Pravo bi trebalo biti najjači adut demokracije. Zapravo i jest, samo što naslov nema puno veze s tekstom ispod. Teorija, kojoj su Amerikanci uvijek skloni naspram prakse, govori o zemlji (i svijetu) jednakosti, gdje svi imaju jednaka prava i svi su jednaki pred zakonom. Jednakost je ipak samo jedan mali dio teorije američkog ustava, u kojem su svoje mjesto našli i mnogobrojni drugi teoremi koji se redovno neostvaruju u praksi. Iluzija američkog sna i dalje je samo teorija, a san o jednakosti intenzivan kao i u vrijeme kada su ga prvi put usnuli. To što se propagira jest obična tinta na papiru, mrtva, nepomična slova koja predstavljaju samo jednu ideju koja se nije, neće i zapravo ne želi sprovesti u praksi.
Ipak, ako bacimo oko na pravnu praksu braće Amerikanaca vidjeti ćemo da moć prava nije potpuno izgubljena. Naravno, poznati po svom osjećaju za ispravno, Amerikanci su čak i tu svoju lijepu, ali snenu tekovinu demokracije iskoristili na sebi svojstven način – kako bi pomoću tog korisnog alata za sebe izvukli što više materijalne zadovoljštine, ne mareći puno za moralno etičke principe o kojima se dosta često, i uglavnom uzaludno razglaba unutar sudnica. Pojedinci su pravo i pravdu podigli na jedan potpuno novi nivo, pa se naglo krenulo u sustavno silovanje jedne lijepe ideje što je rezultiralo dizanjem tužbi uglavnom radi osiguravanja osobne financijske koristi.
Amerikanci su se, oduševljeni mogućnostima, uhvatili tog novog alata kako bi tužili sve i svakoga za najčudnije i najbesmislenije postupke. Šteta je što su Amerikanci kreativni samo u slučajevima kada trebaju bez puno muke doći do mnogo novca.
Ako na trenutak ostavimo po strani tu nastranu zloupotrebu prava, ostati će nam pravda koja se zadovoljava najčešće sama sobom. Vrlo često, kao i sve što dolazi kao hvale vrijedan element demokracije, pravo će služiti samo kao promatrač nečije patnje ili cirkuska točka s namjerom promidžbe iluzorne pravednosti, pa će, nakon što predstava za javnost završi presuditi u korist one strane koja općenito ima više utjecaja ili više utjecaja na najbitnije faktore - suca i porotu. Cijela ta igra pravde i pravednosti pada u ruke vještijeg govornika čija retorika može preoblikovati laž u istinu te nagađanja u činjenice, što je u svakom slučaju jasan pokazatelj objektivnosti te same pravednosti pravde.
Govorimo li o kriterijima po kojima se utvrđuje obujam kazne, morati ćemo još jednom potvrditi kako i tu glavnu riječ vodi status, pa čak i fizički izgled glavnih junaka sudskog predmeta. Ipak, pitanje žrtve je najvažnije pitanje, jer ono nam u većini slučajeva govori tko je kriv. U većini slučajeva bijelac koji ubija crnca u problematičnoj „crnačkoj“ četvrti uvijek bolje prolazi nego da je obrnuti slučaj. Isto tako, istu kaznu neće dobiti bogataš koji ubija beskućnika i beskućnik koji ubija bogataša.
Stvari lako izmaknu kontroli, ali i bilo kakvoj logici kada američki vojnik napravi svojevrsni „killing spree“ po pustinjama bliskog istoka pogubivši više desetaka ljudi i pri tom ne samo da ne bude kažnjen, nego čak i zavrijedi promaknuće na piramidi vojničke hijerarhije, dok američki tinejdžer završi iza rešetaka radi jednog jointa.
Tipično, odgovornost za (ne)djela američke vanjske politike ne spada na nikoga, unatoč činjenici da ratuju, muče, siluju i ubijaju na dnevnoj bazi.
Sve u svemu, možemo reći da se američki pravni sustav koristi najviše kao alat za akumulaciju novčanih sredstava u kojem takozvane žrtve jedva čekaju da budu „zakinute“ kako bi ostvarile svoja „prava“ te kao alat za utvrđivanje temelja iluzorne demokracije.
Pitanje pravde najčešće spada na pitanje TKO? A tek onda na zašto.
Post je objavljen 31.01.2012. u 11:26 sati.