Na bogatu tortu od orasa i višanja kod tetka Marice posluženu na švapskom porculanu mliječno bijele boje, ukrašenom pastelnim zelenim motivima. To bih odgovorila ako bi me netko pitao na što te podsjeća ovo jutro. Tri dekade su iza mene, neki bi rekli vrijeme kada čovjek zađe u one godine kada se nađe na prvim stepenicama reminiscencija. Rekla bih – ja sam odavno tamo, prelazim ih u nekoliko koraka i spuštam se niz drveni uglačani rukohvat kao niz tobogan na školskom igralištu S.V.Čiča, ne bih li se opet mogla popeti. Hvala onome što odgore vidi sve, stepenište je svaki puta sve dulje i dulje.
Tetka Marica je bila sestra od moje bake, zvala sam je baka-tetka. Umrla je prije više od jednog desetljeća u staračkom domu od moždane kapi, našli su je tek nakon nekoliko dana u sobi. Nikog nije bilo briga što je s njom. Tetka Marica je živjela u kući na ćošku, odmah ispod groblja. Voljela sam ju posjećivati zbog dva razloga: zamamnih mirisa bogatih kolača koje je radila koji su uvijek umivali svaki kutak njezine kuće i zbog bratića, njezinog unuka, koju ju je tu i tamo znao posjećivati. Bratića sam voljela iz sebičnih razloga – njegovi roditelji bili su imućni i svaki puta sa sobom donio bi hrpu igračaka i video kazeta koje sam halapljivo gledala. Tada sam se prvi puta upoznala sa dječakom Bastianom i njegovom Beskrajnom pričom. Film je doduše bio sinhroniziran na njemačkom, ali fantastični prizori velikog bijelog čupavog zmaja i princeze djeteta bili su dovoljno zanimljivi sami po sebi, zamišljala sam što razgovaraju na tom čudnom, reskom jeziku. Kuća baka tetke bila je stara, paorskog izgleda, debelih vlažnih zemljanih zidova, prekrivenih raznobojnim tapetama i pastelnim bordurama, ispunjena starim secesijskim namještajem. U trpezariji nalazile su se staklene vitrine u kojima je uredno ležao posložen porculan, na jednom od tih tanjurića donijela bi mi debeli komad ukusne torte punjene kremom od orasa, ili kremom od maka, sa višnjama i mirisom ruma. Sjedila bih pristojno na debeloj sofi, onako kako me je mama naučila, i čekala da baka tetka započne razgovor sa sestrom, mojom bakom, a ja bih se prvo sramežljivo, a potom halapljivo bacila na razgledavanje svih bratićevih igračaka kojima je bila ispunjena kartonska kutija na sredini trpezarije. Bratić je bio moje godište, jedinac, bistro dijete koje je znalo čemu služe oni kvadratići u Smibu zvani križaljka.
Poslije je izrastao u pankera, anarhista i ateista, a potom je njegovu irokezu zamijenilo odvjetničko odijelo. Mislim da živimo u istom gradu, ali obiteljske veze su nekako izblijedile, kao - što bi nekako Đole sigurno patetično rekao - šare na starom korištenom Herendi porculanu.
Post je objavljen 19.03.2012. u 09:18 sati.