,justunique.blog.hr" />
Marketing
Dear Diary,
Today I've convinced myself it's ok to give up. Don't take risks. Stick with the status quo, no drama, now is just, not the time. But my reasons aren't reasons, they're excuses. All I'm doing is hiding from the truth, and the truth is that I'm scared. I'm scared that if I let myself be happy for even one moment, that the world is going to come crashing down and I don't know if I can survive that..
Today I've convinced myself it's ok to give up. Don't take risks. Stick with the status quo, no drama, now is just, not the time. But my reasons aren't reasons, they're excuses. All I'm doing is hiding from the truth, and the truth is that I'm scared. I'm scared that if I let myself be happy for even one moment, that the world is going to come crashing down and I don't know if I can survive that..
Loša godina traje i dalje. Od nikuda dobre vijesti. Samo se nastavlja lista loših. Neznam mogu li to podnijeti i dalje... Pokušavam ostati prisebna i biti svoja. Boriti se u koštac sa svime ali jednostavno ne ide... Dođe mi da prespavam cijeli ovaj glupi period i da se probudim u idućoj godini jer... Ova očito neće niti završiti dobro. Da, od vječnog optimista sada upravo vidite suprotno. Znate ono kad se vječno trudite oko nečega, a nikako pomaka? Kad sami sebi dosadite od pokušaja da bude bolje? Želim promjenu, pokušavam dobiti promjenu ali mi ne uspjeva. Zašto se živciram stalno? Čemu to? Jednostavno ne mogu ne razmišljati o budućnosti, o svemu, o okolnostima, o mogućim raspletima i zapletima situacija... Znam da su me svi zapamtili kao optimista, svi me gledaju kao vječno nasmijanu i raspoloženu curu sa sela. Ali nije tako, nikako. Samo pravi i odabrani znaju kako mi je zapravo. Znaju kakva sam bez lažnih obmana i laži, bez fasade i bez uljepšavanja i lažnog osmjeha. Ja to ni ne mogu više glumiti, sama sebi se gadim. Jednostavno mi je tako kako je. Žalosno je to što su neki ljudi navikli na mene raspoloženu i mole Boga da im se ne obratim kad sam loše. Jer... Zašto bi se netko zamarao glupostima kroz koje prolazim? Jer to su samo gluposti, zar ne? U svim poljima ne ide dobro. Život, ljubav, zdravlje... Što još postoji? Život je i dalje usran kakav je i bio, povremeno se desi koji lijepi trenutak ali to je sve. Bez brige ne prolazi ništa, nikako... Ljubav trza povremeno, valjda je to zbog raspoloženja ili zbog prokletog manjka vremena. Neznam. Znam da mi užasno nedostaje vrijeme s njim i naše pričanje dugo u noć i šetnje i gluposti po krevetu... Fale mi njegova baljezganja i njegovo buljenje u mene jer mi se kao, divi... Nedostaje mi njegov zagrljaj... Posebno onaj kada me privuče k sebi i neda me nikome... Poljubac, osjećaj... Nedostaje mi vrijeme. Nedostaje nam vrijeme. Glupa sadašnjost, zaposlena i prebrza. Želim ga samo za sebe, da nikada ne ode... Da barem živimo negdje na kraju svijeta gdje se prehranjujemo bananama i gdje ne postoje zakoni i pravila. Jedini zakon je onaj naš... Zašto to ne možemo? Mrzim ovu godinu, trebam i diplomirati, ne ide mi trenutno nikako. Sve je krenulo kvragu, neka ide dokle ide.. Da vidimo dokle može. Znam da ne odustajem ali koliko treba proći dok ne uspije? I još kao vrh svega ovoga, moja ljubav se razboli.. Lako mi je za mene, ali on... Žao mi je svaki puta kada pati, kada mu nije dobro. Puno smo toga prošli, želim da prolazimo i dalje... Neću da ove godine i on pati... Sve bih dala da je dobro, da smo dobro, da je život pravedan i dobar... Ali nije :( Duša mi je prazna, ne mogu više....
Post je objavljen 25.03.2012. u 23:28 sati.