Moj prvi pogled na Buenos Aires bio je jučer kada sam se uspio popentrati na vrh svjetionika u Coloniji del Sacramento. Pogled s vrha na samu Coloniju pokvario je dojam koji sam nedugo prije stekao o gradu: krovovi onih šarolikih kolonijalnih kućica uglavnom su prekriveni običnim limenim pločama. Nije baš neki lijep prizor. Ali iza limenih krovova Colonije slijedio je otvoreni pogled na blatnjavu vodu Rio de la Plate i onda u daljini - Buenos Aires. Doduše, s obzirom na položaj kasnopopodnevnog sunca trebalo je poprilično napregnuti oči ne bi li se u sumaglici razaznali neboderi Buenos Airesa.
Svega je pedesetak kilometara do argentinskog glavnog grada i danas, želuca još solidno puna od sinoćnjeg roštilja u hostelu kada su na vatru bacili cijelu kravu, barem se tako čini s obzirom koliko je bilo mesa, napuštam Coloniju i Urugvaj i put Argentine. Desetak što sporih, što brzih brodova i katamarana dnevno povezuje Coloniju del Sacramento s Buenos Airesom. Moj je, ne pretjerujem ako kažem, davno trebao završiti na nekakvom rezalištu metala, a ako ne cijeli brod, onda sigurno barem njegova sjedala koja su očito pokupovali za jeftine novce od neke srednjoafričke bankrotirane aviokompanije. No, već sat i petnaest minuta kasnije, nakon vrlo ugodne vožnje po mirnoj površini Rio de la Plate (za svaki slučaj natrpao sam se krekerima, a i vrećice za povraćanje bile su pri ruci) katamaran Colonia Express pristaje u Buenos Airesu. Za razliku od kolonijskog terminala koji je moderan, prostran i čist, ovaj u Buenos Airesu nalikuje na skladište navrat nanos brzinski prenamijenjen u lučki terminal, gori od onih hangara na koje obično u Europi slijeće Ryanair.
Argentinski glavni grad ima tri milijuna stanovnika, a uzme li se šire gradsko područje i nekoliko milijuna više. Na putu prema hostelu, kroz prozor taksija promatram grad, njegovu veličinu, mnoštvo ljudi, prometni kaos... Nesumnjivo ovo je najveći grad na ovom putovanju i u usporedbi s njim, svi se ostali gradovi kroz koje sam prošao čine kao sela i, u najboljem slučaju, gradići.
Buenos Aires je zaista veliki grad, labirint ulica i trgova, mnogo zgrada, ali istovremeno je ostavljen osjećaj širine, osjećaj da možes disati. Buenos Aires ne guši poput mnogih drugih velikih gradova. Čak i s temperaturom od oko 35 stupnjeva i popriličnom vlagom u zraku. To je dojam koji sam dobio sljedeći dan kada sam se upustio u šetnju gradu. I taj dojam neće me napustiti sljedeća četiri dana.
Ako je netko pomislio da gringosi pate na veličinu, monumentalnost, pompoznost, onda taj mora doći u Buenos Aires. Jer Ameri nisu ni do koljena Argentincima. Široke avenije uz koje se smjestilo mnogo neoklasike, od monumentalne zgrade Kongresa s početka prošlog stoljeća, građene po uzoru na Capitol u Washingtonu, do katedrale, koja nalikuje više na grčki hram, a najmanje na katoličku crkvu, s kolonadama koje otvaraju njenu glavnu fasadu, i mnogobrojne vladine zgrade i fakulteti. Sve se doima kolosalno, a ljudi koji hodaju ulicama poput mrava. No, ima zraka i nema dojma da te kolosalne zgrade posve zatvaraju prostor.
A ono što nije neoklasika, onda je Art Deco. Posvuda po gradu nalaze se elegantne palače u ovome stilu, mnoge u jednoj od najljepših gradskih avenija Avenida de Mayo. U ovom gradu postoji taj savršen suživot ta dva arhitektonska stila - neoklasike i Art Decoa. Toliko je savršen da bi čovjek pred tim savršenstvom mogao zaplakati. Bez pretjerivanja. I nije mi potrebno dugo da kažem da je Buenos Aires spada među najljepše gradove koje sam posjetio u posljednjih deset godina galopiranja po svijetu.
