Marketing
Sniženo 100%: Radost življenja oštećena u transportu zvanom riječi
Danas sam cijeli dan pisala. Za novine. Već danima želim napisati nešto za svoju dušu, i ušla sam sada na blog, ulogirala se pa se pitam: a što bi to bilo? Što je uopće važno moje trabunjanje? O čemu da pišem? Ima takvih dana, a u zadnje vrijeme ih je sve više, da nekako nemam potrebu razvlačiti neke stvari. A s druge strane ipak imam potrebu nešto podijeliti.
Puno toga osjećam, vidim, promatram, puno se toga sitnoga, ali meni bitnoga događa u posljednje vrijeme u mome životu. Nije to, kažem, naizgled ništa veliko, ništa primjetno iz aviona, ništa prijelomno, ništa što bi na skoroj 15. godišnjici mature imalo smisla ikome reći. To su samo trenuci, bljeskovi, pogledi, osmjesi i slike koji izazivaju radost. Nešto što prije nisam uspjevala primijetiti, zaokupljena valjda velikim planovima, velikim željama, velikim brigama, velikim strahovima. Lažno veliko bilo je potisnulo istinsko veliko.
Nekad prozaična i s velikim otporom u umu, sada sve manje vjerujem u umovanje. Vjerujem u poeziju, iako je nisam baš puno čitala u životu, niti je posebno ćutila, osim u vrijeme adolescencije kad bih se znala predozirati mračnim stihovima. Cijeli život gutam romane, ili tematske knjige. Kao da um traži razloge za nešto označiti kao pretjerano, lažno, patetično ako su drugi centri malo zakržljali. Pa kažeš da nešto ne valja, jer ne reagiraš iz srca nego iz uma. Razumijevanje ne dolazi uvijek iz tog nivoa.
A poezija je istinsko slavlje života. Poezija je uranjanje u sebe i u svijet oko sebe, a ne u um. Umom nećemo dosegnuti ljepotu života. Svaki put kad osjetimo radost, ona dolazi iz jednog drugog prostora, ne iz glave.
Nedostaje mi riječi, i to je nekako dobro. To znači da je puno bolje kada to ne uspijevam opisati. Možda i da sam umorna. Ali ne, znam što osjećam. Osjećam da su stvari puno ljepše i životnije na nekoj suptilnoj razini nego što ja to uspijevam opisati.
Veseli i sretni bili!
Post je objavljen 17.03.2012. u 20:56 sati.