Ni ujutro, nakon dobro prospavane noći, Valparaiso nije porastao u mojim očima. I dalje je to kaotičan i prljav grad. I nije mi puno trebalo nakon što sam otvorio oči da pobacam svoje stvari u svoju torbu i dam petama vjetra. Spuštam se uspinjačom sa "svog" brda i u podnožju uzimam stari trolejbus broj 801 do autobusnog kolodvora. Ovaj je trolejbus ugledao svijetlo dana još 1947. godine i danas nosi titulu najstarijeg trolejbusa na svijetu još uvijek u funkciji. Čileanci su ga čak proglasili i nacionalnim spomenikom. Ako zamislite Zagreb i one stare tramvaje iz 1960-tih i dođete potom u Valparaiso, mogli biste se lijepo iznenaditi jer ovi trolejbusi u Valpu, iako stariji, u puno su boljoj kondiciji.
Autobusni kartu za Santiago nije teško kupiti. Svakih petnaestak minuta iz Valpa izlazi barem jedan autobus prema Santiagu. Ova linija od nekih stošesdeset kilometara jedna je od najprometnijih u cijelom Čileu. Možda čak i najprometnija. A zbog konkurencije cijene su niže, ispod čileanskog prosjeka, i iz istog razloga trebala bi i kvaliteta usluge biti bolja. No, s mojim autobusom kompanije Tur Bus to nije slučaj. Bus je dupkom pun, a do mene žena u nekim ranim četrdesetima s djevojčicom od desetak godina i jednom kupljenom kartom. Razumijem da ljudi žele uštediti koji peso, ali brate ne može jedna odrasla osoba s dijetetom, koje je daleko od bebe i koje se više ne može držati u krilu, zauzeti jedno sjedalo. No, čini se da vozač ovdje ne vidi nikakav problem. Prolazi pokraj nas, uzima nam karte i nastavlja dalje. Ponekad mi se čini da njurgam poput nonića, ali ovakve stvari me izbace iz takta. Nije potrebno puno pisati da mala nije bila u majčinom krilu, već se cijelo vrijeme migoljila između svoje mame i mene, bez pardona gazeći mi noge i svojim cipelama prljajući moje hlače. A dok se mala migolji (u jednom trenutku i skače), mama sebi s ogledalcem u ruci ležerno čupa obrve.
Hvala Bogu da do Santiaga ima samo sat i pol vremena. Krajolik je brežuljkast, a padine brežuljaka prekrivene su savršeno poredanim i sređenim vinogradima. Ipak je Čile jedan od najpoznatijih proizvođača vina na svijetu. Doduše ne toliko koliko susjedna Argentina, ali proizvodnja je više nego pristojna. Još uvijek se sjećam dobrog crnog vina Casillero del Diablo koje sam probao za mog prošlog boravka u Čileu prije šest godina.
Nakon oko sat i pol počinje se pojavljivati sve više i više zgrada. Polako se ulazi u Santiago. A prije nego li konačno bus stane na autobusnom kolodvoru, napravi stajanje na samom ulazu u Santiago na autobusnoj stanici Pajaritos. Iako sam namjeravo ići skroz do kraja, čupačica obra i njena kći skakačica u vis prisilile su me da na Pajaritosu izletim van. Tu je i stanica metroa pa stvar i nije toliko loša. A čak je to i moja linija metroa.
Miličevići iz Punta Arenasa imaju stan i u Santiagu. Ne koriste ga puno. Tek nekoliko dana, u najboljem slučaju tjedana, godišnje, ali kada se zasite Punta Arenas i čileanskog juga, imaju mjesto gdje mogu pobjeći. Pogotovo zimi koja je hladna tamo dolje na jugu. I dali su mi ključeve svog santiaškog stana. Stan je u četvrti Las Condes, jednog od bogataških četvrti Santiaga, u stambenoj zgradi koja ima svog portira i ne može bilo tko ući. Mene su najavili pa me portir očekivao. A čim sam otvorio vrata stana, imam što vidjeti: dnevni boravak ima nekih četrdesetak kvadrata, uz glavni tu je i sporedni dnevni boravak, potom kuhinja, tri spavaće sobe, dvije kupaonice - ukupno, onako od oka, sto i dvadeset kvadrata. Hrvatima očito nije loše ovdje u Čileu.
Za mog posljednjeg boravka u Santiagu prije šest godina vidio sam onaj najturističkiji dio grada - centar u kojem je Plaza de Armas, glavni gradski trg, a na njoj katedrala iz 18. stoljeća, prekrasan primjer baroka, i slobodno mogu reći - najljepša katedrala ovog putovanja. Do Plaze de Armas vodi šetnica Paseo Ahumada, uzduž koje su se smjestile mnoge trgovine, restorani i kafići, kao i kolica iz kojih je moguće naručiti 'mote con huesillo'. Mote je nešto nalik na hladni kompot od sušene breskve u kojem se osim tekućine dobije i komad slasne breskve te kuhana zrna pšenice. Ovo je tradicionalno čileansko ljetno piće i vrlo brzo mi je jasno zašto - vrlo je osvježavajuće. Žao mi je što ga ranije nisam otkrio jer bih sigurno dvadeset čileanskih dana provodio uz 'mote con huesillos'. Ili možda ne bih. Možda bi mi dopizdio nakon nekoliko dana.