Teško je ne gledati gore. Zapravo toliko gledaš gore tu arhitekturu da bi netko mogao vrlo lako pomisliti da si neki umišljeni serator koji nosom para oblake. Ali tako je to u Buenos Airesu. Mnogi se gradovi na svijetu uspoređuju s Parizom. Malo je onih koji zaista zaslužuju sve one titule kojim ih krase: Pariz sjevera, Pariz istoka, Pariz ovoga, Pariz onoga... Uostalom, mislim da nije pošteno jedan grad do te mjere uspoređivati s drugim jer svaki je grad poseban i svaki grad ima ono svoje 'ja'. Buenos Aires nazivaju Parizom Južne Amerike i tu je najmanje pretjerivanja. Arhitektonski jako podsjeća na Pariz, posebice mansarde na vrhu mnogih kuća s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Potom je "pariška" i kultura kafića i restorana sa stolovima koji se "prelijevaju" po pločnicima i trgovima i ta kultura ispijanja kave te ručanje i večeranje na terasama. A terasa je jako puno u Buenos Airesu. Mislim da ne bih pretjerao kada bih rekao da svaka ulica u ovome gradu ima barem jedan kafić ili restoran sa svojom terasom, najčešće ih je nekoliko, nerjetko postavljenih jedan do drugog, u kojima u svako doba dana ima nekoga, bilo da taj neki samo ležerno ispija cafe con leche, ili ruča ili večera jedan dobar argentinski bife. Atmosfera nije puno različita od one naše u toplijim mjesecima.
Buenos Aires izgleda kao da želi reći: "Što ima Pariz, imam i ja!". Grad vrišti elegancijom.
Prije nekog vremena pročitao sam u jednom časopisu o putovanjima članak o starom kazalištu kojeg su prije koju godinu pretvorili u knjižaru. To kazalište bi trebalo biti u Buenos Airesu. I nije mi trebalo puno vremena da se raspitam, uskočim u colectivo (gradski bus) i desetak minuta kasnije nađem se na Avenidi Santa Fe. Ova je avenija jedna od najpoznatijih shopping ulica u Buenos Airesu i među robnim kućama, trgovinama, kafićima i restoranima, stješnjen nalazi se El Ateneo. Izvan nikad ne bih pogodio da je to bilo kazalište jer mu je fasada poput starije stambene kuće. No, nekoliko koraka unutra i pred očima se sve više otvara kazalište: nekadašnja pozornica (zastor je još uvijek tu) je ugodni kafić gdje se uz cafe može u miru pročitati dobra knjiga bez obveze kupnje; parter je ispunjen policama s knjigama, a isto tako i nekoliko katova nekadašnjih lođa i galerija; zidovi i stropovi još uvijek ukrašeni starim, ali obnovljenim štukaturama; središnji dio nadsvođuje kupola s velikim lusterom i zidnim slikama. S obzirom da je Paul Theroux napokon "progutan", ubrzo bi se isto moglo desiti i s "In Patagonia" Brucea Chatwina, a još je dug put preda mnom, u ruke dobivam jednu od putopisnih knjiga čileanskog autora Luisa Sepulvede, "Patagonia Express". Zadovoljno trljam ruke jer je knjiga na originalnom, španjolskom jeziku, a smatram da je najbolja knjiga ona koja se čita u originalu. Ako je to naravno moguće. I sada, s jednom pročitanom "Patagonijom" i dvije dodatne u ruci, spreman sam za pohod!
