Ujutro kao da sinoć uopće nije ni bilo općeg potopa i kao da sam ja samo sanjao. Dok hvatam zrake sunca, u glavnoj ulici Blumenaua ispred shopping centra Havan grupica od troje srednjovječnih muškaraca u lederhosen hlačicama pjevaju njemačke narodne pjesme. Na njemačkom. Spavam li još uvijek?!
Samo tri sata na jug, ali još uvijek u državi Santa Catarina, nalazi se otok Ilha de Santa Catarina. Površine je za mrvicu veće od naših Krka ili Cresa, ali zato cijeli otok ima oko 420,000 stanovnika. Iako ga od Blumenaua i Joinvillea, strogo njemačkih "uporišta" u Brazilu, dijeli 150 kilometara, plus minus kojih desetak, Ilha de Santa Catarina je "djelo" doseljenika s Azorskih otoka. Doduše, azorski utjecaj je potpuno nevidljiv dok autobus preko mosta hita prema otoku. S lijeve i desne strane jak vjetar uzburkao je more, a i ovako iz autobusa teško je ne primijetiti da je more oku neugodno smeđe boje. I koju minutu kasnije most je iza nas, autobus ulazi u autobusni kolodvor Florianopolisa, svoju konačnu stanicu.
Florianopolis je glavni grad države Santa Catarina. Broji nekih 400,000 stanovnika; šire gradsko područje ima ih i do milijun. No, ne žive svi na otoku. Dva mosta povezuju dva dijela Florianopolisa: jedan je na kopnu, drugi na otoku. Onaj kopneni dio grada je uglavnom industrijska zona, nimalo privlačna, dok se na otoku nalazi centar, malo privlačniji, ali ne pretjerano privlačan. Florianopolis je grad nebodera, što rezidencijalnih, što poslovnih, mnogi su hoteli, mix onih izgrađenih u 60-tim, 70-tim i 80-tim godinama prošlog stoljeća i onih modernijih s puno stakla. I onda se između njih ugurala minijaturna povijesna jezgra s jednom pješačkom ulicom na čijem se jednom kraju nalazi glavni trg Praça XV de Novembro, zapravo ugodan park gdje u subotnje poslijepodne nekoliko skupina srednjovječnih i starijih Florianopolišana karta za betonskim stolovima kojih je nekoliko u parku. Nema povišenih tonova, pretjeranih emocija, ovo je obična igra s prijateljima u subotnje poslijepodne. Florianopolis nije mjesto koje izabiru ljubitelji povijesti i umjetnosti jer se sva njegova kultura može u sat vremena svesti na tu jednu pješačku ulicu i glavni trg. Florianopolis je grad koji privlači mlade ljude i potrazi za ludom zabavom, seksom, drogom i...dajte mašti na volju. Četvrt Beira Mar Norte je "in" mjesto u gradu: tu su fancy restorani i barovi, diskoteke, shopping centri... No, u subotu popodne Florianopolis je grad duhova. Tipično južnoamerički običaj je da su gradovi od subote u podne pa do ponedjeljka ujutro grobno tihi. Osim onih kartaša na Praça XV de Novembro, ljudi je malo. Tek poneka živa duša prođe, uglavnom u automobilu, i najvjerovatnije na putu prema parrilladi kod svoje obitelji ili prijatelja, ili na putu prema plaži, što je na Ilha de Santa Catarini puno izvjesnija opcija. Pješaka je još manje.
Florianopolis jako podsjeća na one španjolske gradove koje je Generalisimo Franco dozvolio izgraditi za vala najmasovnijeg turizma kojeg je Španjolska ikada vidjela. Bilo je to tijekom 60-tih i 70-tih godina 20. stoljeća i rezultat tog vala su primjerice Benidorm, nedaleko Valencije, i Torremolinos i Fuengirola, nedaleko Malage. Florianopolis bi se bez puno muke savršeno uklopio negdje na španjolsku Costa Blancu ili Costa del Sol.
Sljedeći dan ujutro ostavljam stvari u hotelu, uzimam lokalni bus i odlazim u kratko istraživanje otoka. Nedjelja je i ne samo da je Florianopolis pust, već su puste i otočne ceste. Počinjem se pisati kada su brže bolje lokalci uspijeli pobjeći iz grada.
