Viedma je civiliziranije mjesto od Carmen de Patagonesa. Da se razumijemo - Viedma je daleko od civilizacije, ali u usporedbi s Carmenom ima manje prašine, više asfaltiranih ulica i autobusni kolodvor koji izgleda kao autobusni kolodvor. Više od toga ne vidim jer čim sam izašao iz autobusa, uskačem u taxi da me odveze na drugi kraj grada (što je ukupno pet minuta) gdje se nalazi željeznički kolodvor.
Argentina je, kada je riječ o vlakovima, pravi siromah. Danas tek njih nekoliko vozi argentinskim prostranstvima. No, nije bilo to uvijek tako. Početak argentinskih željeznica datira u 1855. godinu kada je argentinskim novcem počela izgradnja mreže. Vrhunac razvoja željeznice bio je između 1870. i 1914. godine kada je iz ekonomskih razloga, ponajviše radi transporta stoke, uglavnom britanskim, a u manjoj mjeri i francuskim, njemačkim te argentinskim, novcem izgrađena mreža od oko 47,000 kilometara, koja je 1914. bila deseta najduža željeznička mreža na svijetu. Život argentinskih željeznica naglo se počinje gasiti odmah nakon Drugog svjetskog rata kada dolazi do nacionalizacije, a država ne ulaže novac u održavanje, dok istovremeno počinje gradnja mreže autocesta. Tek 1993. godine dolazi do ponovne privatizacije tadašnjih Ferrocarriles Argentinos i tvrtka se razbija na nekoliko manjih. Neke od pruga su u međuvremenu zatvorene, poput one između Bahia Blance i Carmen de Patagonesa, dok su druge opstale, ali novca za razvoj ili samo obnovu postojećih pruga i vlakova koji njima putuju nema pa su, u usporedbi s argentinskim busevima, argentinski vlakovi danas stari, spori i, za većinu Argentinaca, veoma nepraktični.
Na svijetu danas vozi nekoliko ikonskih vlakova. U Južnoj Americi, koja je vlakovima vjerovatno najsiromašniji kontinent, poznat je peruanski vlak koji povezuje Cuzco s Aguas Calientes podno Machu Picchua. Sjevernu Argentinu "presjeca" čuveni 'El tren a las nubes' (Vlak prema oblacima). No, Argentina ima još jedan vlak koji se ubraja među one koji se smatraju nacionalnim naslijeđem i jedan je od najvažnijih ne samo u Južnoj Americi, već i šire - 'El Tren Patagonico' (Patagonijski vlak).
Početak patagonijske željeznice seže u sam početak 20. stoljeća. Predsjednik Alcorta je 1906. godine započeo s politikom otvaranja nacionalnih teritorija. Argentina je ogromna zemlja, ali veliki dijelovi su bili i ostali slabo naseljeni. U prvom planu tu je Patagonija, ogromno prostranstvo od 1,043,076 km2 površine koju dijele Argentina i Čile, a gdje je svega 1.9 stanovnika po četvornom kilometru. Razvoj ovih prostora vidio se preko željeznice, toliko važne u Argentini prve polovice 20. stoljeća. Godine 1908. počelo se s gradnjom patagonijske željeznice. No, gradnja je u početku tekla vrlo sporo. Godine 1922. pruga je došla do Carmen de Patagonesa na istočnoj granici Patagonije, a 1934. do San Carlos de Barilochea na njenoj zapadnoj strani. 'El Tren Patagonico' danas prelazi 826 kilometara između Viedme i San Carlos de Barilochea u otprilike 19 sati. Bus istu udaljenost pređe za 14 sati. No, između busa i vlaka, uvijek biram vlak. Pa čak kada i za ovaj vlak moram ići okolo naokolo. Bilo bi puno jednostavnije, brže i komotnije busom iz Buenos Airesa direktno za Bariloche. Čak i kada sam odlučio nakratko posjetiti Bahia Blancu, još uvijek je bilo razumnije ići busom za Bariloche. Ali 'El Tren Patagonico' je poseban doživljaj i vrijedi ići okolo naokolo. Put od Buenos Airesa preko Bahia Blance i Viedme za Bariloche je kao da ideš od Zagreba za Dubrovnik preko Beograda ili od Zagreba za Veneciju preko Beča. Ali kod putovanja ovakve stvari su razumne.
