Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/blackenslostdreams

Marketing

zatvor

Čini se kao da ljudi uporno žele biti slobodni. Znate, osjećamo kako nam svijet u kojemu živimo zatvara zidove, ograničava nas.
Uvijek sam bježao od granica, tražio sam sebi mjesto za život gdje ću se osjećati slobodno.
Moj blagoslov je bio da ga tako nazovem što me veze nikada nisu gušile, nisam se osjećao kao zatvorenik.
Ali opet, ostalo sve tjeralo me je da neprestano bježim, da pokušavam naći mjesto gdje sam poptuno slobodan. Ja... ili mi.
A što kada shvatite da kuda god bježite za sobom nosite isti zatvor? Da koliko god daleko se udaljili, od koga god se udaljili, niste baš ništa u vezi toga promijenili.
Zidovi se sužavaju, crpe snagu. Tjeraju strah u kosti...
Promijene su prvo samo faze, postane konstantne, vidljivo promijene osobnost. I što onda?
Shvatite da zatvor u kojemu živite ne možete izbjeći.
Proklinjete život jer počnete gubiti sve što volite, raditi greške.. Živite onako kako ne želite.
Proklet bio život....

Sjećanja vas koče da se oslobodite u sadašnjosti, gotovo sigurna karta u lošu budućnost.
Ne slušate one koji vam to govore, radite greške na koje su vas upozorili i na kraju shvatite da ste mogli bolje.
Ali onda po običaju bude prekasno.
Nisu svi ljudi isti ali svi se mi družimo većinom s onima koji su slični nama, koji nas mogu razumjeti...
Pa se pitam.. zar doista ima toliko ljudi koji se osjećaju zatvoreni u nekom zatvoru? Ljudi koji kao da ne mogu godinama udahnuti zrak slobode.
uvijek se borite da izađete iz svega. Mrziš na početku sve koji misliš da su krivi za to kako se osjećaš. Mrziš one koje smatraš protivnicima.
I na kraju šta, shvatiš nešto.. teže od svega.
zatvor, to si ti.
On je u tebi, tvoje srce.

Radio sam greške, greška za greškom, izbaci te iz takta. pokušavaš napraviti bolje a u biti toliko si nekoncetriran da ne možeš ništa. samo nižeš poraze, padaš dublje nego si i znao da možeš. A zatvor, onaj u tebi poprima oblik, zidovi zrače tugom, razočaranjem. Misli postaju crne, poput noći. Ono sve lijepo nestaje, blijedi, poput izmaglice u daljini.
Ovaj život je tako prokleto kriv... otišao je u smjeru koji nikada nisam htio da ode...
Ova bol postala je realnija no ikada... Poprimila je oblik... Vidim je u odrazu ogledala...
Što napraviti kada shvatiš da si ti bio svoj najveći neprijatelj?
Nije moguće samo tako nastaviti dalje, nije moguće samo tako prestati biti '' ti'' i početi živjeti bolje..

Život je možda i lijep...
Ali ne traje dugo...
Poput leptira se osjećam...
Jednom sam uletio u svojoj ljepoti koja je kratko trajala..
Zašto ovaj proces umiranja toliko dugo traje?

Toliko grešaka, čovjek pomisli da bi mogao naučiti nešto iz njih.
Normalni ljudi i uče na svojim greškama.. zašto ja ne? Zašto ja jebeno ne!! :(
kada je kasno, shvatim da sam pogriješio.
Kada volim, ne mogu pokazati kada trebam, kada izgubim, žalim.
zašto je tako? sve je otišlo k vragu.
A svaki neuspjeh, cigla je više na zidovima koji me liše slobode.
Svaki neuspjeh korak je dublje u samoga sebe...
I sada mi je jasno...
Živ ne mogu pobjeći iz zatvora u kojemu živim..
Jer ja sam svoj zatvor.

Post je objavljen 28.12.2011. u 17:39 sati.