Ima još jedna slika koja mi se urezala u pamćenje. Ona je puno starija od ove slike kazališta-knjižare iz časopisa. To je slika obeliska koja je davno bila u mom osnovnoškolskom udžbeniku za zemljopis. Ne sjećam se točno da li je to bio peti ili šesti razred osnovne škole, ali te godine učilo se o kontinentima. Svaki je kontinent bio jedno poglavlje, a svako je poglavlje imalo svoja podpoglavlja u vidu regija i država. Tko bi rekao da ću danas, 17-18 godina kasnije, proći gotovo polovicu svijeta i vidjeti uživo mnoge od tih stvari u tom osnovnoškolskom udžbeniku? Nevjerovatno je gdje te život odvede. I jedno podpoglavlje iz tog udžbenika govorilo je o Argentini i Buenos Airesu. I tu je bila slika obeliska. Taj obelisk nalazi se na sredini Avenide 9 de Julio, u samom srcu Buenos Airesa. Visok 67 metara, ovaj je obelisk izgrađen 1936. godine u samo mjesec dana i mjesto gdje portenosi (stanovnici Buenos Airesa) slave svoje najveće, uglavnom nogometne, uspjehe. Vole reći u Buenos Airesu da je Avenida 9 de julio najšira avenija na svijetu. Možda je to samohvala, a možda i istina jer prelazeći s jedne da drugu stranu avenije uspijevam izbrojiti čak dvadeset traka!
Plaza de Mayo centar je argentinskog glavnog grada. Tu je onaj grčki hram, oops mislio sam reći katedrala, stara i nova gradska vijećnica, ali i čuvena Casa Rosada ili Ružičasta kuća, koju je proslavila Madonna u mjuziklu "Evita", a koju su Argentinci željeli zadaviti jer ta "raspuštenica ne može pristojno okarakterizirati njihovu svetu Evitu!". Danas je Ružičasta kuća ured La Presidente ili kako joj Argentinci tepaju - "naše Cristine". Cristina ovo, Cristina ono... - nema mjesta odakle ne iskače Cristina Fernandez de Kirchner, predsjednica Argentine od 2007. godine koja je ove godine osvojila svoj drugi mandat. Predsjednički mandat u Argentini je veoma nalik na onaj američki i zlobnici bi rekli da je to čisti copy-paste dužnosti i ovlasti predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Kao nekad Evita Peron, Cristina danas uživa veliku potporu argentinskog naroda, kao što je i prije nje uživao njen suprug, sada već pokojni, bivši predsjednik Nestor Kirchner. Oni su zajedno izvukli Argentinu iz ekonomskog kaosa 2001. godine i Argentina danas raste.
Casa Rosada je puno manja, nego li sam očekivao, i iako se ne primjećuje odmah na prvu, potpuno asimetrična. S početkom mraka, točno u 19:00 sati, skupina vojnika u ceremonijalnoj uniformi pompozno skida argentinsku zastavu s visokog stijega ispred Rosade. A na samoj Rosadi istovremeno se počinju paliti ružičasta svijetla. Ružičasta je boja vrlo neobična za jednu palaču, čak i za Južnu Ameriku. Jedni kažu da ju je predsjednik Sarmiento (1868.-1874.) ofarbao u ružičasto kao pokušaj mirenja dvije političke frakcije u zemlji - crvenih federalista i bijelih unitarista. Drugi kažu da ružičasta boja dolazi od farbanja fasade kravljom krvi što je bila uobičajena praksa krajem 19. stoljeća.
Sljedeće jutro pokušavam pronaći izlaz iz Buenos Airesa za dva dana. Iako su argentinski busevi odlični, htio bih ići vlakom. Pronašao sam da svakodnevno postoji vlak, u poluraspadnutom stanju, između Buenos Airesa i Bahia Blance, grada oko 650 kilometara južnije od Bairesa. Zatim bih uzeo bus do Viedme i onda konačno ponovno vlak od Viedme do Barilochea. Ovaj posljednji je El Tren Patagonico, poznat kao i Patagonian Express, čuveni vlak kojeg je između ostalog ovjekovječio u svojoj knjizi i Paul Theroux. Tako sam uostalom i saznao za njega. Kada je Theroux prošao Argentinom u kasnim 70-tim godinama 20. stoljeća, bilo je to puno bolje vrijeme za argentinske željeznice i tada je postojao vlak između Bahia Blance i Carmen de Patagones, točno preko puta Viedme i Rio Negra. Nažalost, zbog čestih pješčanih oluja koje su zatrpale tračnice, ovaj vlak više ne vozi i ova se dionica mora napraviti busom.
