Imao sam sreće s autobusima. Kako je sljedeći direktni bus za Urugvaj bio tek za dva dana i ta dva dana koja bih "izgubio" u Florianopolisu mogao bih puno korisnije iskoristiti u Patagoniji i Ognjenoj zemlji, odlučio sam do Urugvaja stići kombinacijom nekoliko buseva, što će se na kraju ispasti ukupno šesnaest i pol sati vožnje. Ali ka što sam već napisao - imao sam sreće s autobusima. Tako su se lijepo posložili jedan za drugim, sva četiri, da i da sam ih sam slagao, ne bih ih uspio posložiti tako dobro.
Prvom Eucaturovom busu iz Florianopolisa za Porto Alegre trebalo je ukupno šest sati. Autobus je bio executivo, što znači da su sjedala malo šira i udobnija, s više mjesta za noge od običnog busa. Puno kroz prozor nisam vidio jer je vani bio mrkli mrak, a i pokušao sam što više ubiti oko, što čak i u brazilskom executivo busu nije preteško.
U Porto Alegreu otrčao sam brzo do blagajne i uhvatio pretposljednju kartu za Pelotas, 259 kilometara na jugu, duboko u najjužnijoj brazilskoj državi Rio Grande do Sul, mjesto koje je jedino zanimljivo kao važno transportno čvorište. Embaixadorov bus je sada već bio običan convencional, no još uvijek puno bolje kvalitete i udobniji od standardnih buseva u Hrvatskoj. Vrijeme će pokazati da, kako sam išao prema izlazu iz Brazila, autobusi će postajati sve običniji i razdrkaniji.
U Pelotasu sam ponovno "upoznao" samo autobusni kolodvor. Upoznao pod navodnicima jer sam samo pretrčao kolodvor ne bih li uhvatio kartu za bus za Chui, najjužniji grad u Brazilu, na samoj granici s Urugvajem, koji je kretao svega petnaest minuta kasnije. Naravno da me ovdje zapalo mjesto uz autobusni wc i nije trebalo proći puno vremena da se pišolinski i sranjski mirisi počnu širiti po autobusu. Ja sam bio prvi na udaru. U Brazilu, ali i u Urugvaju, Argentini i Čileu gotovo svi autobusi imaju svoje wc-e i oni se najnormalnije koriste. Nije to kao kod nas gdje autobusi imaju wc-e, ali su oni konstantno pod ključem. Upravo iz razloga postojanja wc-a u ovdašnjim autobusima, stajanja su vrlo kratka. Tek na dužim putovanjima od primjerice četiri ili pet sati autobus će stati jednom na nekakvom odmorištu koje je obično tek nekakav slabo opskrbljen restoran s marketom uz autocestu. Na svim relacijama ispod četiri ili pet sati osuđen si na neprestano sjedenje u busu jer stajanja su vrlo kratka, tek na određenim stanicama da se iskrcaju stari i ukrcaju novi putnici što obično traje ne više od pet minuta. Ovo je univerzalna politika svih brazilskih, urugvajskih, argentinskih i čileanskih buseva. Jer wc-i su u autobusu i malo smrada nikome ne bi trebalo smetati. A najmanje onome koji je imao tu "sreću" da ga posjednu tik uz taj izvor smrada.
Uz to, bus Pelotas-Chui je naspram onome prvome Florianopolis-Porto Alegre sada već barebone, ili vrlo jednostavan.
Najjužnija od 27 brazilskih saveznih država, Rio Grande do Sul, ima jednu vrlo važnu poveznicu s Urugvajem, sjevernom Argentinom i većim dijelom Paragvaja - ovo je zemlja čuvenog gauchosa ili južnoameričkih kauboja, čuvara tradicija. Dok je bus kilometrima i kilometrima, njih ukupno oko 250, gazio prema urugvajskoj granici, naselja je iznimno malo i teško se oteti dojmu da je ovaj kraj slabo naseljen. Naseljenost se uglavnom svodi na izolirane farme. Ostatak su zeleni brežuljci, pašnjaci i ponovno toliko stoke, uglavnom krava, nešto malo i ovaca, koliko nisam vidio još otkako sam izašao iz Paragvaja. Ovo je isključivo stočarski kraj.
