I have a dream, rece jednom ne bas toliko davno jedan pametan covjek, valjda svi znate o kome se radi, ali to u principu nema veze s ovim sto cu da pisem ja. Kao sto rekoh imao sam san, imam ga jos uvijek, radim uporno na njemu, polako ide, ali ne uspijeva skroz niti ce ikada uspjeti. San je bio pobjeci daleko, sto dalje, nikome se javiti, ostaviti stari zivot iza sebe i poceti novi. Razlog tome su u glavnom moje greske koje sam ucinio i moj zivot u mom starom gradu, neki bi rekli i rodnom gradu, me je jednostavno stalno podsjecao na to, ljudi, mjesta, desavanja. Napokon sam pobjegao, ali nikako da uspijem da ucinim taj prijelaz staro novo, polako mi uspjeva, ali mi internet i osjecaji me sprjecavaju u tome, pogotovo internet. Znati i sami kako je uvijek se sa svima mozete cuti/dopisivati, skim god zelite. Cesto razmisljam o tome da jednostavno izbrisem Facebook, ne citam mailove, ali kako objasniti svima kako ja osjecam, kako je u meni unutra, kada ni sam nisam 100% siguran u to sve, a i da jesam, koliko bi to ljudi, kojima navodno nesto znacim to razumjelo. Cak i kada bi razumjeli, ne bi to mogli prihvatiti. Vec duze vrijeme nisam u nekom jakom kontaktu sa svojom starom bagrom, jednostavno zivot je takav, sta da kazem, u jednu ruku mi je krivo, ali u drugu i nije bas. Rano sam shvatio da mi tu nije mjesto, nije to bio moj grad i nije to bilo moje mjesto, nije to bilo za mene, ali sam morao biti tu. Sada kada sam napokon daleko od toga, ne mogu da se odvojim od svega toga. Prije 20 godina je to bilo puno lakse, odes, javis se svojima jednom u mjesecu, nakon par mjeseci svaka 3 mjeseca pa sve do toga da im se javis 1-2 u godini. Meni to iskreno nebi bilo tesko, bilo bi mi zao za 2-3 osobe, ali to je to. Zao mi je za toliko stvari koje sam ucinio, zao mi je za toliko ljudi koje sam povrijedio, ali sto se desilo desilo se, zao mi jest, ali to ne utisava bol. Sto se stalno pitam, jel to do mene ili su jednostavno svi drugi puno bolji u tome da prebole? Ja evo i godinama nakon nekih trenutaka, ne mogu da razumijem sebe za svoje postupke, dok se druge osobe upletene u te dogadjaje i ne sjecaju toga...
Zanimljivo je to kako mi je toliko puno ljudi se javljalo samo par dana nakon sto sam otisao, a nakon nepune godine, kada sam se vratio, kao da nikada nisam bio tu, jebo te koji sam trag ostavio, umalo nikakav. Da nisam upisan u toliko knjiga i dokumenata, nebi bilo nikakvog dokaza da sam ikada bio tu. Iskreno, ne smeta mi, samo je cudno, koliko je ljudski zivot malen, koliko malo vrijedi. Vratio sam se nekim starim navikama, cudim se sam sebi kako sam s nekim stvarima tako lako prestao, sada mi poprilicno dobro dodju. Cudno, cudno, cudno, toliko toga je cudno, haha, sto cini vrijeme s ljudima. Koliko god mi govorili nismo se promjenili, necemo se mjenjati, pogledajte se u zrcalo/spiglu i recite sami sebi jeste li onaj/ona ista od prije 2 godine, samo koliko se covjek promjeni u tom vremenu, a kamoli u zadnjih 5,10,20 godina. Vrijeme, nada i zivot su kurve, definitivno.
Lijep pozdrav
Fynn
Post je objavljen 23.02.2012. u 00:27 sati.