No, neočekivano ću čini se morati i prvu dionicu od Bairesa do Bahia Blance napraviti busom. Na željezničkom kolodvoru Constitucion, jednom od ogromnih, monumentalnih zdanja u ovom gradu i jednom od nekoliko željezničkih kolodvora u Buenos Airesu, službenica za šalterom kaže mi:
"Žao mi je, ali sve su karte rasprodane. I tako do kraja tjedna."
"Nada?", pitam ju.
"Nada. Lo siento senor."
Nije me zapravo to ni previše iznenadilo. Ipak je to tri dana prije Božića kada ljudi putuju, a i vlak je minijaturan, sa svega tri, četiri vagona. Nije stoga ni čudo da su ga rasprodali.
"Možete vidjeti na dan putovanja. Možda se oslobodi koje mjesto.", kaže mi.
Ta ideja mi baš nije privlačna. Jer ako ne uspijem dobiti tada kartu za vlak, teško da ću dobiti ni onu za bus. Iako mi je najdraže putovati vlakom, ne želim riskirati. Odlazim do Retira. Metroom. Paul Theroux voli u svojim knjigama reći da su vlakovi ogledalo zemlje: neorganizirane zemlje imaju loše, neorganizirane vlakove; organizirane zemlje poput Japana imaju moderne i učinkovite vlakove. Ja bih samo dodao da bi onda podzemne željeznice trebale biti ogledalo grada. No, metro u Buenos Airesu je nešto posve suprotno: prljav, star, neučikovit sa svega četiri gotovo nepovezane linije, pregužvast i kaotičan. Iako su ulice Buenos Airesa dosta zatrpane smećem i iako je u određene sate promet nad zemljom prilično kaotičan, teško se grad Buenos Aires može uspoređivati sa svojim metroom. Ja sam ostao zabezeknut jazom između Bairesa nad zemljom i Bairesa pod zemljom. Kontrast je jako velik.
Na Retiru se smjestio još jedan kolosan željeznički kolodvor, ali i glavni autobusni kolodvor koji svojom veličinom ne zaostaje za željezničkim: prizemlje, dva kata i preko šezdeset perona poredanih u nizu jedan do drugog. Pokušavam pronaći neki noćni autobus za Bahia Blancu. Pronalazim ih nekoliko. No svi su odreda puni. Ljudi putuju doma za Božić - nije teško zaključiti. Na jedve jedvite jade i nakon niza kombinacija, uspijevam ipak nakon sat vremena šetanja po šalterima pronaći posljednje mjesto u semi-cama (polukrevet) busu iz Buenos Airesa za Bahia Blancu u četvrtak 22.12. u 21:05. Sjedalo je naravno tik uz WC.
Da ne bih kasnije ostao suh, odmah uzimam i kartu za bus od Bahia Blance do Viedme te kartu za El Tren Patagonico iz Viedme za Bariloche. Sada samo treba sve ići po planu i ne bi smio nitko kasniti, a znam da ja nisam takve sreće. Kako to obično biva sa mnom, negdje će morati nešto puknuti.
"Dolazi li obično vlak na vrijeme?", pitam službenika na šalteru El Patagonica.
"Dolazi. Kada nema pješčane oluje. Suerte!".
Prostor odmah iza Retira je buenosairevski slam, buenosairevske favele. I to siromaštvo prelijeva se i na ulice ispred željezničkih i autobusnih kolodvora. Tu je improvizirana tržnica second hand robe, od igračaka preko odjeće i obuće do alata, a ljudi koji drže te štandove, vidi se na njihovim licima, nisu odavdje. Po izrazito indijanskim crtama lica moraju biti ili iz Paragvaja, Bolivije ili Perua. Prosjaka je puno, a svakoga tko izgleda imalo boljestojećije odmah potežu za rukav. Ima tu malene djece koja prose, kao i starijih osoba. Ima prosjaka i pred katedralom. Tamo očito igraju na kartu samilosti i savjesti nakon što osoba izađe iz katedrale. I nije to ništa tipično argentinski ili buenosairevski. Pred zagrebačkom katedralom iz godine u godinu skuplja se sve više prosjaka Roma koji trče za svakim tko se uputi prema ili iz katedrale.