Autobus je povremeno stajao uz te farme ne bi li netko od putnika izašao van. Nitko nikada nije ušao unutra. U jednom trenutku, na otprilike pola puta između Pelotasa i Chuia, iz autobusa je izašla žena u tridesetim godinama s kćerkicom od kojih sedam. Uz cestu, ispred kuće, čekali su starac i starica, vjerovatno roditelji žene iz autobusa. On zamazan i vidi se da se tek vratio s polja; ona s pregačom oko pasa očito je kuhala ručak. Po načinu kako su nestrpljivo pogledavali prema autobusu u iščekivanju svoje kćerke i unuke, dobio sam dojam da žive sami i da im kći s unukom tek povremeno dolazi u posjet. Prva je iz busa izletjela djevojčica i odmah pohitala djedu u naručje, a potom i baki. Neću zaboraviti njihova vesela lica. Zatim je sišla majka djevojčice i snažno zagrlila i izljubila oca te majku. Stari je mahnuo vozaču autobusa, vozač potrubio i nastavio prema Chuiju.
I gotovo tisuću kilometara od Florianopolisa, sada se naposljetku nalazim u Chuiju. U busu nas je ostalo svega petero dok se približava gradu. Ova brazilsko-urugvajska granica još je jedna u nizu onih "vjerovali ili ne granica". Granica prolazi centrom grada i dijeli grad na dva dijela, brazilski Chui (čita se Šui) i urugvajski Chuy (čita se Čui). Četverotračna avenija pruža se centrom u smjeru istok-zapad: njene dvije sjeverne trake nalaze se u Šuiju, njene dvije južne trake pripadaju Čuiju, a između njih je možda pola metra trave koja je službena granica između Brazila i Urugvaja. No, ovdje nije kraj bizarnostima. Svaka polovica jedno te iste avenije ima svoje ime: brazilska polovica avenije nosi naziv Avenida Uruguai, dok je ime urugvajskoj polovici Avenida Brasil. I tako primjerice voziš Avenidom Uruguai u Šuiju, polukružno se okreneš i sada si u Čuiju i Avenidi Brasil. Šuijem i Čuijem kretanje je slobodno. Nisu potrebne nikakve putovnice, osobne ili dozvole. Ali ako namjeravaš iz Brazila dalje u Urugvaj ili obratno, onda se trebaju proći sve granične formalnosti, koje su zapravo minimalne, iako opet neobične: brazilska imigracija nalazi se koji kilometar sjeverno od grada, a urugvajska koji kilometar južno od grada. I ovdje izlaze samo oni koji nastavljaju dalje od Šuija/Čuija, dok ostali putnici ostaju u autobusu.
Na šuijanskoj Avenidi Uruguai odlučujem ručati i tako se pozdraviti s Brazilom. Pronalazim churasquariju ili roštiljarnicu u kojoj nude all you can eat meso s roštilja. Meso dolazi i dolazi, sad goveđi steakovi, sada rebrica, pa salchichas (kobasice), jetrica i srca, piletina, svinjetina... Trpam u sebe, ali nakon pola sata ipak kapituliram. Prelazim travu na sredini avenije i ulazim u Urugvaj. Umjesto brazilske zeleno-žuto-plave zastave, na južnoj polovici Avenide Brasil/Uruguai vijori se plavo-bijela urugvajska zastava, nalik na grčku, ali umjesto križa ima žuto sunce.
Bus za dalje nije teško pronaći i vrlo brzo nalazim se u najrazdrkanijem busu još od Paragvaja. U stojećem položaju. Što južnije, to tužnije - reklo bi se. Ali s obzirom na cijenu karte, ja bih samo rekao: što južnije, to jeftinije. Visoke cijene Brazila su konačno iza mene i bienvenidos a Uruguay, zemlju niskih cijena. Sada mogu konačno odahnuti.
Dugo sam razmišljao gdje bih se mogao prvo zaustaviti u Urugvaju. U igri je u početku najbolje kotirala otmjena i razvikana Punta del Este, urugvajska inačica meksičkog Acapulca. Ali onda se privremena amnezija naglo podigla i ja sam se sjetio da sam što prije htio pobjeći iz Acapulca. Zašto bih onda išao u Punta del Este, njegovu urugvajsku kopiju?! Samo da bih provirio i onda poželio što prije kidnuti? Takve me destinacije nimalo ne privlače. I naposljetku sam uskočio u bus za Punta del Diablo, svega sat vremena južnije od Čuija.
"Nakon izlaska iz busa uputi se ravno prema plaži. Zatim skreni lijevo i neka ti plaža cijelo vrijeme bude s desna. Nakon nekog vremena vidjet ćeš stepenice koje idu dolje prema plaži. Spusti se njima..." - tako su izgledale upute koje sam dobio od hostela El Diablo Tranquilo. No, Mirni Vrag je bio Bogu iza leđa i ono 'nakon nekog vremena' ispalo je od oka oko dva kilometara i dvadesetak minuta vuče torbe po pješčanom putu. Naposljetku sam izvukao naramenice i stavio torbu na leđa.
