Cijeli svijet je zahvaćen kultorološkim Mcdonald's-om. Američka nekultura je toliko jaka da od svake plemenite i idejno kvalitetne stvari napravi svoj Mcdonald's okus. To vam inače Ameri rade, uzimaju dobre stvari, transformiraju u smeće, i onda ih prodaju. Zašto u smeće pitate se? Zato što se smeće bolje prodaje. Pritom to ukradeno blago, u procesu "mekdonaldiranja" posole sa svojim američkim začinima - dodaju male američke zastavice na ambalažu, spominju slobodu, pravdu, jednakost i ostale isfurane pojmove iz ustava te naravno, nikada ne propuštaju propagirati svoj kapitalistički sistem koji pokreće tu zemlju, a svodi se na produktivnost ljudi za koje se ni ne vjeruje da mogu, ili trebaju, činiti nešto drugo osim raditi do smrti. I to za boljitak svih građana najbolje zemlje na svijetu.
Hollywood je klasični primjer dobro nauljene mašinerije koja štanca filmove kao da se radi o gumama za žvakanje. Jedino što je zajedničko žvakama i holivudskim filmovima jest posljedica: oboje se žvaču dok traju, a kada izgube okus, deportira ih se na pločnik ili na policu s ostalim bezukusnim filmskim "ostvarenjima". Zadnjih godina ne postoji američki strip superjunak koji nije dobio filmsku inačicu. Znam, i meni je teško za povjerovati, ali Ameri vole ta "superjunačka" sranja. Toliko je naime kreativan taj Hollywood. Mislim da ne postoji Marvelovo ostvarenje koje nije razmotreno kao dobar predložak za film, jer morate priznati, strašno su zanimljive te raznovrsne priče tih superjunačkih pothvata. Superjunaci su ono što Amerima uvijek treba, i što rado iznova puše: raznobojne plemenite moderne vitezove koje djeluju u crno-bijelom spektru, u svijetovima gdje su negativci najveći zločinci u povijesti, neprijatelji malog, potlačenog čovjeka, a pozitivci pravi uzorni građani, moralne vertikale, veće moralne vrijednosti od Isusa, majke Tereze, Ghandija i Bude zajedno.
Dok gledaju novog Thora, Kapetana Ameriku, Green Lanterna, Ameri žvaču i umjetne megapack kokice te nose cool 3d naočale. Zašto? Zato što to ide jedno s drugim. Kako netko uopće može zamisliti gledanje filmova bez svih tih dodatnih sadržaja? Naravno, treba zaposliti narod da ne obraća previše pozornost na sranje na ekranu, i da umjesto toga jedu sranje. Nažalost, miris pravog sranja se najviše osjeti kada shvatiš da gledanje u platno nema smisla bez naočala, da nemaš izbora nego navući crnilo preko nosa i uživljeno izbjegavati meteore, kamenje, metke i ostale adrenalinske bombice koje film baca prema nama.
Jebo te led, izgovorih u sebi uvjerivši se kako ne mogu gledati šugavi film bez naočala s obzirom da je u tom slučaju prizor mutniji nego lik i djelo Ive Sanadera. Transformersi su bili u pitanju. Treći dio mislim. Svi su isti zapravo, glavni junak tinejdžer uz pomoć svoje ljupke umjetne barbi djevojke, super-poštenih plemenitih američkih vojnika i dobrih robota-transformera spašava svijet od zlih robota-transformera. Naravno, glavni dobri transformer-robot nekoliko puta gine u serijalu, da bi se na kraju, u ultimativnoj bitci dobra i zla žrtvovao za dobrobit ljudske rase. Standardna priča standardno pokorno-mazohistički nastrojenih Amera koji se uvijek dobrovoljno žrtvuju za više ciljeve, a narod ultimativno sretan napušta kino dvorane još jednom uvjeren u opravdanost američkog načina rješavanja stvari.
Tortura je trajala tri sata. A bila je tu i pauza za oči. Nekome za oči, nekome za mozak i probavni trak. Nakon filma kao što je ovaj, i gotovo svaki blockbuster, publika odlazi s dojmom da je bio zabavan. I to je to, već nakon izlaska iz dvorane nema daljnje rasprave. Zabava je trajala tri sata, i to je to, svako ide kući, ili na neki double milk-shake, king size ice cream, triple mcburger, chicken mcnuggets i ultra-extra large fries od čega se pridjevi veličine više odnose na veličinu računa nego za veličinu porcije. Na film smo obraćali pažnju dok se vrtio po platnu i dok smo se mi migoljili na sjedalu bježeći pred krhotinama razrušenih zgrada; čim se ukazala odjavna špica, jednostavno smo zaboravili na njega. Takav jak dojam naime ostavljaju današnja remek djela čija se kvaliteta redovito potvrđuje zaradom na kino blagajnama.
Na pamet mi pada još jedan iznimno vrijedan primjerak propagande američke superiornosti kroz ratni film "Black Hawk Down" čiji završetak jednostavno zapanjuje.
Američko herojstvo, plemenitost i žrtva on display here
Ja sam Potraga za smislom, a sve oko mene je crno-bijeli svijet.
Svijet u kojem su plaćene ubojice junaci, drolje umjetnog karaktera i umjetnih sisa zvijezde, a najveći idioti najveći idoli. Biti ću dosadan, ali opet ću ponoviti: Oba Đorđa (gospoda Carlin i Orwell) su bila u pravu.
Post je objavljen 22.01.2012. u 16:12 sati.