Sjedili smo skupa na mulu snova i krotili poroke. Vješali zvijezde o mjesec, kroz okove želja, maštali i slikali, prstićima poput kistova po pejzažima u magli kao nekada. Dala si mi krila i pružila pero, obasjala ugasle horizonte i rekla, ovo je tvoj svijet, nikome ga nedaj. Kroz labirinte sentimenata skrij ga u najdublje peristile sjećanja. Brižno pazi kome ćeš dati ključeve svoje barake, ali zapamti, kad ti bude najteže, samo pogledaj sa strane i ja cu biti tu.
-Ali želim samo tebe u svojoj kolibici. Rekoh, sam ćeš znati. Na ovom svijetu, željama nema mjesta. Evo, primi ove kocke i zaigraj na ruletu života. Idi na sve. Ništa... Ništa ne priznajem. Bijesno bacih kocke u uzburkano more strasti, žudeći za pobjedom. No, obećašćena suza bjesomučno nastavi boriti se sa hridima. Nikakva znaka. Molim te, bilo što mi reci. Ali nastavi linearno kliziti dubokim vlasima vremena.
Zgrabih ju za ruku i vinemo se visoko, među dimenzije gdje oblaci plešu valcer s pompoznim zrakama sunca. Evo nas. Sami... Sjedimo na kolažima sreće, nedodirljivi. Volim te, rekoh. Znaš, i ja tebi moram nešto reći, šapne mi. Stvar je u tom da... No iskrivljena projekcija skupi se u minijaturnu sferu i pobjegne u bezdan. Čekaj! Čekaj! Molim te! Vrišteći poletjeh za njom, trgajući planete pred putom, no ne stigoh je.
Budim se u snježnoj pustoši, u krilu mi zagrljen mali, nijemi medo iskrižanih očiju. Medo! Medo! Probudi se. Ne reagira. Uočih poparanu ceduljicu u šaci u kojoj piše:“ Samo prati korake“. Izbezumljen gledam kako posljednji tragovi bivaju prekriveni snježnim prekrivačem. Ne razumijem. Ne razumijem ništa. Bijedna olupina od života, nježno stisne medinu šačicu i krene na put. Ne brini medo, saznat' ćemo mi o čemu se radi.
Hodali su miljama i miljama. Nigdje traga. Samo prašnjavi trunci svijetlosti bodu oči, dok se iskrivljena fantazija, sjena, skriva iza leđa. Sve do točke gdje završava kraj. To bijaše staklena pregrada, iz koje sijaju kadrovi iz djetinjstva. Najednom ugledah ju kako stoji kraj mene. Pogledam desno no nitko nije tu. Samo medica u ruci, visi, očerupan od silnog puta. Srdito udaram pesnicom o čudovište, proklinjući boga. Staklići razbijene mašte zarivaju se u oči i tek tada shvaćam.
Shvaćam da sam slomio iluziju. Slomio iskrivljene fantazije, sav život koji je preostao u meni. Zapalio sam tu karatnu kulu u kojoj sam gajio nade.
Ta iluzija... Ta iluzija, nazvat ću je ljubav.
-Budim se na istom mulu, medo, u suzama stisnut uz mene. More tiho pjevuši sonate, zvijezde namiguju i mašu, srce, turbulentno žubori poput afričkih bubnjeva. Odsad smo samo ti i ja medice. Ti i ja, sami protiv svih.
Post je objavljen 06.02.2012. u 22:38 sati.