Punta del Diablo, ili Vražji Rub, unatoč svom imenu, teško da pripada vragu. Ovo mjesto od kojih tisuću duša, uz sam Atlantski ocean, nema ni milimetra asfaltirane ceste (najbliži asfalt je pet kilometara daleko na glavnoj Ruti 9 koja me od Chuya dovela do Punte), pijeska i prašine je u izobilju na onih par ulica. Ako se to uopće i može nazvati ulicama.
"Samo ravno dva bloka i onda skreni lijevo i tamo je supermarket.", kaže mi popodne jedan od starosjedioca kada sam ga upitao za smjer.
"Blok? Gdje tu on vidi blok?", zapitao sam se.
Prašnjave ceste vijugaju naseljem bez imalo naznake da bi se igdje mogle podrediti nekakvoj blokovskoj organizaciji prostora koja je toliko uobičajena u američkim gradovima. Ali nisam rekao ništa. Krenuo sam uzbrdo cestom koja mi je pokazana i skrenuo u drugu ulicu lijevo.
Punta del Diablo je zapravo jedna aglomeracija vikend kućica. Ovdje Urugvajci u ljetnim mjesecima dolaze na odmor. Oni koji posjeduju, dolaze u svoje kuće. Oni koji ne posjeduju, unajmljuju ih od ovih prvih. Na svakoj drugoj stoji natpis 'alquila se' ('iznajmljuje se'). Mnogo je onih koje se iznajmljuju 'para la temporada', ili za cijelu sezonu. Kućice su prizemnice. Malo koja ima uopće drugi kat. Ima tu prekrasnih drvenih, u kojima se ja osobno ne bih žalio ni da živim cijelu godinu, a ne samo par mjeseci u sezoni. Potom betonskih. Čak i par kontejnera koji su postavljeni jedan na drugog i jedan do drugog, s malom terasom ispred njih i - 'alquila se' natpisom. Neke s crijepovima na krovu, druge s limom, a mnogo je onih kojima je krov tradicionalno prekriven slamom. Za razliku od kuća u drugim gradovima po Brazilu, Argentini, Čileu i Urugvaju, kućice u Punta del Diablo rijetko imaju uređene okućnice. Jer zašto se uopće mučiti oko uređivanja istih ako se kuće koriste samo mjesec-dva godišnje. Ali zato u tih mjesec-dva godišnje, kažu mi, broj duša u Punta del Diablo s tisuću popne se na trideset tisuća.
Meni je drago što sam ovdje izvan sezone. Već za par dana, oko Božića i Nove godine, u Puntu del Diablo nahrupit će masa Urugvajaca, Argentinaca, ali i Brazilaca i Paragvajaca i mjesto će naglo poprimiti puno drugačije lice od ovog uspavanog gdje duge pješčane plaže imaš samo za sebe. Nije za kupanje. Voda je poprilično hladna, iako ima nekoliko surfera koji u hladnoj oceanskoj vodi testiraju svoju muškost. Valovi. Jak vjetar. Sunce je povremeno vani, povremeno negdje sakriveno iza oblaka. Ja pronalazim svoju plažu, na vidiku nema žive duše, samo kilometri pijeska u daljinu i valovi koji se strahovito razbijaju o nj. U ruke uzimam Paula Therouxa i njegov "The Old Patagonian Express", kao i sve druge Paulove knjige jedno zanimljivo štivo, ali toliko sam u upijanju mirisa, okusa i prizora Južne Amerike da sam samo par puta uzeo knjigu u ruke. Na svom putu od Bostona do Patagonije, Paul nikako da se pomakne iz Srednje Amerike. A to nije ni polovica knjige.
Nakon šesnaest i pol sati vožnje od Florianopolisa do Punte del Diablo samo trebam puno dobrog sna. Naposljetku, nisam ga dobio ni puno, a ni dobrog. Glavni i jedini krivci su komarci koji negdje u Punti del Diablo ili neposrednoj okolici moraju imati svoj rasadnik. Čim je pala noć, krenuli su u pohod i nisu se zaustavili do ranog jutra. Čak su se obrušili i na moju proćelavu glavu. Pohod im je bio nemilosrdan. Naziv Vražji Rub sada je puno razumljiviji.
