Marketing
Vatra – život i smrt
Svi znamo koliko nam vatra znači u životu. Neki bez nje ne mogu upaliti cigaretu koja im je osnova za započeti dan (uz kavu dakako), nekima je sredstvo za rad i zaraditi kruh svagdašnji dok neke zimi grije i budi romantične ideje (nas koji se grijemo na kruta goriva). Svi mi uživamo u vatri. No nekako, dosta nas neodgovorno zaboravlja kako vatra može biti opasna po ljudski život. Ponekada je to požar koji nastane zbog munja i nekih drugih radnji i pojava u prirodi, no ruku na srce, vjerojatno u 90% slučajeva smo sami krivi za požare jer se radi jednostavno o ljudskom nemaru ili poremećaju (piromani). Ma koliko se pričalo da je povijest učiteljica života, ljudski rod to očito ne može pojmiti i usvojiti. Da bude stvar žalosnija, ljudi koji žive u težim životnim uvjetima (Afrika, Australija, pustinje Amerike) će teže napraviti glupost s vatrom jer oni uče i paze što im se govori dok odrastaju. Njima nema tko doći pomoći ako da prostite useru. Dok kod nas na primjer, ljudi su zaboravili razmišljati. Uz sve dogodovštine koje me prate zadnje mjesece i godine dok koračam ovom zemljom, čini mi se da su Hrvati zaboravili razmišljati. Nećemo generalizirati jer nismo mi jedini. Ima još "svijetlih" primjera ograničene uporabe organa koji se zove mozak, ali bolje je ne udaljavati se previše od kućnoga praga.
Nije prošlo mnogo dana od kada su se vatrogasci borili sa vatrenom stihijom u Dalmaciji. A isto to nas još čeka u narednim tjednima, mjesecima. I za to je vjerojatno kriva poremećena osoba koja se zove piroman. Ali isto tako se nedavno dogodilo u mojoj okolici da je stradalo nekoliko osoba u kućnom požaru od čega je jedna bila i malo dijete. I na sve to, na sva upozorenja koja dolaze od nadležnih službi, na zdrav razum koji vjerujem imamo svi koji smo koliko toliko normalni, nama se i dalje dešava da ljudi na svojim oranicama, livadama i kojekakvih travnatim površinama pale zaostalu suhu travu i korov. Velike površine se jednostavno zapale, a da se ne pripreme ljudi na eventualno gašenje. I ne bi čak tu ništa ni bilo toliko sporno da se to događa pod budnom paskom vlasnika tih zemljišta. Ne! Oni to potpale i odu negdje. Tako sam imao prigodu vidjeti kako na izlazu Zagreb – Zapad prije nekih dva tjedna vatrogasci gase vatru koja je pretpostavljam ugrožavala objekte HEP-a. Interesira me hoće li vlasnik te površine odgovarati za to što su vatrogasci morali izaći na teren i intervenirati. Nisam siguran. No ono što me najviše ponukalo na pisanje ovog teksta je vatra koju je upalio netko tko je zadnji put uključio mozak u ledeno doba. Tu osobu ne opravdava ni činjenica da je pazila na vatru iako ja nju nisam vidio. Prolazeći Svetom Nedeljom prema Zagrebu, vidio sam samo plamen do 1m visok kako guta suhu travu i korov. Slikali su je prolaznici i neka starija djeca. Ali ono na što nitko nije uopće obratio pozornost je činjenica kako se na udaljenosti od jednog ruba zapaljene površine, na samo dvadesetak metara, nalazi benzinska pumpa. Krajnji rub zapaljene površine je bio udaljen možda 80m od benzinske. Blizu su i kuće u kojima ljudi žive. Jesu li se taj lik ili likica koji su upalili plamen zapitali hoće li preći ta vatra na benzinsku? Jesu li bili svjesni činjenice što se može desiti ako se uhvati taj plamen za benzinsku? Bojim se da nisu. Jer da jesu, onda ne bi to išli paliti nego bi kao i neki drugi ljudi uzeli grablje i očistili tu travnatu površinu. Ma kako velika bila. Lijenost tijela se pretvorila i u lijenost uma što je porazno za čovječanstvo. Kada god smo počeli biti takvi, događale su se neke gluposti i tragedije. Pune se crne kronike, a mi koji čitamo samo uzdišemo i govorimo "a jooooj", "šteta", "o Bože". Nekako više nije ni čudno da u razvijenom svijetu krilatica "povijest je učiteljica života" postaje zaista samo krilatica.
Post je objavljen 23.03.2012. u 21:54 sati.