Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/diarydiduino

Marketing

U prirodi nema ni kazni ni nagrada, samo posljedica

kaže jedna stara kineska poslovica.
Koliko god samu sebe pokušavala uvjeriti da neću dobiti nikada i ni od koga odgovore na „zašto“, s tim unaprijed neodgovorenim pitanjem hodim k tebi svake subote. Prije tri tjedna, dok se spuštam stepenicama, klateći u rukama uvijek istu vrećicu sa „alatom za tamo“, prvo me zbuni, a onda utuče konstatacija susjede koja pere hodnik, da idem „obaviti svoje“ na groblje. Zbunjena, govorim joj gotovo nesuvislo da se tamo zadržim najkraće što mogu jer si ionako sa mnom cijelo vrijeme, a kako me gleda bez smisla u očima, zbunjenost prelazi u utučenost. Obavljam li ja zapravo (neku) svoju dužnost svake subote? Budim li se s dnevnim rasporedom u kojem je druga stavka poslije ispijanja jutarnje kave, obaveza? „Obaveza??? Zar je Una postala tvojom obavezom?“, vrišti mi srce. „Srce je ionako organ za pumpanje krvi, nije to mjesto za oltare“, zbori mi um, „ja sam taj koji stvara obveze, postavlja zadatke, budi te opterećenu teškim teretom, ja sam taj koji ti maše njenom slikom ispred očiju, ja sam taj koji te gleda u ogledalu dok papirnatom maramicom brišeš otopljeno crnilo maskare pod očima. Ja sam onaj u kojem dižeš cigle oltara.“ Težina subotnjeg jutra dobiva na inerciji. Perem slova na kamenu. Unutrašnju mrežu onih koji je imaju. Divlje ribam slovo „A“ potom „R“. „E“ i „N“ nešto manje. Na sitnim slovima iskaljujem bijes i mržnju. Gledam na susjednom kamenu raspelo, plastičnu bjelinu anđela čuvara i sotonski dahćem prema njima: „Zašto, zašto, zašto…???? Ako ste vi oni koji su imali prste u tome, nestanite zauvijek. Prokletnici!“, dodajem jedva dišući. Ne bojim se više ničega jer mi se sve desilo. Povratkom kući nije mi dan upropašten, upropašten mi je život.
Prije dvije subote tvoj „stari“ upotrebljava istu riječ, iako mu nisam rekla da sam je već čula. Progutala sam je prvi put, gutam je i ovog puta. Vjerujem da mu se omakla jer je bacio zabrinut pogled prema meni koja sam ušutjela grabeći prema grobu. Odvojena od njega korakom i riječima. Povratkom kući mi dobacuje neka se spremim jer je sunčan dan pogodan za šetnju Istrom. Idem. Kud god. Ionako je svejedno. A onda tamo gore, u Gračišću, vidim tvoje oči kako prelaze preko zavjetnih čavala na crkvi sv. Marije i slušam te kako mi otkrivaš tajnu o onima koje su svoje neispunjene nade zabijale u fuge između kamena, snatreći o mirisu tek rođenih. To si pričala turistima, a potom meni. Iako se crkva restaurira pa je dosta čavala „izgubljeno“, zalazim među daske kako bih dotakla kojeg, pa da osjetim vezu sa ženama koje nisu imale sreću imati dijete, ali i tebe. Tvoju ruku. Tvoje prste. Samo hladnoća. Moja želja rasuta danom.

Gračišće pogled na Pićan smanjena
jpeg image hosting




Pogled s vidikovca u Gračišću

Utjeha zvijezde

ne boj se
čemu strah
i ti i ja
već bili smo prah

smrt nije kraj
i njome ne prestaje put
onaj tko davao je sjaj
beskrajem je razasut.


(Dragan Gortan)

Kako bih se mogla složiti s time? I dok je za pjesnika njegov otac, sjaj beskrajem razasut, kako to pomisliti za svoje dijete? Za tebe Una?
Sjetim se i riječi onih koji kažu da nije izgubljeno jer je – bilo. Cijelo tvoje postojanje?





Post je objavljen 24.01.2012. u 19:49 sati.