Montevideo, glavni grad Urugvaja, ima milijun i tristo tisuća stanovnika. Više od trećine stanovnika ove zemlje živi u Montevideu. Na 176,220 četvornih kilometara površine u Urugvaju živi svega 3,5 milijuna stanovnika. Većina ih je uz obalu. Unutrašnjost je posve prazna.
I Montevideo mi se svidio na prvu. Nije to sigurno zbog arhitekture koja je jedna od neobičnijih mješavina koje sam vidio na svojim putovanjima: vizurom grada dominiraju stambeni i poslovni neboderi iz 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća koji kao da su se precrtali iz Novog Zagreba (ili, kako to Biblija još slikovitije kaže, kao da su iz Ceausescuve Rumunjske); zatim malobrojni moderni neboderi; i naposljetku minijaturan centar s kojom građevinom s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Mix je zaista nevjerovatan jer se ove tri vrste arhitekture guraju jedna pokraj druge. A na Rambli, nekoliko kilometara dugom šetalištu uz ocean, nalazim i betonsku stambenu kutiju, socijalističko remek djelo kakvo nisam vidio ni u zemljama koje su desetljećima bile pod najtvrdokornijim komunizmom. A kako komunizma u Urugvaju nikada nije bilo, postojanje ovakvih građevina je još više iznenađujuće.
"Dva dana?! Dovoljna su ti dva do tri sata!", rekli su mi kada sam obznanio koliko dugo mislim razgledavati Montevideo. Rekla mi je to najprije djevojka na recepciji hostela u Punti del Diablo, koja je i sama iz Montevidea. Pa zatim i u samom Montevideu u hostelu. Moram priznati da im nisam vjerovao. To je tipično razmišljanje mladih backpackera koji ostaju jednu noć u nekom mjestu, vide malo i onda sljedeći dan odmah jure dalje. Toliko brzo da se čak i ovo moje poprilično brzo proputovanje po Južnoj Americi čini kao lagana i ugodna šetnja. No, imali su pravo. Centar je zaista malen: nekoliko trgova i parkova, nešto par starijih palača, nekoliko uglavnom nezanimljivih muzeja, i Mercado del Puerto, stara tržnica, danas mjesto roštilj-restorana, za ručak. Nakon tri sata lagane šetnje centar je apsolviran.
Ono što mi je odmah dalo pozitivan dojam Montevidea jest jedan usporeni način života koji se inače susreće u manjim gradovima tako da ovaj grad od milijun i tristo tisuća stanovnika ima upravo tu atmosferu malog grada. Za grad ovakve veličine neobično je malo prometa. Nema prometnog kaosa, ili barem onakvog kakvom mi u Zagrebu znamo svjedočiti u sedam ili osam ujutro i u tri ili četiri popodne. A Zagreb je još i manji grad od Montevidea. U ovom gradu u koracima ljudi ne vidi se žurba. Pa čak im i lica djeluju opuštena.
No istovremeno, u strogom centru grada, nekoliko bosonogih klinaca s prljavim plišanim igračkama pod rukom i prema meni i prema poslovnjacima u skupim odijelima produžuju ruku s dlanom prema gore:
"Un pesito, senor! Un pesito!".
Kada razmislim, prvi su to prosjaci još od Paragvaja i one Japanke s otvorenom termosicom uz cestu kod Trinidada i Jesusa za koju ni dan danas ne znam da li je tražila da joj se u termosicu ulije voda ili ubaci koja kovanica.
Do hostela se vraćam onom prije spomenutom Ramblom, obalnom šetnicom, dokazom da je Montevideo okrenut prema moru, odnosno oceanu. Šetnica je vrlo lijepa, a pogotovo kada kao danas jak vjetar s mora razbija vrućinu. Dok se s jedne strane Ramble izmjenjuju stijene i plaže o koje se razbijaju valovi (da mi plate ne bih se ovdje kupao koliko je more prljavo), s druge je onaj arhitektonski mix. Dobra je to šetnja od sigurnih sedam, osam kilometara, ali unatoč jutrošnjem pokušaju kiše, popodne je vrlo ugodno pa time je i sama šetnja gušt.
Predvečer obavljam jedan telefonski poziv. Zovem osobu koja u Montevideu živi od 1949. godine, porijeklom je iz Hrvatske, i znam da mi može puno priča ispričati.
"Bilo bi dobro da se sutra vidimo. Mogli bi ručati zajedno. Što kažeš oko 13 sati u Club de Golf de Uruguay? Svi znaju gdje je. Samo reci tako taksistu.", čulo se s druge strane žice.
UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 3635