Otprilike pola sata nakon što su mi Darkovi dali malo privatnosti za razmišljanje sam počeo brojati sekunde, tj. ono što sam smatrao sekundama. Nigdje u prostoriji nije bilo sata pa je to bio jedini način da otprilike znam kada će ponoć. Osjećao sam se kao luđak, no tko to zna, možda to i jesam. Svejedno, drugi dio mog mozga je temeljito obrađivao izloženu ponudu i nikako nisam mogao na zelenu granu. Kako bih ostavio svoje prijatelje na životu, svakako bih morao pristati na Petrinu prosidbu odmah u ponoć, ili...ako sam bio u pravu za nekih 10 minuta. No, tko mi garantira da će ih ostaviti na životu? Petra nije žena od povjerenja, no to mi je jedina nada da svrha svega ovog postoji. Možda se bar njihov život nastavi donekle normalno nakon što oženim Petru.
S druge strane, moj pristanak na bezuvjetnu ženidbu bi bio upravo to- pristanak na bezuvjetnu ženidbu. Petra bi me vezala uz sebe neprekršivom zakletvom i vječno bih bio njen muž, ili kako je ona to nazivala- njen kralj. Nisam siguran želim li živjeti uopće u ovakvom svijetu, kamoli da bih htio vladati njime.
Očito sam se prevario za nekoliko minuta u brojanju jer se nešto počelo komešati oko vrata. Kroz vrata je ušla Petra. Izvio sam gornji dio tijela, koliko mi je to uže dopuštalo, da provirim ide li itko iza nje, no nikog nije bilo. Ostali Darkovi su očito odlučili ostati po strani.
- Jesi li razmislio?- upitala je čim je ušla u prostoriju.
Kimnuo sam glavom.
Sjela je pokraj mene. Imala je neki voćni parfem i djelovala je tako ljudski dok je sjedala na sofu pored mene. Prekrižila je noge. Jedno joj se moralo priznati, a to je da je bila vraški zgodna. Čak mi se počela i sviđati pred kraj polugodišta, bila je posebna. Imala je posebne poglede na svijet, nije se zamarala problemima u budućnosti, nego je živjela u sadašnjosti. Zapitao sam se gdje je to nestalo. Zapravo, ne može nestati nešto čega ničeg nije ni bilo. Sve je to bila farsa, gluma.
- Ne bojiš se da ću ti nauditi?- upitao sam je i promotrio njeno tijelo od glave do pete.
Odmahnula je glavom.- Imam štapić.
Prošla mi je rukom kroz kosu. Tako sam je htio ugristi za zapešće da iskrvari, ali vjerojatno ne bi umrla, nego bi me čim bi se zaliječila proklela Imperiusom. Na tren sam se zapitao je li bolje da provedem ostatak života svjestan ili nesvjestan svih događanja.
Prošli su me trnci niz leđa. Zašto se sve moralo ovako zakomplicirati?
- Jesi li odlučio, kralju moj?- šapnula mi je na uho, a opet mi se neka nelagoda spustila niz leđa.
Streso sam se.
- No, no. Očito ćeš se morati privikavati na mene neko vrijeme, no uskoro će ti moja blizina jako odgovarati...- nasmiješila se.
Duboko sam udahnuo i pokušavao sam se opustiti. Shvaćao sam da si sljedećom rečenicom potpisujem cijeli život, ali ako je to nada da spasim ostale... - Oženit ću te.
Raširila je oči od uzbuđenja i pljesnula dlanom o dlan. Zagrlila me oko vrata i poljubila me. Pokušao sam uzvratiti, no bilo je teško uz svu tu mučninu koju sam osjećao.
- Sve je već spremno. Idemo.- rekla je i zamahnula štapićem da makne konopce s mene.
Automatski sam ustao, zadovoljan što više nema konopa oko mojeg struka iako su rane na trbuhu još uvijek bile svježe. To sam napravio toliko brzo da je Petra poskočila na mjestu i uperila štapić u mene. Kad je shvatila da nisam imao loše namjere, spustila je štapić pokajavši se.