Navečer, dok večeram još jedan sočan argentinski bife u pomalo boemskoj četvrti San Telmo, netko mi je pred stolom ispružio ruku. Bez da sam podignuo pogled s onog sočnog bifea, odmahnuo sam glavom i otjerao osobu. Nakon minutu, dvije ipak sam dignuo glavu. U daljini, okrenutu leđima, u usporenom hodu, vidio sam bakicu u staroj maslinastozelenoj jakni koja je očito prevelika za nju. Bila je to njena ruka. Bez da sam podignuo pogled, krivo sam zaključio da je to bila ruka nekog od onih likova s Retira. Sada mi je žao što joj nisam dao koji peso jer i u Argentini starije osobe nažalost teško žive.
Jedna od elitnijih gradskih četvrti je Recoleta. Mjesto je to gdje je poznato groblje, na kojem se između ostalog nalazi pokopana i Evita Peron. Njen grob je postao turistička atrakcija i još uvijek, gotovo šezdeset godina nakon njene smrti, cvijeće je na ulaznim vratima mauzoleja obitelji Duarte. Nevjerovatno je da lik Eve Duarte de Peron još uvijek živi među argentinskim narodom. Cementerio La Recoleta nije veliko groblje, puno je veće i impresivnije ono u Parizu, Lvivu ili čak Mirogoj u našem Zagrebu, ali zbog u prvom redu Evite Peron, La Recoleta je nadaleko poznata. Od groblja prema Avenidi 9 de julio pruža se nekoliko kilometara luksuzne Avenide Alvear, avenije skupocjenih stambenih kuća i trgovina poput Cartiera ili Escade. Ovdje prosjaka nema.
Kao potpuni kontrast Recoleti, četvrt je La Boca. Veći dio ove četvrti je slam i strancima se ne preporuča kretanje izvan uobičajene turističke rute kretanja. A ta ruta vodi od nogometnog stadiona Boca Juniorsa, jednog od najpoznatijih argentinskih nogometnih klubova, izgrađenog 1940. godine sa 60,000 mjesta, do El Caminita, šarenog kutka La Boce. Priča ide da su stanovnici La Boce bili toliko siromašni da čak nisu imali novca ni za boju da oboje svoje kuće. Boja se kupovala samo za farbanje brodova koji su bili ekonomska žila kucavica ovdašnjih žitelja. I naposljetku, ono boje što je ostalo od brodova, iskoristili su za farbanje fasada svojih kuća. Tako ovdje postoje limene i drvene kolibe, svaka u različitoj boji, jedna pokraj druge. Naravno, dominiraju žuta i plava boja jer su to boje Boca Juniorsa. Još jedna priča kaže da kad su ovdašnji stanovnici osnovali nogometni klub, nisu se mogli dogovoriti oko klupskih boja. Na kraju je odlučeno da će boje kluba biti one koje se nađu na zastavi prvog sljedećeg broda koji uplovi u luku. Prvi brod plovio je pod švedskom zastavom i tako su žuta i plava postale boje Boca Juniorsa i cijele četvrti.
La Boca je danas preturističko mjesto za moj ukus. Turistički autobusi bez predaha dovoze paket-aranžmance, uglavnom kruzeraše, kao stoku na klanje i prepuštaju ih na milost i nemilost različitim akrobatima, lažnim plesačima tanga, suvenirničarima, konobarima koji za svakom osobom jure s jelovnikom u ruci i turaju im ga pod nos.
