Često se znam ubrojiti u društvo koje žali za bečkom (ili nekom drugom europskom) kulturnom ponudom, ali posljednjih tjedan dana dvorana Lisinski (jedina koncertna dvorana u Hrvata) zaista je nadmašila programe brojnih drugih gradova u okolici, a usudio bih se reći i Maribora, europske prijestolnice kulture. Pod vodstvom Dražena Sirišćevića (široj publici poznatog iz emisije Opera Box, koja je nedavno degradirana u termin namijenjen za westerne) , dvoranom su prethodnih godina prošetali neki od najvećih interpreta klasične glazbe današnjice - počevši od Cecilie Bartoli , Magdalene Kožene do Vadima Repina i Evegenyja Kissina, te domaćeg orguljaškog tandema Mašić-Knešaurek.
Ciklus "Lisinski subotom" nastavio se 4.02. koncertom sastava Il Giardino Armonico, specijaliziranog za izvođenje baroknog repertoara. Ansambl pod vodstvom Giovannija Antoninija već je prije gostovao u Hrvatskoj (ovog ljeta u Dubrovniku, prethodno i u Zagrebu i Zadru), ali su se ovog puta odlučili za dvoranu Lisinski, za što je vjerojatno zaslužan vrlo sposoban ravnatelj. Iako KD Lisinski nije idealan prostor za izvođenje barokne glazbe na autohtonim instrumentima zbog svoje veličine i ne baš najbolje akustike, mjesta u prvom redu bila su idealna za slušanje. Ovog ljeta u Dubrovniku predstavili su program "U Veneziju!"; dok su u Zagrebu izvedena dva najveća barokna skladatelja - Georg Philipp Telemann i Johann Sebastian Bach. U prvom dijelu koncerta izvedena je Suita u a-molu, u kojoj je Telemann spojio glazbu kakva se pisala na dvorovima u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj, odnosno uvrstio je razne stavke iz raznih dijelova Europe. Već se prilikom izvedbe suite moglo naslutiti u kakvom će raspoloženju proći ostatak koncerta - svaki od glazbenika je osebujan na svoj način, a posebno se istaknuo sam vođa ansambla, Giovanni Antonini. Prvi violinist sastava, Enrico Onofri, nosi bijeli svileni šal oko vrata u maniri francuskih dvorskih violinista, jedna od čelistica nosila je šljokičaste cipele, a za vrijeme solističkih ulomaka ovi svirači sjede opušteno i samo čekaju svoju dionicu. Posebno je upečatljiv čembalist i njegova neobična mimika. Ponašanje kakvo se u većem orkestru ne bi toleriralo, upravo u ovom malom, ali vrlo kvalitetnom sastavu dolazi do izražaja uz radost i strast s kojom izvode baroknu glazbu. Svaki od 3 izvedena Bachova Brandenburška koncerta (3, 4 i 5) zazvonili su posebnom radošću, što je objasnio i maestro Antonini u razgovoru nakon koncerta - "Treba svirati svaku notu. Svaka nota ima dinamiku!". I to se posebno vidi u načinu na koji sviraju, i na koji njihova glazba zvoni i ovom velikom dvoranom.
5.02. u Lisinskom se održalo drugo finale međunarodnog violončelističkog natjecanja Antonio Janigro, koje se održava u čast na utemeljitelja Zagrebačkih solista. Nažalost, prvo finale nisam mogao slušati, ali sam imao priliku čuti pobjednika natjecanja, Kiana Soltanija, mladog Austrijanca koji je kod nas već pobjedio na natjecanju Rudolf Matz. On je izveo prvi Šostakovičev koncert u Es-duru, koji je još jedno interesantno djelo kojim je skladatelj pomaknuo zahtjeve solistima, jer je koncert vrlo zahtjevan i za izvođenje i za slušanje. Luca Magariello izveo je Rokoko varijacije P.I.Čajkovskog, meni osobno najdraže djelo na koncertu, a treću nagradu odnio je Tomasz Daroch, koji je izveo Koncert u h-molu A.Dvoraka. Nažalost, Zagrebačka filharmonija nije bila na razini ovih sjajnih mladih izvođača, te je nekoliko puta došlo do vidnog razilaženja između solista i orkestra, koji bi ga trebao doslijedno pratiti. Sekcija limenih puhača na trenutak je zvučala poput slonova, a ni gudači (posebno violine, izuzev koncert majstora u solo dionicama) nisu zvučali pretjerano uvjerljivo. Šteta je što sjajni mladi interpreti nisu mogli dobiti dostojniju pratnju.
7.02. u Lisinskom je nastupao i sjajan bas-bariton Bryn Terfel, ali nažalost, ne mogu biti svugdje :-(
Njegovoj nekonvencionalnosti svjedoči da je na koncertu "na eks" popio malo Ožujsko, a drugo odnio u publiku!
11.02. imali smo priliku gledati još jedan sjajan prijenos iz Metropolitan Opere u New Yorku, završetak Wagnerove tetralogije "Prsten Nibelunga" - "Sumrak bogova". Djelo koje traje 6 sati s pauzama posebno je samo po sebi, a ova Metropolitanova produkcija odudarala je od standarda na koje smo navikli, a to su raskošne kostimirane produkcije. Naime, kontroverzni Kanađanin Robert Lepage (koji svoj sljedeći projekt priprema u koprodukciji s Meštrovićevim paviljonom ,odnosno HDLU-om) pomaknuo je sve granice stvorivši 45 tona tešku hidrauličku pozornicu na kojoj se prikazuju sjajne animacije koje su potpuno nadomjestile potencijalnu scenografiju u maniri slikovnice. Deborah Voigt je briljirala kao Brunhilda (iako internetski kritičari tvrde da trenutno prolazi krizu glasa, njen sopran bio je čvrst i nimalo belkantistički), dok je Jay Hunter Morris također sjajno interpretira Siegfrieda (kojem odgovara i arijevskim izgledom, što je Wagner htio postići) , ali imao sam osjećaj da ga uloga silno iscrpljuje, te je u razgovoru u pauzi bilo vidljivo da je zapravo potpuno promukao. Kakve će posljedice zahtjevan Wagnerov repertoar, koji se suprostavlja lakoći prirodnog pjevanja, ostaviti na njegov glas, teško je pretpostaviti.
Prve dvije produkcije u kojima je Lepage upotrijebio novu tehniku, zbog koje je Metova pozornica morala biti ojačana čelikom kako doslovno ne bi propala, kritika i nije dočekala sretno, dok su bili oduševljeni načinom na koji je animacija prikazala 3. i 4. dio Prstena. Fabio Luisi dirigirao je i ovom izvedbom, te je ponovno odlučio jasno istaknuti motive koji su se sjajno uklopili u vizualne prikaze na hidrauličkoj konstrukciji. Teško je reći kakav je doživljaj takve izvedbe u opernoj kući, ali putem prijenosa, sličnog filmu, doživljaj je sjajan!
Lisinski sprema još sjajnih programa za veljaču - 15.02. koncert Tamare Obrovac, 22.02. izbor našeg predstavnika za eurovizijsko natjecanje klasičnih glazbenika, a 25.02. opet prijenos iz Meta - ovog je puta na repertoaru slabo poznata Verdijeva opera Ernani... Ako ste u blizini, navratite :-)
Post je objavljen 12.02.2012. u 22:15 sati.