- O-oprosti, ali još me malo boli vrat od onog prije pa... na oprezu sam.- rekla je pokušavši sve okrenuti na neku morbidnu šalu. Teatralno je počela masirati desnu stranu vrata. Krenula je ispred mene iako sam i sam mogao osjetiti koliko joj je zapravo bilo neugodno što mi je morala okrenuti leđa. Zgrčeno je držala štapić u desnoj ruci, spremna na svaki moj krivi pomak.
Počeli smo se spuštati niz zavojito stubište. Na jednom odmorištu je na zidu bila upaljena baklja. Promotrio sam je razmislivši o tome koliko bih je brzo uspio baciti Petri u zatiljak, no dok sam razmišljao o tome smo je već prošli. Kad smo se spustili u prizemlje me već počela hvatati jeza.
- To je to.- pomislio sam.- Oženit ću ubojicu.
Kroz hodnik se prolomio krik. Odmah sam shvatio da je to Penny. Potrčao sam u smjeru odakle je dolazio glas, no bio sam toliko iscrpljen da me zaustavilo to što me Petra zgrabila za zapešće.
- Dobro su.- rekla je suosjećajno.- Rekla sam Spikeu da ih pusti jer ćemo sada vidjeti što si odlučio. Budući da si me odlučio svojevoljno oženiti, pustit ćemo ih da budu na vjenčanju pa ćemo ih poslati u Bernardovu kuću na planinu. Obećavam.
- Ali zašto Penelope vrišti?- upitao sam je ljutitim tonom i dalje se pokušavajući istrgnuti.
- Zato što je sama Spikeova pojava zastrašujuća!- povikala je.- Nastavi hodati, idemo van.
Nevoljko sam je poslušao i nastavio hodati. Ubrzo smo skrenuli ulijevo pa više nismo bili u istom hodniku u kojem sam čuo Pennyne krikove. Kad smo došli do velikih izlaznih vrata, Petra je zastala i počela kopati po ormaru kraj njih. Izvadila je teški, dugi, crni kaput i pružila mi ga.
- Kupila sam ga još za Božić.- rekla je i nasmiješila se.- Smatraj to zakašnjelim darom. I obuci ga, vani je hladno.
Promotrio sam je na sekundu, a zatim sam obukao kaput. U hodniku sam začuo korake. Bili su to moji prijatelji koje je Spike vodio za nama.
Petra je također začula korake pa me požurila van. Kaput je bio toliko težak da su mi noge klecale na smrznutom tlu. Osjećao sam se tako oslabljeno. Zapitao sam se koliko već dugo nisam jeo. Vjetar je nosio hladan snijeg u naša lica, no Petra se ponašala kao da to ne primjećuje. Sretno se smješkala. Naravno, ovo je za nju bilo ostvarenje svih prljavih snova.
Nastavili smo hodati prema sredini dvorišta gdje je bio postavljen zlatni oltar. Ispred oltara je bio krug ograđen visokim bakljama u kojima je gorjela začarana zelena vatra, a iza oltara su sablasno mirno stajali Petrini roditelji. Negdje iza nas su se začuli glasovi. Okrenuo sam se i ugledao svoje prijatelje. Za njihove kapute se nitko nije pobrinuo. Užasno sam se osjećao. Čuo sam Pennyn plač i nešto što je zvučalo kao utješne riječi, a bile su ponijete dubokim, muškim glasom koji sam prepoznao kao Bernardov. Snape je samo šutio bezizražajna lica, a Max i Damian bi se svako malo pogledali. Ni oni nisu vidjeli izlaz iz ovoga, baš kao ni ja. No, razlika je u tome što oni ne znaju da ću ih upravo ja spasiti i poslati kući.
Stigli smo do kruga ograđenog bakljama s otrovno zelenom vatrom. Petra je otišla do oca i majke i poljubila im je ruke preko oltara, zatim se okrenula prema meni.
- Hajde, poljubi im ruke.- zvučala je ozbiljno.- Pa za koji čas ćemo svi biti jedna velika, sretna obitelj.
Protestno sam pljunuo na jednu baklju. Začarana vatra nije ni zatitrala.
