Marketing
Čudesna stvar #109 - Biti ja
Biti ja
Da, i ja sam pretplaćena na one razne motivacijske stranice koje mi redovno šalju podsjetnike o tome kako je izvrsno biti osoba koja jesi, kako treba misliti pozitivne misli i sve će biti u redu, strah je bespotreban produkt besposlenog uma, i tako dalje i tako dalje. Iskreno, nikad me niti jedna od tih stvari nije uvjerila da je baš sjajno biti osoba koja jesi. Više sam čitala i razmišljala hoću li i ako hoću, kada ću, ipak ja biti sigurna u sebi i ne pitati se jesam li dovoljno zanimljiva, pametna, lijepa, dobra, jesam li dovoljno suosjećajna, razumna, mudra, dajem li dovoljno podrške, jesam li dovoljno... nešto. I gledala sam kako se ljudi povezuju i spajaju, kako formiraju prijateljstva i ljubavi i pitala se kako im to uspijeva tako lako, a meni ide tako teško, pitala se zašto u svakom društvu stršim kao proverbijalno govno u proverbijalnom sladoledu. Toliko sam dugo htjela biti dio nečeg većeg, toliko sam dugo htjela pripadati da sam pristala na manje i završila čitajući motivacijske postere.
Čudna je stvar to pripadanje. Veći dio života ne pripadam nikome i ničemu: nisam imala čvrste obiteljske veze, nisam imala prijatelje koje vučeš od malih nogu, nisam imala društva, duge veze... ništa zapravo. A kao na svakom tulumu na kojem nisi, uvijek misliš da je zabava bolja nego što zapravo jest. Misliš da ti ljudi koji imaju ljude bolje žive, sigurniji su, imaju više podrške, razumijevanja, ljubavi. I onda uskočiš u to i putem zaboraviš na neke stvari koje si krvavo stjecao tijekom života, malo se smanjiš, suziš, uguraš u neku ladicu koja ti je namijenjena - i nemojte me krivo shvatiti, dobra je to ladica, udobna, topla - ali si se smanjio i suzio i ugurao...
A onda ti jedan dan dopizde motivacijski posteri i shvatiš da si bolji, veći, jači, čvrstiji, od ideje na koju si pristao.
Ne znam kako mi je došla jasnoća te spoznaje. Možda jer sam si večeras poklonila zvijezde i mrak i smijeh i spontanost života. Možda jer sam odjednom osjetila kako ona prava ja pulsira duboko u meni i kaže, dosta je bilo zajebancije. Ti si jača od ovoga. I bolja. I spremnija. I odlučnija. Možda jer je nestalo straha. Možda jer sam osjetila kako miriše sloboda. Možda.
A možda je stvar i u tome što sam se sjetila da sam ovdje sa smislom i razlogom i svrhom. I da imam cilj, ciljeve zapravo. I da ću ih ostvariti, o još kako ću ih ostvariti.
I to želim vama koji čitate: potresanje nevidljivih okova i oslobađanje. Istina je predivna stvar.
Post je objavljen 18.03.2012. u 02:23 sati.