... i nije mi čudno sve ovo što vidim i osjećam, nego kako uopće to gledanje i osjećanje i osjeti jesu. Čudo nekome jest. Samo za sebe ono biti ne može. Za čudo je potrebno čuđenje, neočekivanost, a bez očekivanosti ne može biti neočekivanost. Pa, ako mi je život čudo, što sam to očekivao? Zar sam prije svega očekivati bio u stanju?
Vjerojatnost je velika da se radi o izmišljenoj pretpostavci. Kao i uvijek, ništa ne tvrdim. Gledam i razmišljam. Trudim se mislima dokučiti Istinu, mada znam da to nije moguće. Ne kao konačno sredstvo. Vidin da mogu mišlju dokučiti nju samu... dokučiti nemoć njenu. Njome to izgleda kao čudo, ali sve do priznanja takvosti njene kroz nju samu. Nije to tek misaona forma, kojom se misli kako misao dalje ne može. Tada bi opet misao to amenovala. Ustrajati dalje treba gledajući put i sa velikim poštovanjem zahvalnost misli podariti. Pretpostavkom njenom sam sebe razdjelio i utjerao i nju i sebe u logičke i stvarne zablude.
I tako ja i misao moja činimo, a da tek nešto malo i necjelovito jesmo u moru raznolikosti. Ta, zar i to nije veliko? Zar to nije dio puta i života? Dio cjeline?
Veliki prostor, ili bolje reči, nepoznat prostor, mislima i načinu dosadašnjem, je tu. Postajem ga svijestan. Kako da ga gledam, kada sam takav milionima godina stvaran? Geni su se takovi formirali, pa mogu što mogu. Da, ali ne to što mislim, mada na neki način i to, kao sastavni dio svega toga što svijet moj čini.
Područje, svijesti sakriveno, kao da zove.
Gledam, mada znam da očima to vidjeti ne mogu. Nekako uobičajeno kao slike neke se pojavljuju. To je kao neki mrak, a svijest mi sluti, da to je tek stanje na putu promjene. Misao je i dalje misao. Priznala je sebe i nekako se raduje putovanju tome.
Osjećaji, stvarani osjetima i mislima, se mijenjaju. Misao, priznanjem sebe sebi, razlučuje osjete od derivata po sebi u stvaranju osjećaja. Koliko toga takvošću svojom svijet moj izmjenjenim čini. U njemu i takvost moju. Takvost koja me određuje i kao da me ograničuje. I jest i nije, jer i moć promjene me čini. Promjenama granice mi pomiče, i idem putem spoznaja. Putnik sam u svijetu Istine. Krećem se Istinom kao dio njen. Kretanje i promjene njime, sa svime ostalim što jest, Istinu čini. Ma što god mislio i činio, Istina jest.
Informacije razne, svijetovima nauka raznih, ukazuju na područja nevidljiva, a posredno dostupna. Tu su razne posebne energije i promjene koje nadilaze vrijeme i prostor. Nemam razvijene senzore za ta područja, ali mogu prihvatiti postojanje takove stvarnosti. To znači da nam svijest doživljava samo djelić Istine. Konačno, i kada te gledam, vidim tek dio slike tvoje. Mogu li vidjeti cjelovito? Eto i u svijetu vidljivom, vidim tek maleni dio..Tko li sam da sam tako nesavršen, a ipak jesam? Možda je to ustvari misao moja?
I tako mislim kako sam ja netko, a odzvanja mi od nekuda, još iz djetinjstva ono: 'Ma to si ti samo misliš.', ili ono: 'Mo'š mislit.'
A pričao sam i pričao... govorio. Jesam li što rekao? Riječ u prostoru i vremenu. Izgovorena i prihvaćena. Ona nosi tek moguće poticaje, a to sve dalje ovisi o vama, dragi moji. Iste riječi različite će biti kod svakoga od vas. Ja pretvaram u riječi ono što vidim i mislim, i puštam u svijet, u život. One su, kao i mi, različite i to ista svakome od vas. I kao da tako ne mogu govorom prenositi stanja i misli. Život sve mijenja.
Prijatelji dragi, i idem ja putem svojim. Znam, i vi ste putnici. Susrećemo se, zar ne? Svako vam dibro na putu vašem. I ja sam tu negdje. Možda iza okuke .... :)
Post je objavljen 06.02.2012. u 16:58 sati.