Željeznički kolodvor u Viedmi je s jedne strane posve nemaštovit, betonski blok, dok je s druge, one koje gleda prema tračnicama, otvoren drvenim nadstrešnicama koje daju jedan starinski izgled čitavom zdanju. Vlak već stoji na peronu. Jedini je to vlak danas. Jedini putnički ovaj tjedan jer patagonijskom željeznicom između Viedme i Barilochea vozi putnike samo 'El Tren Patagonico' jedanput tjedno u svakom smjeru. Iz Viedme ide petkom u šest popodne. Vlak ima desetak vagona, podijeljenih na spavaća kola ili 'camarote', tzv. pulman ili sjedala nalik na ona autobusna, i konačno 'primera' koja iako naziv kaže 'prva klasa', zapravo je najniža klasa u ovome vlaku koju čine tvrda sjedala bez mogućnosti ikakvog pomicanja naslona. Potom je tu vagon restoran, poštanski vagon te vagon za automobile, za one koji ne žele cijeli dan voziti preko patagonijskih prostranstava do Barilochea. 'El Tren Patagonico' nije samo dakle putnički, već i poštanski vlak, ali i vlak za prijevoz automobila. Na peronu ima malo ljudi. Sat vremena prije polaska vlaka većina je već zauzela svoja mjesta. U 'primeri' su uglavnom, ovako naizgled, siromašni lokalci, indijanskih crta lica. Vjerovatno putuju na kraćoj relaciji budući da vlak putem staje u točno jedanaest mjesta, Bogu iza nogu u Patagoniji, prije nego li stigne u Bariloche. Neka od imena tih mjesta dokazuju kakav je Argentina 'hotpot' različitih nacija: V.O.Connor, Ing. Jacobacci, Clemente Onelli... Druga imena su toliko zvučna da bi čovjek pomislio kakav je to lijep grad, a zapravo je prašnjava pripizdina koje nema ucrtane na niti jednoj karti: Ramos Mexia, Sierra Colorada, Los Menucos, Maquinchao, Comallo, Pilcaniyeu...
U 'pulman' klasi dobrostojećiji lokalci (ovdje već naglo ima manje indijanskih crta lica) guraju se s backpackerima, koji sigurno putuju cijelom trasom bez stajanja do Barilochea, ali su škrti da bi dali koji peso više za 'camarote' i radije bi se truckali u 'pulman' klasi. Backpackeri su ovdje ipak u manjini. I naposljetku 'camarote' gdje se miješaju uglavnom stranci s dobrostojećijim Argentincima, gotovo posve europskih crta lica.
Argentinskih je vlakova malo, ali su iznimno jeftini. Stjuardu pokazujem kartu i on me odvodi do kupea. Daje mi ključ u ruke.
"Buen viaje! Ako nešto zatrebate, samo pitajte.", kaže mi.
U kupeu napravljen krevet, ormar, umivaonik s ogledalom, koji kad se okrene postaje noćni ormarić, i veliki prozor, izglancanih stakala da putnik dobro vidi krajolik. Vlastiti kupe za tristo kuna za vožnju od 19 sati.
Točno u šest sati popodne 'El Tren Patagonico' uz nekoliko signala sirenom napušta željeznički kolodvor u Viedmi. Par trenutaka kasnije netko mi kuca na vrata. Otvaram.
"Dobra večer! Želite li rezervirati stol za večeru?", pita me šef restorana.
Ako je vlak ogledalo zemlje, onda su restoran kola ogledalo vlaka. Pristajem. Šef restorana daje mi ceduljicu s naškrabanim brojem stola i vremenom večere. Večera je u devet sati. Ostaju mi još skoro tri sata da u miru progutam koju stranicu "In Patagonia" Brucea Chatwina. Kroz prozor krajolik postaje svakim kilometrom sve pustiji, vegetacije je sve manje, teško koja biljka prelazi visinu koljena. Uglavnom su to bodljikavi grmići, 'jarilla', koji u daljini daju dojam zelenila i dojam nekakve plodne zemlje, ali izbliza odmah se vidi da je sve to iluzija i da je Patagonija zapravo iznimno neplodna, surova zemlja sivog kamenja i prašine.
Neka dva sata nakon polaska iz Viedme vlak naglo staje. Netko mi ponovno kuca na vrata.
"Oprostite. Jedna informacija. Kao što vidite, stali smo. Pokvarila nam se lokomotiva i sada moramo pričekati drugu da dođe iz Viedme.", ispričava se stjuard. Imam vremena pa mi ovaj kvar ne pada preteško. Iskorištavam ga da izađem van i protegnem noge u patagonijskoj pustinji. Na horizontu, iza tko zna koliko milijuna onih bodljikavih grmića, zalazi sunce. Nije to nikakav posebno lijep zalazak sunca, dosta je blijed, ali biti u patagonijskoj pustinji i promatrati pa i takav zalazak, nešto je posebno. Skoro cijeli je vlak vani među bodljikavim grmićima. A kako polako zalazi sunce, to je sve hladnije dok naposljetku ne odlučujem vratiti se u kupe, staviti na sebe duge rukave i otići u restoran. U Kini restorani u vlakovima imaju plastične stolnjake, vazu s plastičnim cvijetom, plastične stolice, plastične štapiće za jelo, zavjese od industrijske čipke... U Indiji hrana "putuje" vlakom. U Argentini restoran u vlaku 'El Tren Patagonico' ima drvene stolove i stolice s urezbarenom djetelinom, s pravim pamučnim stolnjacima, puni pribor za jelo pravilno postavljen, prave zavjese, a konobari u odijelima serviraju hranu s kolica. Za glavno jelo, između bečkog odreska, tjestenine i bifea, biram ovaj posljednji. Ubrzo mi na stol dolazi komad krave. Izvana poput onog u pravom restoranu, no ipak mu fali okus pravog odreska. Zapravo okus mu je čudan, ali jestivo je i punog želuca odlazim u krevet. Vlak, dok polako padam u san, još uvijek stoji.
