Možda previše sanjam i bojim se dotaknuti tlo. Zamišljam savršeni svijet u kojem dvoje imaju sve. U ovom svijetu, već sutra to dvoje može imati ništa. Strah je ljudska težnja koja nas pokopava. Strah gubitka je ravna smrti. Netko se na to nasmije, ali je. Ljudi su emocionalna bića i to niti jedna filozofija ne može objasniti. Potiho u sebi, što ponekad izlazi na vidjelo, bih htio zapečatiti svoj život sa tom osobom, jer smatram da je to to. Smatram da je to nešto jako, ali s druge strane, moj strah je jači od svega. Konstantna sam nula i konstantno uništavam, ali to nije poanta autodestruktivnosti. Te autodestruktivnosti nema. Nema. Volio bih se razvijati, dati si priliku u svemu, ali ne znam, problem je moj što to ne znam. Digao bih ruke ponekad od svega, ali me još nešto čvrsto drži. Što?
Ljude drže njihove želje, snovi. To nas još drži glavom iznad vode dok ne potonemo do kraja i ne umremo od strahovitog hira micanja i brisanja sebe sa kraja ovog svijeta. Još jesam premlad, ali bih volio da ovo što sada imam, imam idućih četrdeset godina, pedeset, nebitno, uz nadogradnje u poslovno/karijernom planu, i uz lagan uspon na tom dijagramu, koji je ponekad ništa nego puka matematika. Nikada mi matematika nije išla, ubijala me, i to ne jer je ne znam, nego ne znam njenu smisao. Bol se rasipa u sve moguće pore i teško je više naći dobar razlog za išta. I kad ga nađem, brzo me sve pokopa, a ja, kakav jesam, zaboravljam neke stvari, a pogotovo za boravim sebe.
Ne volim kada netko kaže da ništa nije zapečačeno, da sutra može biti kraj nekim stvarima. To je ono što me čini nesigurnim, i na što nisam spreman. Da izgubim ovo što imam, ništa od mene ne bi ostalo, ali tako da svaki čovjek izgubi ono što ima, bio bi rastavljen unutar sebe, a sklopku za pokretanje ne može pokrenuti niti svevišnji, koji ikao ne postoji, neka viša sila drži stvari na okupu. Baš kada mi netko kaže da nešto nije zapečačeno u meni se poljulja cijeli niz i više ne znam tko sam. Identitet je izgubljen u vremenu toka koji zapne na lenti vremena i zatvori me u kavezu na kraju te linije.
Volio bih biti siguran, ne bojat se hoću li sve imati sutra, hoće li sutra doći bolje, ali ne znam. Za kraj, ima još puno toga za reći, ali inspiracija je na izmaku, ostavljam ovaj link, ovo nešto, što me uvijek dotuče, o čemu jednom sanjam, za nekih pet godina, sa tim plavim čudom, koje se uvuklo u moj život. Isto tako sanjam i lijep život, ali ne znam kako ga stvoriti. Dotle uvijek postoje priče, koje će me ispunjavati, a ja neću ostati miran, ili se ne pokolebati i ne dati emocijama da me raznesu.
http://wannabemagazine.com/sa-tobom-smejem-se-kao-da-sam-vecno-mlad/
Post je objavljen 01.03.2012. u 18:53 sati.