Palacio de la Moneda, predsjednička palača iz 18. stoljeća, također je u centru grada. A odlazim i do crkve San Francisco čiji su temelji postavljeni daleke 1586. godine, što ju čini najstarijom crkvom u Santiagu. Godine se vide na crkvi i, za razliku od mnogih crkava u ovom gradu koje su nezanimljive kutije, ova je još jedno djelo oku ugodno. No, čim sam kročio unutra, počinje misa i ja počinjem spašavati se daleko koliko me noge nose.
Sljedeće jutro odlazim u Bellavistu, ležernu četvrt poznatu po restoranima i kafićima s terasama, vrlo blisko našem mediteranskom štihu. Bellavistu sam prošli put preskočio pa sam ovaj odlučio ne propustiti ju. Stara uspinjača duga 284 metara vozi od Plaza Caupolican, glavnog trga u ovoj četvrti, do Cerro San Cristobal, brežuljka koji se tristotinjak metara uzdiže iznad grada. Na njegovom vrhu je veliki bijeli izglancani kip Majke Božje, četrnaest metara visok, santiaška verzija Krista Iskupitelja Rio de Janeira. Pod njenim nogama nalaze se klupe i pozornica gdje je papa Ivan Pavao II 1984. godine održao misu za svog posjeta Čileu. No, najljepši je pogled na grad gdje se vidi kako je Santiago zapravo sagrađen u udolini, okružen planinama. Čak i unatoč smogu, od kojeg se ne vidi daleko i daljnji neboderi su potpuni izgubljeni u njemu, pogled je dovoljan da te zadrži neko vrijeme. Odavdje se vidi da Santiago nije visoki grad i, uz iznimku nekoliko visokih nebodera, većina grada čine zgrade do četiri ili pet katova visine. Kako je temperatura vrlo ugodna, otprilike suhih trideset stupnjeva, odlučujem se ispružiti na jednoj od onih klupa Ivana Pavla II i čilati.
Spuštam se tek za ručak, a u Bellavisti zaista nije teško pronaći mjesto budući da je restorana na svakom koraku. Ja se odlučujem za Galindo, kojeg spominje Biblija i koji je očito dobar jer je dupkom pun, ali imam sreće pa baš ulijetavam na posljednji prazni stol. Naručujem jedan dobar bife, jer mislim da je to najbolji način da se polako ova moja južnoamerička pustolovina približi kraju. Uz bife uzimam i lokalno pivo Edelstoff Barley s nevjerovatnih deset posto alkohola! Budući da većina piva u svijetu ima između 4,5 i 6 posto, možete samo zamisliti koliko je jako. Dovoljno da nakon ručka odteturam do mjesta susreta s Dairom, kolegicom s faksa, a koja već neko vrijeme živi u Santiagu. Upošljavamo noge i šećemo se centrom prije nego li odlučujemo predahnuti u još jednoj četvrti za izlaske - Lastarriji. I pao je još jedan kafić s terasom. Primijetio sam da terase nisu toliko česte u Čileu kao kod nas, iako veći dio zemlje ima vrlo ugodno temperaturu kroz cijelu godinu. Santiago je naravno iznimka i terasa je ovdje mnogo, što je jedna od stvari koje mi se u ovome gradu jako sviđaju.
Nedjelja je za čilanje. Odmor. Potom pakiranje za sutrašnji odlazak doma. Pa odmor. Pa opet pakiranje. Pa izlazak van u posljednju šetnju gradom bez nekakvog posebnog plana, već jednostavno šetnja po centru. Iako je nedjelja, ulice u centru su pune ljudi, mnoge trgovine su širom otvorene pa čak ni nemam osjećaj da bi trebao biti neradni dan. I dok gledam svijet kako ide svojim poslom, uz čašu 'motea con huesillo', počinjem se prisjećati onog dana prije dva mjeseca kada sam došao u paragvajski Asuncion. Od tada sam prošao tisuće i tisuće kilometara, najveći dio overland, kroz pet zemalja Južne Amerike: od Paragvaja preko Brazila i Urugvaja do Argentine i naposljetku Čilea. Bilo je puno dobrih i lijepih stvari, bio je tu Valparaiso, kao i cijene Brazila, ali prisjećajući se sada proteklih šesdeset dana, imam onaj nevjerovatni osjećaj da sam se jučer ukrcao u svojoj zagrebačkoj četvrti na tramvaj broj sedam i krenuo prema Novom Zagrebu i aerodromu. Vrijeme zaista brzo prolazi. Puno brže nego li bismo mi htjeli. Zato ljudi poslušajte jednu pametnu - uživajte. Uživajte u svakom danu života kao da vam je posljednji. Život je tu da se živi. Pa - živjeli!
---------------------------------------- FIN ----------------------------------------
UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 9230 (Asuncion-Punta Arenas) + 1899 (Puerto Montt-Santiago de Chile)