Ostali su stigli do nas. Spike je bacio neku čaroliju i ubrzo su i oni bili u jednom krugu ograđenom bakljama i izgledalo je kao da se ne mogu pomaknuti iz njega. Zatim se Petrin brat okrenuo prema meni i pogurnuo me prema oltaru. Vjerojatno je shvatio što odbijam napraviti.
- Hajde, šogore, to je sastavni dio obreda.- rekao je i nacerio se pokazujući one guste zube zbog kojih je, između ostalog, bio strah i trepet hogwartsovih hodnika.
Shvatio sam kako sam nisko pao. Drugi ionako utječu na moju sudbinu. Osjećao sam se kao da sam pod Imperiusom bez da je na mene bačena kletva. Osjećao sam se odvratno i nemoćno. Osjećao sam se odvratno baš zato što sam bio nemoćan.
Iako mi nisu mogli prići kako bi me spriječili, Damian i Max su se derali da to ne radim. Penny je i dalje plakala, Bernard ju je grlio, a Snape...Snape je stajao bezizražajnog izraza lica kao i ranije. Sagnuo sam se i poljubio ruku Petrine majke, a potom i Petrinog oca. Odmah sam poslije tog obrisao usne i vratio se kraj Petre.
- Tata, sklopili smo dogovor da neću baciti Imperius na njega, a on će me odmah oženiti. Svojevoljno.- rekla je, a ja sam se blago nakašljao na zadnju riječ. Damian i Max se nisu prestajali derati.
Spike je bacio neku čin i svi su odmah ostali bez glasa. Pogledao sam ih. Trudili su se, pokušavali su se derati iz petnih žila, no ni naznaka glasa nije izlazila iz njihovih usta. Ni Pennyn plač se više nije čuo. Spike se nacerio.
Petrin otac je kimnuo glavom.- Priđite mi.
Poslušali smo ga. Sada smo stajali tik pred oltarom. Petrina majka je pogledala u Petru i ponosno se nasmiješila. Gerhard je čitao neku debelu knjigu, koja je ujedno bila jedina stvar na oltaru, ako izuzmemo jedan čarobni štapić
- Primite se za ruke.- ponovno smo ga poslušali i primili smo se za ruke kao da se rukujemo.- Petra, obećavaš li ti da ćeš pustiti Starzove prijatelje nakon obavljene ženidbe? Obećavaš li da ćeš uvijek raditi ono što je najbolje za vaš brak?
Ostao sam začuđen ovakvim obredom, a začudilo me još i više što su u neprekršivu zakletvu uveli i dio o puštanju mojih prijatelja. Odjednom sam bio mnogo više siguran nego ranije da radim pravu stvar, koliko god to nisam htio.
- Obećavam.- rekla je Petra, a Gerhard nam je dotaknuo ruke čarobnim štapićem. Osjećao sam kako mi je nešto prostrujalo kroz dlan.
- Obećavaš li ti, Starz, da ćeš biti uz Petru sve dok bude živa i da ćeš je poštovati u sve dane vaše zajedničke ljubavi i vladavine novonastalim poretkom u svijetu? Obećavaš li da ćeš je pokušavati zavoljeti unatoč svemu lošem što je učinila tvojim bližnjima?- upitao je Gerhard. Odmah mi je kroz glavu prošlo da je morao donekle prilagoditi one zavjete koje je čitao u onoj debeloj knjižurini.
Pročistio sam grlo i shrvano rekao.- Obećavam.
Ruke nam je ponovno dotaknuo Gerhardov čarobni štapić i ponovno se osjetila ona čudna energija kao maloprije.
- Proglašavam vas mužem i ženom.- rekao je Gerhard, još jednom prislonivši štapić na naše ruke.- Možeš poljubiti mladu.
***
Nema me sljedećih 8 dana. Idem se baviti novinarstvom, držanjem govora i svim ostalim što volim u Govorničkoj školi Ive Škarića na Bjelolasici. Očekujte novo kad se vratim. :)
Post je objavljen 15.03.2012. u 21:40 sati.