Jednu večer odlazim na tango u Cafe Tortoni na Avenida de Mayo. Tortoni je institucija Buenos Airesa; njegova unutrašnjost u drvu, konobari u fraku i rukavicama - kao da se ništa nije promijenilo od početka 20. stoljeća. Od bezbroj mjesta u ovome gradu gdje se može pogledati tango, izabrao sam ovaj jer Biblija kaže da je Tortoni "postao turistički, ali s još uvijek relativno dobrim i cjenovno pristupačnim tangom". Isprva mi se etiketa od 160 kuna za jedan tango učinila previsokom. A onda kada je krenulo, zažalio sam tih 160 kuna istog trena. Cafe Tortoni se ipak nije uspio oduprijeti turistifikaciji svog tanga. U sat i deset minuta na pozornici je bilo više pjevanja (uz pomoć mikrofonije kao zaštitnog znaka), akrobacija, čudnih plesova od strane tipova u bijelim odijelima i zalizane kose, a najmanje plesa zbog kojeg sam uostalom došao. No, čini se da priprostu publiku oko mene previše ne zanima "autentičnost" tanga, već samo predstava koju su i dobili. Da bih zaboravio tango debakl, vraćam se u San Telmo na još jedan bife, ovaj put kravlje bebe. I Bože, imam osjećaj kao da je od dolaska u Južnu Ameriku kroz moj probavni sustav prošla već cijela jedna krava! Uz beba kravu, boca od 375ml odličnog suhog bijelog vina iz Mendoze i ja sam lagano pijan. U jednom trenutku gubim se i ne mogu pronaći put prema hostelu. Calm down, breathe, think.., kažem sam sebi. Obično se ne uspijem dovesti u ovakvo stanje nakon samo 375ml vina, ali očito umor je tu imao itekako svoje prste. Naposljetku, nakon malo lutanja, ulazna vrata hostela ipak pronalazim.
Najbolji tango se u Buenos Airesu nađe na ulici. Iako i on često podilazi turistima, u pravilu je puno autentičniji od onog koji se izdaje za tango po raznim salama po gradu, poput onog iz Cafe Tortonija. Dok šećem popločenim ulicama San Telma, ovaj put za dana, iznenada na Plaza Dorrego, glavnom trgu u ovoj ugodnoj četvrti, nailazim na par koji je upravo u zanosu tanga. Tek je par turista stalo da pogleda ples. Nema tu one lažne teatralnosti kao sinoć. Nema mijenjanja kostima, nema kiča. I dok se polako napokon uživljujem u ovaj ples, osjetim da mi netko nešto meće pod ruku. Pogledam, a kad tamo jelovnik.
"Ručak senor?", kaže konobar.
Posljednju večer u Bairesu odlazim u Teatro Colon. Ovo najvažnije kazalište u gradu počelo se graditi 1880. godine, završilo 1908. i do izgradnje Opere u Sydneyu 1973. godine bilo je najveće kazalište na južnoj zemljinoj hemisferi. I odlazim na balet. El Corsario (Gusar). Gusara je skladao Adolphe Adam, libretto po uzoru na poemu The Corsair lorda Byrona, a prvi je put prikazan u Academie Royal de Musique u Parizu 1856. godine. Priča ide da se skupina sredozemnih gusara nakon oluje spasila u Grčkoj, tada dijelu Otomanskog Carstva, gdje su se susreli s prelijepim Grkinjama. Gusari su se zaljubili u Grkinje. No, ubrzo dolazi trgovac robljem koji Grkinje odvodi u ropstvo. Na turskom bazaru Conrad, jedan od gusara, uspijeva nadmudriti turskog pašu i kupuje prekrasnu Medoru. Ostale djevojke kupuje paša i odvodi ih u svoj harem. U sljedećem činu u gusarskoj špilji prijevarom Conrada omamljuju i otimaju ponovno Medoru i predaju ju turskom paši, koja se ovdje susreće s ostalim Grkinjama. U posljednjem, trećem činu ponovno upadaju gusari i konačno zauvijek spašavaju Grkinje.
No, ja i balet?! Ne, to ne ide zajedno. Ali nekako sam se prisilio da kupim najjeftiniju moguću sjedeću kartu (stajaća ne dolazi u obzir jer će mi sjedalo itekako trebati kada mi se nakon deset minuta baleta počnu sklapati oči). I dobio sam kartu u paraisu ili raju. Doslovno tako i izgleda. Na samom vrhu kazališta, gotovo mogu dotaknuti kazališni luster i zidne slikarije u kupoli, djelo argentinskog slikara Raula Soldija, koje prikazuju vječne plesače, glazbenike i pjevače opere. Jedan od razloga zašto sam kupio uopće kartu za balet jest i da vidim unutrašnjost ovog prekrasnog kazališta te uživam u njegovoj akustici. Postoji turistički obilazak Colona za šezdeset pesosa. Ova najjeftinija karta, i puno bolja opcija od obilaska, dođe četrdeset. Prvi sam čin skoro cijeli odgledao, drugi cijeli prespavao, da bi se na trećem ponovno probudio. Odličan orkestar, zgodno čak i skakutanje balerina i baletana (jedna je čak u zanosu skakutanja u jednom trenutku izgubila i svoju cipelicu), ali ja i balet?! No, no... Ne idemo mi baš zajedno. Volio bih upoznati nekoga tko često ide na balete i neka mi kaže kako bez spavanja preživi od početka do kraja. Meni je to prava misterija!