Kada se govori o otoku Ilha de Santa Catarina, obično se govori o njegove dvije polovice: sjevernoj, koja je još jedan savršeni primjer masivnog turizma, gdje su naselja građena neplanski i, u velikoj mjeri, izvan zakona, i to je polovica jeftinih hotela i hostela, bučnih diskoklubova i jeftinih restorana s hranom upitne kvalitete; te južna polovica, koja unatoč pritiscima pokušava održati svoje tradicije i svim se snagama bori, zasad uglavnom uspješno, protiv masifikacije. Nisam trebao puno razmišljati da bih svoj jedini dan na otoku odlučio provesti na njegovoj južnoj polovici. Ovdje je i azorski utjecaj vidljiviji u malim selima ili gradićima s kućama prizemnicama raznobojnih fasada i obaveznom župnom crkvom na najvidljivijem, najčešće povišenijem, mjestu u naselju. Igreja Nossa Senhora da Lapa do Ribeirao u pintoresknom gradiću Ribeirao da Ilha na jugozapadnoj strani otoka nažalost u potpunosti je prekrivena skelama pa od jedne od navodno najljepših crkvi na otoku dobivam samo obrise. Ribeirao je gradić s jednom glavnom i jednom sporednom ulicom, paralelnom s ovom glavnom. Glavna je asfaltirana i zapravo je dio jedne od dvije najvažnije prometnice na južnoj polovici otoka. Sporedna je neasfaltirana i prašnjava. Dok je nekoliko raznobojnih prizemnica u azorskom stilu načičkano uzduž glavne, uz sporednu ulicu nanizane su betonske nemaštovite kutije. Iako ima i svoju plažu, u Ribeirao ljudi ne dolaze na kupanje jer plaža gleda prema kopnu, cirkulacija je ovdje puno manja pa samim time i voda nije toliko čista kao uz atlantske plaže na istočnoj obali. Ipak, nekoliko hrabrih se kupa. Mnogi drugi sjede u restoranima uz plažu i ručaju i promatraju između ostalog i uzgajališta oštriga u daljini na moru. Ribeirao se promovira kao prijestolnica oštriga na Svetoj Katarini i iako sam se prije nekoliko godina zakleo da izvan Hrvatske više neću probavati školjkaše, bilo je to nakon što sam se otrovao dagnjama u Madridu, u Ribeiraou gazim svoju odluku i naručujem šest komada oštriga. I nadam se da neću požaliti za par sati dok mi je u glavi još uvijek cjelonoćno grljenje wc školjke u madridskom hotelu.
Pantano do Sul na krajnjem južnom rubu otoka ribarsko je naselje, ne malo kako se može zaključiti po onome što kaže Biblija. Izlazim iz autobusa i odmah se primjećuje da Pantano ima puno više od jedne glavne i jedne sporedne ulice. Šarenih azorskih kućica, koje se spominju u vodiču, nema nigdje na vidiku. Ali zato ima puno betona i drugih simbola masivnog turizma i na južnoj polovici otoka. Spuštam se do plaže. Šok. Hrpa ljudi. Automobili parkirani na plaži, otvorenih bunkera, iz bunkera vire veliki zvučnici, pojačanih basova, glazba trešti. Različite melodije dolaze iz bunkera automobila parkiranih jedan pokraj drugih, međusobno se miješaju. Kaos je pozamašan. Uz plažu niz sklepanih zalogajnica. Uz njih table s kojih vrišti 'menu turistico', iako turista nema. Sve su ovo lokalci.
Plaža je pješčana i kilometrima duga. Kako je samo njena prva trećina u blizini naselja kaotična, bježim glavom bez obzira prema drugom kraju. Ovdje u miru promatram valove i okolne brijegove čije zelene padine spuštaju, poprilično strmo, do mora. Bacam se u vodu. Ocean je ovdje hladniji od onog u Sao Francisco do Sulu. Voda je zamućenija. No, bio sam i u puno gorim situacijama. Prije nekoliko godina kupao sam se u Sjevernom moru u nizozemskom Scheveningenu. Bio je kraj kolovoza i more je bilo ledeno hladno. Dok su se Nizozemci lijepo brčkali u plićaku, ja sam mislio da će mi bubrezi eksplodirati od hladnoće. Već sam bio za svaki slučaj izmislio i oglas za jedne naše dnevne novine: "Tražim bubreg. Pristojno plaćam. Pola odmah, pola kasnije, nakon što se uvjerim da radi.". Ili kada sam se kupao u Makau, a Južnokinesko more je imalo nezdravu metalnosivu boju. Preživio sam.
