Sretan u svom podrumu
mjestu ngdje radim,ležim il“mislima bježim
uz moj radio
dovoljno daleko za biti sam
dovoljno blizu za ne biti usamljen
osjećam toplinu
čujem korake
moje je pleme iznad mene
i kad poletim svijetom ne ćutim izgubljenost
znam gdje pripadam........znam gdje je Itaka
Refleksije ;
nekad je bilo popularno reći kako mladi trebaju „potražiti sami sebe“ , naročito je to bilo izraženo u hipy-vrijeme u U.S.A. te su mladi ne bi li se „pronašli“ godinama bezciljno lutali a oni što su imali sreće vratili bi se doma nakon što su „pošteno ogladnjeli“. Mnogi su se, tražeći se, zauvijek izgubili .
Također je u to vrijeme , naslanjajući se na Huxleya, bilo popularno reći, pa i opravdati mladež za „eksperimentiranje“ s narkoticima . To je nekako bilo „in“ . Doors of Perception. Danas , u doba kad se svi kunu u znanost (a znanost počiva na eksperimentu) nekako....... nema razumijevanja za „eksperimentiranje“.
Kako mi, Hrvati, (srećom) uvijek pomalo kaskamo za „svijetom“ to sam se i ja dao na put kad se u Americi i posljednji hipy već vratio kući ne našavši , naravno nikog , a kamoli sebe . Shodno tome – nisam ni ja ništa našao .Pa sam se vratio.
Ipak , vrijedilo je .
Naime . Jednog sam zimskog sunčanog popodneva , u dvorištu , leđima naslonjen na suncem ugrijana drvena vrata svoje radionice u podrumu kuće, spoznao uzrok svoj onoj nelagodi koju sam godinama ćutio izbivajući iz doma.
Riječ je o tome što sam boraveći izvan zavičaja živio u nekim gradovima u iznajmljenim sobicama ili stanovima koji svi imaju zajednički nazivnik . A to je; da onog časa kad zatvorite vrata koja ionako nisu vaša, ali i da jesu , ništa ne mijenja na stvari , istog tog časa ulazite u neki „zajednički prostor“ odnosno na stubište ili hodnik ili slično a koje dijelite s nekim , uglavnom , ne poznatim ljudima kraj kojih najčešće prolazite tek nešto promrmljajući u bradu. Ako i to !
A ja doma imam sedam tisuća „kvadrata“ ! MOJIH „kvadrata“ . Usred kojih je MOJA kuća. Leđa naslanjam na MOJA topla vrata . U MOM dvorištu .
Ne. Nije tu rijeć o opsesivnoj posesivnosti . Ne umišljam da je to „moja“ zemlja . Ne , nemam ja tu zemlju . Ona , zapravo, ima mene . Ja ju samo koristim i čuvam i ljubim za svoju djecu. Znam da je to već rekao jedan Indijanac. Ali to kažem i ja ne zato što mi se sviđa što je on rekao ( a sviđa mi se ) nego zato što su mi to rekla moja leđa naslonjena tog Božjeg dana na raspucana vrata koja vape za novom bojom ali svejedno griju bolje od Zagrebačkih toplana.
Barba
Post je objavljen 31.01.2012. u 09:57 sati.