- Ovo mjesto je fascinantno.- rekao je Max gledajući kroz prozor bijelu padinu. Svjetla u malom planinskom selu su se jedva nazirala od snježnih nanosa koji nisu zastali ni na trenutak otkada smo stigli.
Ja sam ležao na jednom od 4 kreveta koji su bili u sobi. Chad, Damian, Max i ja ćemo dijeliti sobu, dok je Penny dobila svoju.
- Da. Stvarno je. Još uvijek me fascinira njegov bezjački stroj za proizvodnju električne energije.
Max je kimnuo glavom, a zatim se okrenuo prema meni.
- Bojiš li se?- upitao me.
Uzdahnuo sam.
- Znaš, ponekad mislim da se bojim, ali zapravo... nekako sam već otupio na strah. Zašto pitaš?
Sjeo je radijator ispod prozora i slegnuo ramenima. Izgledao je izgubljeno. Razočarano. Po prvi put sam ga vidio takvog. Ili možda dosad nisam obraćao pozornost?
- Zato što... ne znam. Sve je otišlo kvragu. Ništa više ne razumijem i stalno mislim da znaš nešto više od mene, ali da mi ne želiš reći. I nekako... nekako me to boli više od ičeg. Jer... shvaćam nekako da ništa više nemam osim tebe, ali tebe bih trebao imati jel da? A nekako... odsutan si. Ništa mi ne govoriš. Jedva da razgovaramo. Kad se samo sjetim Hogwartsa i svih onih silnih razgovora i zezancija... Mislim, razumijem da nisi toliko dobre volje da se zezamo. Nisam ni ja. Ali opet... ne znam. Osjećam se kao da sam te izgubio.
Postavio sam se u sjedeći položaj i zagledao se u njega, a zatim sam ustao i pomalo se nasilno zabio u njega i zagrlio ga. Nisam mu dao da diše. Bio sam toliko ljut na njega, a zapravo sam baš razumio što govori jer bio je u pravu.
- Nikad, ali nikad nemoj pomisliti da si me izgubio! Nikad!- u nekom drugom svijetu bi ovo zvučalo užasno patetično i ženskasto, ali ovako... ovako je zvučalo baš kako je trebalo.
Nije bilo školaraca koji bi mogli krivo protumačiti naš zagrljaj.
- Onda mi reci. Molim te. Reci mi što znaš. Gledam u tvoje oči i vidim beznađe! Prazninu! I tako svaki dan, a onda... onda me iznenadiš. Primijetio sam na tebi bljeskove koji ti dolaze. Vidio sam kako si izgledao kad je Lizzie ubijena. Bio si shrvan, ali znao si nešto više. I... ako si ti ubojica, onda te molim da ubiješ i mene jer ne želim živjeti u svijetu u kojem mi je jedina bliska osoba ubila drugu najbližu osobu.- rekao je i nekako se čudno nasmijao kao da je stvarno uzimao to u obzir.
- Joooooj, budalo!- nasmijao sam se i malo ga počupao za oštru kosu.
Nacerio se i nastavio: - A zatim... na groblju. Kad smo ponovno prošli pokraj Chanellinog groba, zagledao si se u spomenik kao da si vidio...nešto. A ništa nije bilo drugačije. I zatim ponovno danas. Fotografija Azkabana u predvorju Bernardove kuće... kao da ti znači nešto više od fotografije.
- Ja... ma, ništa.- rekao sam. Tako sam mu htio reći sve, ali ne mogu! Ne smijem!
Kimnuo je glavom, a zatim se nešto nasmiješio za sebe.
- Idem k ostalima u boravak.- i stvarno je krenuo. I otišao bi da ga nisam uhvatio za ruku.
- Smiri se. Sjedni.- rekao sam mu.
- Ne, znaš što? Neću sjesti i neću se smiriti! Rekao sam ti sve! Ogolio sam dušu pred tobom! Gotovo sam i zaplakao na tvojem ramenu! Na ramenu najvećeg glumca u povijesti!
