Marketing
Japanski klošari
Robert Perišić: "Uvod u smiješni ples", zbirka eseja te autobiografskih i putopisnih zapisa, Profil, Zagreb, 2011.
Svakom piscu dođe vrijeme kad se nakon nekog impozantnijeg pothvata mora malo "odmoriti" knjigom koja mu se vjerojatno sve vrijeme rada na prethodnom zahtjevnom pothvatu motala po glavi, a možda i ranije; kada odluči ukoričiti nešto što je "morao napisati" vjerojatno još ne znajući gdje bi taj tekst najbolje mogao leći, u što se uklopiti. Za Robertom Perišićem još se vuku repovi njegova monumentalnog romana Naš čovjek na terenu, uspješnice koja i danas privlači pozornost književnih promocija i čitatelja uopće, dakle još se ta prethodna knjiga nije "ohladila", a već nam ovaj autor podastire novu, ali različitu od svega što je dosad objavio.
Pitanje forme odnosno vrste ove knjige postavlja i sam autor, a mučit će to pitanje i njezine prikazivače odnosno predstavljače. Sam Perišić je ovaj svoj Uvod u smiješni ples podnaslovio pomalo čudnim pojmom Autofabule. Ako je kome do kategorizacije, možemo reći da se tekstovi u ovoj knjizi mogu razvrstati u tri vrste: autobiografski zapisi, putopisi i eseji. Međutim, način na koji su ti tekstovi građeni, njihova struktura, ritam, pripovjedačko-dijaloški pasaži, te mijene dokumentarnog i fikcijskog koje nisu uvijek na prvi pogled raspoznatljive, dali bi nam za pravo i da sve ove tekstove nazovemo - pričama.
Blok tekstova koje uvjetno rečeno možemo nazvati autobiografskim sadrži tekstove o dalmatinskoj "galebarskoj" mladosti, o odlasku u vojsku, o doseljavanju Dalmatinaca u Zagreb, te o podstanarskoj "supkulturi", putopisni zapisi govore o putovanjima u Gruziju, Tokio i Cannes, a esejom ili čak sociološkom studijom mogli bismo nazvati tekst o kafićima. Ovo je naravno gruba podjela, nimalo stručna, tek za prvu orijentaciju, jer svi tekstovi imaju osobine svih spomenutih formi odnosno vrsta, samo što nam je malo teško shvatljivo da bi netko danas, pa makar bio Dalmatinac, pisao putopis o Zagrebu.
Sve tekstove od kojih je sačinjen Uvod u smiješni ples možemo podvesti pod zajednički nazivnik promišljanja kulturoloških ili civilizacijskih razlika između bliskih ili udaljenijih društvenih skupina. Gdje god se okrene i gdjegod da otputuje promatrač i zapisivač, ti su odnosi nekako bliži devetnaestom nego dvadeset i prvom stoljeću, ne toliko po standardu, tehnologiji i načinu života (iako ima i toga) već po društvenoj stratifikaciji, i pogotovo po stavu prema "drugome".
Brojne duhovite primjere, ilustracije i asocijacije za takav mogući zaključak pronaći ćemo u svim ovim tekstovima bez obzira na vrstu. Prepoznat ćemo te nazadne društvene odnose u društvima koja za sebe tvrde (ili su tvrdila dok su postojala) da su napredna, jednako u ponižavajućim sudbinama bilo koje individualnosti u negdašnjoj JNA, kao i u jadu studenta iz provincije koji traži sobicu ili stan u Zagrebu.
Razlučit ćemo ih jednako vidjevši klošare u Japanu (unatoč predrasudi da takvog nečeg u toj zemlji naprosto ne može biti i zapanjenosti spoznajom da ih ipak ima) u kontrastu sa sretnim obiteljima koje promatraju trešnjin cvat; kao i spoznajući na čemu se zapravo gradi društveni ugled u Gruziji. Mnogi su putnici-pisci puno ranije zapisali da putujući drugdje i upoznajući druge ljude, zapravo upoznaješ sebe; a iskustvo ove Perišićeve knjige dodat će individualnoj spoznaji putnika još i spoznaju o kolektivitetima, jer upoznajući druga društva, putnik će bolje prepoznavati ono što ima doma.
Ne nužno razumjeti, prihvatiti i uvažiti, ali barem prepoznati, i naučiti da se u intimnom odnosu prema rodnoj grudi ne mora zavaravati terminima iz preporodnih vremena.
(Objavljeno u Glasu Istre, 30. srpnja 2011.)
Post je objavljen 02.01.2012. u 19:29 sati.