Prije dva dana sam naišao na jedan prilično stari blog. On više nije u funkciji i mislim da se ga vlasnik više ne sjeća. Ne sjeća se ni mene kad smo već kod toga.
Pokušavam nekako ovo napisati, a da ne ispadne kao da je još jedan nostalgičan tekstić. Možda ću nostalgiju zadržati za sebe i tako tekst i njegove čitatelje poštedjeti prevelikih izljeva emocija. Dobio sam u zadnje vrijeme dojam da su emocije loše u tekstu. Ljudi koji takve tekstove pišu su nazivani mekušcima i onima koji samo traže pažnju publike. Budući da ja već odavno nemam nikakvu publiku (a onu koju imam, moguće da gubim u ovom trenutku kad pišem), mogu napisati zapravo što god želim. Doduše, to se neće desiti i mogao bih to opisivati i objašnjavati, ali neću uraditi ni to.
Evolucija blogova je čini se nekako neizbježna. Bolje reći, stil pisanja se kod čovjeka s vremenom mijenja. Ako to nije slučaj: čovjek je ili rođen sa specijalnim sposobnostima pisanja ili s njim nešto nije u redu i trebao bi se zapitati.
Ministar municije (figura spominjana u davnim postovima, poznata samo najvjernijim čitateljima - ako takvih ima!) je također neki dan malo bio u inspekciji ovog bloga i barem smo se nasmijali ako ništa drugo. Samo oni najuporniji su ostali na ovoj domeni i dalje marljivo pišu. Moram priznati da sam i sam pomalo zakržljao - barem što se tiče redovitosti pisanja. Teško je svaki dan producirati kvalitetne tekstove, a da se ne zaglibi u površnosti. Prije je postova bilo puno više, ali oni su gotovo bili mistični ili, u svojoj ranijoj fazi, su bili o svakodnevnim dogodovštinama - najčešće onim u kojima se obaviještavalo o tome koliko je tko popio, psovalo se masno i komentiralo na isti način po različitim blogovima. Neke smo poznali, a za neke uopće nismo bili sigurni da postoje. Ono što je bilo jasno je da smo bili "mladi i naivni". Neki su takvima ostali, a neki su obukli svoj plašt "odraslosti" po čistoj konvenciji. Pitanje je da li je ovdje ostalo pisati dijete ili odrasli čovjek? Jesu li oni koji su napustili svoje blogove odrasli ljudi ili su djeca koja ne mogu održavati nešto duže nego što to zahtijevaju trendovi? Svi sad koriste F, ali kad tad će i to prestati koristiti.
Ipak, ne želim da ovaj post bude još jedan u nizu društvenih kritika. Kritike mladih, kritike religije, kritike konzumerizma i raznih mašinerija se ovdje mogu naći. Ovaj put... ovaj put želim nešto drugačije.
Stvar je zapravo jako jednostavna. Netko mora nastaviti ovo pisati. Tko bi se inače sjećao tih svih budala koje su došle i prošle? Nije bitno što autor piše sam za sebe. To nikad u iskrenom pisanju nije ni bilo bitno. Imali smo prije puno više komentara na retardiranije postove nego što danas imamo na one koje bi htjeli nazivati "pametnijima". Usprkos potrebnoj ravnodušnosti autora prema komentatorima i publicitetu, nisam siguran da postoji netko tko barem malo nije bio sretan kad je netko pročitao njegov tekst. Nekad su se potrudili i komentirati nešto pa je onda sreća još veća - nije uopće važno ako je to kritika. Različiti su ljudi i različita su mišljenja. Mogu čak reći da je pisanje postova nekad bilo neki oblik komunikacije. I danas je to vjerojatno tako samo što ja ne mogu reći to u svom slučaju. Ne čitam ni jedan blog redovito (osim možda jednog) i to je vjerojatno razlog zašto je i ovdje toliko usamljeno. Uvijek se događa neka recipročnost i ako želiš da budeš čitan - morat ćeš čitati. Znam da je ovo već polako pretjerivanje, ali ovaj blog je kao usamljeni otok. Ja bih želio da je negdje u nekom tropskom moru, ali mogu se samo tomu nadati. Otok koji svjedoči ljudskoj odlučnosti i otok koji će stajati bez obzira što se dogodilo - osim u slučaju kada bi netko srušio i hakirao cijeli blog.hr pa bi se možda i podaci izgubili. Možda ove pisarije ne vrijede puno nekom gostu, ali autoru vrijedi cijelo bogatstvo. Vidjeti svoje pisarije kako se razvijaju kroz vrijeme je nešto veoma važno ako se netko želi usavršavati - ili se samo malo tu i tamo nasmijati prijašnjim piskaranjima, razmišljanjima, dogodovštinama.
Na kraju krajeva ću čitati sam sebe ako sve propadne. Od tokova misli pa sve do najproračunatijih elaboracija. Ovdje je negdje, samo treba stisnuti arhivu tu i tamo.
Osjećam se kao da sam na nekom napuštenom svemirskom brodu. Znam da je jednom bilo još ljudi ovdje, ali sada je tišina.
Tu i tamo čujem nekakvo škripanje, ali možda mi se to samo sve priviđa. Možda sam već predugo sam ovdje pa moj um počinje raditi protiv mene.
Poznavao sam ljude. Sad ne znam nikog. Polako mislim da i sam počinjem blijediti.
Ipak, liječim se. Subjekt se vraća u svoje rečenice, pa makar on bio najveći egoist u ovoj galaksiji.
Post je objavljen 14.02.2012. u 18:58 sati.