I tad se sve srušilo. Sve brane. Zaplakao sam. Zaridao sam. Imao sam osjećaj kao da me cijeli svijet čuje, ali nije me bilo briga. Imao sam zašto plakati. Kleknuo sam i naslonio glavu na Maxova stopala. Uhvatio sam se rukama za njegove noge da ne može otići jer...pokušao je.
- STANI! Stani, molim te. Ne mogu ti reći, kunem ti se. Ubija me to. Želim ti reći, ali ne mogu. Ne još. Zasad te samo tražim da mi vjeruješ.- podigao sam se u klečeći položaj i pogledao ga u oči.- Molim te. Molim te, Max! Ono sa Chanellinom grobom i sa fotografijom Azkabana je pomiješano i moram doći u Azkaban! Što prije! Nekako!
- Ti... ti si potpuno lud. Znaš da je to nemoguće.- rekao je Max i još jednom pokušao otići jer ga sada više nisam držao.
- Ne, nije.- na vratima mu se ispriječio Chad.- U predvorju je s razlogom fotografija Azkabana. Moj davni predak ga je osmislio. Angažirao ga je tadašnji ministar magije, moj predak se javio na natječaj i predao nacrt i... uspio je. Znam da je to istina. Uvijek mi je majka pričala o tome dok sam bio mali. I Damianu isto. Djed je jednom i potvrdio, ali... nikada nije htio potvrditi ono što je naša majka također jednom rekla.
- Što to?- upitao sam, sada totalno nesvjestan položaja u kojem sam se nalazio.
- Ako je istina to što sam čuo... Taj moj slavni predak je napravio kopije nacrta, a u našoj obitelji se te kopije prenose s koljena na koljeno na najstarije dijete.
- Ti... mali... želiš reći da...- Max je zamucao.
- Djed Bernard nije imao ni braće ni sestara.- kimnuo je.
***
Bilo je gluho doba noći. Nisam uopće spavao. Po nepravilnom Maxovom disanju sam primijetio da je i on budan, no oboje smo se pretvarali da spavamo kako bi zavarali Damiana. Nakon onog ispada za večerom prije dolaska kod Bernarda se naš odnos ponovno narušio i gotovo ni s kim nije pričao osim s Chadom i Bernardom, a uzmimo u obzir da je Bernard jako malo govorio. I jednostavno... nismo htjeli riskirati njegove nove ispade i neslaganja. Nismo bili sigurni koliko bi mu se svidjelo provaljivanje u zatvor zbog nepoznatog razloga kad se ni na planinu nije htio popeti, a imao je pred sobom posložene sve valjane razloge.
Kad sam napokon bio savršeno siguran da Damian spava, ustao sam i navukao hlače i majicu na sebe najtiše što sam mogao. Pogledao sam kroz prozor i, koliko sam mogao vidjeti, snijeg još nije prestao.
Prišao sam Maxovom krevetu i nagnuo mu se nad uho.
- Idem k Bernardu. Koliko god ti mislio da sam lud, vjeruj mi, sve će ti biti jasno uskoro. Samo održi svoj dio dogovora. Ne dopusti Damianu da shvati da me nema.- šapnuo sam najtiše što sam mogao. Čak sam se i upitao je li glas uopće izašao iz mojih usta, no zatim je kimnuo glavom pa sam shvatio da me čuo.
Izašao sam iz sobe najtiše što sam mogao i uputio se prema Bernardovoj. Dobro da nam je ranije pokazao gdje je jer bih sad gadno riskirao da uletim Penny u sobu.
Nisam se uopće trudio kucati. Ionako bih trebao kucati dovoljno glasno da ga probudim, a time bih riskirao i buđenje drugih. Nekako se to, unatoč tome što će ionako svi saznati ukoliko se plan ispuni, zasad činilo pogrešno.
***
Ljudi, kako stojite s Lidranom ove godine? Ja imam literarni, novinarski i 2 dramska rada. Monodramu koju sam sam napisao i predstavu s ekipom iz škole. :) Sutra se održava gradsko i moja škola je domaćin i svi smo dosta uzbuđeni oko toga. Svi polažu ogromne nade u mene pa se to prenijelo i na mene. Očekujem obavijest u komentarima da je bar netko od vas ove godine u literarnom dijelu. :)
Post je objavljen 30.01.2012. u 20:28 sati.