Sanjao sam noćas da sam se u zadnji tren ukrcao na kruzer i onda sam ubrzo shvatio da sam na potpuno krivom brodu koji ide u potpuno suprotnom smjeru. Ne sjećam se više kako je završilo. A nisam ni siguran kada je vlak krenuo. Ali kada sam se ujutro probudio i pogledao van, vegetacija je još oskudnija, manje grmića, a više sivog kamenja i pijeska i tako dokle pogled seže. Totalna pustoš. Vlak naveliko diže prašinu. Onaj izglancan prozor sada više nije toliko izglancan. U hodnicima vlaka toliko je čestica prašine da neki ljudi okolo idu s kirurškim maskama preko lica. U restoranu jedva se vidi s jednog na drugi kraj. Pod je prekriven debljim slojem prašine. U zraku je onaj miris prašine. U ustima među zubima osjećam prašinu. Hvata me kašalj.
U devet i trideset vlak staje u Ingeniero Jacobacci. Gledam satnicu. Bit će da smo sinoć u onoj pustoši stajali dva sata jer smo u Jacobacci stigli s dva sata kašnjenja. Izlazim protegnuti noge. Kolodvor je uredan, ali posve običan. Na peronu slika Djevice Marije od Lujana. Ova se Djevica prepoznaje po trokutastom obliku svoje odjeće, a zaštitnica je putnika. Izvan kolodvora grad je uredan, asfaltiranih ulica, ali čim je vlak ponovno krenuo i počeo se udaljavati od kolodvora, Jacobacci je dobio onaj izgled provincijskog i prašnjavog gradića neasfaltiranih ulica i betonskih i limenih kućica s limenim krovovima. Istog trena čim je vlak krenuo, diže se posvuda prašina. I onda nastavak patagonijske pustinje.
"There is nothing in Patagonia. It's not the Sahara, but it's as close as you can get to it in Argentina. No, there is nothing in Patagonia.", rekao je Jorge Luis Borges Paulu Therouxu.
"One of the virtues of train travel is that you know where you are by looking out of the window. No sign-boards are necessary. A hill, a river, a meadow - the landmarks tell you how far you have come. But this place had no landmarks, or rather, it was all landmarks, one indistinguishable from another - thousands of hills and dry riverbeds, and a billion bushes, all the same." (Paul Theroux, "The Old Patagonian Express")
Teško se s ovim ne složiti. Krajolik je pust. Ne samo da nema ljudi, nego nema ni životinja. A i vegetacija se svodi samo na one grmiće. Krajolik je stotinama i stotinama kilometara jednoličan. Ali prekrasan u toj svojoj pustoši i jednoličnosti. Sljedećih par naselja u kojima staje vlak zapravo su konglomeracije nekoliko loše sagrađenih kućica među 'jarillama', bez stvarnih ulica i trgova. Kolodvori su ovdje nalik na brvnare, s pločama na kojima je kredom napisano vrijeme dolaska i polaska dva tjedna vlaka, jedan prema Viedmi, drugi prema San Carlos de Barilocheu. I obavezno Djevica od Lujana. Nema signala mobitela. Čovjek bi pomislio da je vlak velika atrakcija u ovoj pustoši i da će peroni biti puni prodavača hrane, suvenira... Ali ne - u svakom naselju tek rijetka osoba koja se ukrcava ili iskrcava. I prašina.
Sat vremena prije Bariloche, sivu boju postupno zamjenjuje zelena. Sve je više drveća, pašnjaka također, alk i dalje, skroz do Barilochea, žive duše su rijetke. Moglo bi ovdje biti puno stoke, ali ne. Još uvijek je pusto. Jedini dokaz civilizacije su električni stupovi i žice koji neumorno prate željezničku prugu.
U San Carlos de Bariloche vlak ulazi s dva sata i petnaest minuta kašnjenja. Nakon toliko kilometara pustoši, mnogo ljudi na željezničkom i autobusnom kolodvoru u Barilocheu su pravi atak na unutarnji mir koji je stvoren 21-satnom vožnjom patagonijskom ravnicom. Puno je lokalaca, još više backpackera. Nije iznenađujuće jer je ovaj dio Argentine jedan od najposjećenijih. No, zrak je naprotiv iznenađujuće topao. Očekivao sam da će biti malo hladnije u Patagoniji.
UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 5597