U suton automobili brzinom svijetlosti nestaju s plaže, a zamjenjuju ih džogeri i ljudi u šetnji, većina uparena. U more do pojasa ulaze lokalci s tipičnim ovdašnjim mrežama koje bacaju i onda povlače po dnu. Ne vidim da itko ikad uhvati nešto. Drugi sa sakom pokušavaju uhvatiti malene račiće mekanih oklopa koje nazivaju siri, a ovdašnja su delicija. Ovi imaju malo više uspjeha.
"Voce e um estrangeiro?!", pita iznenađeno Brazilac dok pri ukrcaju u noćni bus za Porto Alegre autobusnom stjuardu pokazujem svoju putovnicu.
U Brazilu se obavezno na bus karte upisuje ime i prezime te adresa prebivališta i broj osobne ili putovnice. I onda se na ukrcaju provjerava da li podaci na karti odgovaraju onima iz osobne ili putovnice. Puno birokracije. Previše birokracije. Ali to je Brazil. Previše zajebancije nizašto.
Najveći kompliment koji jedan stranac može dobiti u stranoj zemlji je da ga smatraju za domaćeg. Lokalci te zaustavljaju na ulici i pitaju te za smjer. Ili te pitaju koliko je sati. Ili, poput Gilberta, iznenađeno te pitaju: "Vi ste stranac?!". To je dokaz da si se dovoljno dobro kamuflirao i uklopio u lokalnu sredinu svojim izgledom, ponašanjem, govorom... Doduše, u Brazilu to nije pretjerano teško jer je tolika mješavina rasa da ne postoje tipično brazilske crte lica. Nedavno sam pročitao da se upravo zbog toga u Brazilu naveliko kradu brazilske putovnice jer kako nema tipično brazilskog izgleda, gotovo svatko može proći kao Brazilac i brazilske putovnice su stoga savršene za krivotvorenje.
Gilberto ima 37 godina i profesor je geografije u Belo Horizonteu, glavnom gradu države Minas Gerais, sjevernije od Rio de Janeira. "A geography teacher has a harmless excuse for being practically anywhere." (Paul Theroux, "The Old Patagonian Express"). Ja za razliku od Gilberta moram objašnjavati. Da sam krenuo iz Asunciona i da idem prema Patagoniji i Ognjenoj zemlji, prema Punta Arenasu.
"Avionom?"
"Ne. Vlakom, busom, brodom..."
"Daleki je to put."
Slažem se s njim. Daleko su Patagonija i Ognjena zemlja od Florianopolisa.
I ubrzo osjećam se dovoljno hrabro da mu postavim ono jedno pitanje koje je uvijek nekako nezgodno postaviti neznancu, a koje žarko želim postaviti nekom Brazilcu od trenutka otkad sam stupio na brazilsko tlo:
"Koliko ljudi vi zarađujete ovdje u Brazilu? I kako preživljavate uz ove cijene?".
Odgovor me zabezeknuo i više nego li sam očekivao:
"Prosječna plaća je oko 1000 reala."
3140 kuna! Pa kako jebote onda uspijevaju preživjeti u ovoj zemlji visokih cijena?!
"Jednostavno - krediti. A i oni siromašniji imaju subvenciju od strane države za mnoge stvari poput prijevoza, čak i međugradski, vodu, plin, struju... Prosječni Brazilci kupuju hranu u supermarketima gdje je jeftina i onda kuhaju kod kuće. Vani jede samo viša klasa."
Na moje pitanje o cijeni menija u Burger Kingu ili McDonaldsu od pedeset kuna, odgovara: "I McDonalds i Burger King su restorani za višu klasu. Prosječan Brazilac ne ide tamo."
I tako je noćni bus za Porto Alegre prva dionica moje izlazne strategije iz zemlje u kojoj prosječan radnik zarađuje tek malo više od tri tisuće kuna, živi od kredita, kuha doma i ne jede u McDonaldsu jer je to restoran za višu klasu...
UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 2310