Nakon drugog neuspjeha, koji se donio sa sobom jednu sasvim novu vrstu boli (koliko vrsta boli postoji na svijetu pitam se ponekad) morala sam napravit novi plan jer ja bez planova ne funkcioniram, to me drži živom i inače a u ovom poslu posebno.
Baš u to vrijeme, privatnu polikliniku je otvorio glasoviti dr Lučinger sa Vuk Vrhovca.
Čula sam masu priča i preporuka za njega i prije ali jednostavno zbog posla si nisam mogla vremenski priuštiti da toliko izostajem i čekam satima u bolnici na pregled i zbog toga sam bolnice odmah u startu odbacila kao mogućnost.
Uostalom, imamo mogućnosti ići privatno pa neka moje mjesto u bolnici dopadne nekoga tko tu mogućnost nema.
I pošaljem ja mail i dogovorim konzultacije.
Doktor me sasluša, sve sam mu lijepo ispričala.
No moje tijelo, kao i moj duh je bilo u totalnom rasulu, jajnici povećani, cista mali milijon, uglavnom sve smrčkano.
I kaže on meni da nek si uzmemo pauzu koji mjesec da se odmorimo od svega, pa da dodemo na kontrolu da vidimo kakvo je nutra stanje i onda ćemo napraviti plan za dalje.
Pošteno, to sam trebala čut.
Slijedeći put smo se vidjeli negdje u veljači, stanje sa jajnicima je bilo dosta bolje ali još uvijek ne sjajno, pa smo se opet rekli vidjeti u ožujku.
U ožujku je pao dogovor da bi bilo možda pametnije ići sa Klomifenskom stimulacijom pa na Ivf nego opet u punu jer se jako sporo oporavljam od svega, no taj mjesec ja nisam bila spremna i ostavili smo sve za travanj.
Krenuli sa Klomifenima i dobili tri folikula, od toga izvađena dva a samo se jedan oplodio i vraćen.
Očekivanja su mi bila nikakva jer od jednog zametka se stvarno nisam imala čemu nadati.
Tako je i bilo - ništa od bete.
No dobro, prihvatila sam ovaj postupak kao nešto što se moralo odraditi i gotovo.
Idemo dalje!
Odmah pada dogovor za kolovoz/rujan za punu stimulaciju, uz mogućnost da se jajašca nezrela vade van i da ih oni dozrijevaju u labu, čime bi se smanjila mogućnost hipera - to me jako razveselilo.
Ljeto, more, godišnji i baš mi nezgodno došla menstruacija tako da nismo krenuli krajem kolovoza nego tek polovicom rujna.
Od supresije Suprafect, od stimulacije dva Gonala.
Priča o dozrijevanju je otpala jer nekog materijala za to nisu imali što mi je baš krivo bilo al dobro, već sam u stimulaciji idemo sad kak je.
Pošto jako burno reagiram, pratio me svaki dan na ultrazvuk i deseti dan ciklusa je bila punkcija.
Mda, sitnica koja je veri bitna je da Lučinge radi punkcije na živo - nema anestezije, nema koktela, nema ničega... Popila sam prije toga dva Ketonala retarda i niš mi nije pomoglo.
Mislila sam da gore od onog u Ljubljani ništa ne može biti, ali eto - može :D
Na desnom jajniku izvadio 5 js bez problema i onda im je krepao taj stroj kaj ih izvlači van, tak da sam ležala jedno 5-10 minuta na stolu sa svim tim u sebi dok su njih dva to nešto popravljali.
I ajde, proradi mašina i idemo na lijevi jajnik.
Vidjela sam sve zvijezde i bogove i vragove na nebu kak je to bolilo.
Jajne stanice su bile sa stražnje strane a jajnik zavučen iza maternice tak da je morao probušit maternicu i cijeli jajnik da bi došao do njih.
Vrištala sam i plakala ko malo dijete, rekla mu da stane, da kolko ih ima - ima... ma stvašta sam vikala... a nisam inače neka plačipičkica.
Čudi me da ove žene vani koje su bile iza mene nisu pobjegle :D
No napokon je bilo gotovo, što je vani vani je.
Odležala sam unutra još pol sata i skoro najnormalnije otišla doma - fascinantno je da me ništa nije boljelo.
Sad opet malo čekanja - hoće se išta oploditi, ili ništa, kakvi će bit zametci ako ih bude... Nikad kraja čekanju.
Za tri dana zove dr L - imamo transfer, dođite.
26.9. dolazimo tamo i čekamo čekamo i dođe naš red.
Koliko ih je???
3, dva odlična jedan vrlo dobar.
Presretna sam, to je jako dobro.
Transfer je mala beba za punkciju, odležim svoje i veselo odskakućem doma.
Taman legnem zove mama - u gradu su su, dolaze... a meni stan u kaosu... Uzimam usisavač i nabrzaka usisam stan i poredim nered.
Nakon transfera, tj. od punkcije dr L ima običaj davati boostere (štopericu i Decapeptyl u kombinaciji) koji pomažu ugnježđivanju ploda.
No već na prošlom postupku sam ja skužila da ja od boostera odem u hiperstimulaciju, jer kod Podobnika sam u hiper otišla tek drugi dan nakon transfera.
No doktora se nije baš dalo uvjeriti u tu moju teoriju i da ja ne želim primiti uopće boostere, pa smo se pogodili na punkciji da primim pola injekcije, pa na transferu pola, pa slijedeću mi je opet spičio pola.
Slijedeći put sam već osjećala simptome full i odbila sam primiti išta, tako da poslijednje dvije injekcije uopće nisam primila, a i on se složio s tim jer je moj trbuh naočigled rastao.
I sad - opet čekanje do bete, a prokleto vrijeme tako sporo prolazi.
No svanuo je i taj dan - 10.10.
Dižem se ranom zorom i u pol 8 sam već u Suncu u labu.
Nakon toga religiozno sjedim i buljim u mail kojeg refresam svakih par minuta.
I evo ga - nalaz: beta 146
Gledam i ne vjerujem i samo mi suze počnu teć.
Imam betu!!!
Imam pozitivnu betu!!!
Imam divnu veliku betu!!!
Zovem muža i plačem a on siroček ne zna jel dobro ili loše a ja nekako uspijem izgovoriti: Jubi trudni smo, imat ćemo našu bebu!!!
Evo i sad plačem od sreće kad se sjetim tog trenutka...
Onda se i on rasplakao i malo smo skupa plakali i kenjkali od sreće.
Krenulo je obavještavanje VIP osoba u našem životu ali oprezno, treba dočekat i drugu betu.
Za dva dana opet ja ranom zorom u Sunce i opet čekam, ali ovaj put sam sigurna u dobre vijesti, ne znam zašto...
Beta 295!!!
Pravilno se dupla!!!
E sad mogu rastrubit okolo - ja sam zaista trudna!!!
Post je objavljen 07.02.2012. u 16:55 sati.