"Vruće je, zar ne?", slušam danima ovu konstataciju od svake osobe s kojom progovorim više od par riječi.
"Kako ti se sviđa grad?", pitali bi me.
"Prekrasan. Nisam ga očekivao ovakvog.", rekao bih.
"Ali je jako vruće, zar ne?", uslijedilo bi.
Ili:
"Želite li sjesti i nešto pojesti? Vruće je."
Ili:
"Odakle si?"
"Iz Hrvatske."
"Sigurno tamo nije ovako vruće kao kod nas."
Ne znam da li sam se ja uspio nekako silom prilika naviknuti na visoke temperature, ali 35 stupnjeva u Buenos Airesu, čak i uz visoku vlagu u zraku, ne izgledaju tako loše. Ne podnose li možda portenosi još manje od mene visoke temperature? Neću reći da nije toplo. Toplo je. Neću reći da nije vlažno jer jest. Neću reći da se ne znojim. Znojim se. Ali moja kuhinjska krpa ovaj tjedan u Buenos Airesu ostaje spremljena negdje na dnu torbe. Danas popodne je zrak bio izrazito težak. Osjećalo se da se nešto sprema. A to nešto došlo je točno kada je završio baletni Gusar: otvorilo se nebo, kiša je svom silinom udarila na Buenos Aires, dignuo se vjetar, postalo čak hladno, a ja u kratkim rukavima i bez kišobrana. Trčećim korakom idem prema hostelu, ali ipak sam mokar do kože. Kiša ne prestaje ni nakon sat vremena. Pokušavam zaustaviti neki taksiji, ali nitko ne staje. Ili su puni ili tko zna zašto ne staju. Vjerovatno ovako pokisao do kože ne izgledam pošteno da bi me pustili na stražnje sjedalo svojeg automobila. Naposljetku jedan staje. Sada kada na meni ne ostaju suhe ni bokserice. Gore od mene provode se jedino beskućnici, mnogo njih, koji zamotani u stare deke pokušavaju spavati na kućnim pragovima. Mnoge ni nadstrešnice pred pragovima ne štite od kiše. Deke su im natopljene kišom. Ovi prizori u meni izazivaju šok.
Posljednji dan u Buenos Airesu odlazim u Puerto Madero, relativno novu četvrt. Ovaj grad službeno ima 48 gradskih četvrti. Močvarno područje Puerto Madera je krajem 19. stoljeća pretvoreno u novu gradsku luku no prostor se ubrzo pokazao nepogodnim i premalim za sverastući teret pa je najnovija luka otvorena naposljetku u Retiru, u sjevernom dijelu grada. Buenos Aires je do danas ostao jedna od najvažnijih teretnih i putničkih luka Južne Amerike. A Puerto Madero? Pao je u zaborav, sve dok se nedavno stara skladišta nisu prenamijenila u stambene i poslovne blokove, restorane, kafiće, uredila se šetnica s klupama uz rijeku, a počeli su se ovdje graditi i novi moderni stakleni neboderi. Puerto Madero stvara sliku Buenos Airesa koji želi uhvatiti korak i s modernim dobom i u tome uspijeva. Mogao bih reći da je ova četvrt simbol nove, snažne Argentine.
Nakon pet dana u Buenos Airesu i bolno žuljevitih nogu, toliko da sam da si olakšam muke čak škaricama za nokte morao skinuti sloj kože s dijelova stopala, vrijeme je pozdraviti se s ovim velegradom. Krećem na jug, put Patagonije, koja je zapravo glavni razlog mog ovogodišnjeg dolaska u Južnu Ameriku. Patagonija...
UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 3856