Sjeo sam na krevet u svom kliničkom hotelu Kontiki u Sao Francisco do Sulu i krevet je istog trena puknuo. Podigao sam madrac, a tamo gnjile daske koje bi bez puno muke pukle i pod težinom jedne anoreksičarke. Spustio sam madrac, poravnao plahtu i ostavio da se netko drugi zabavlja s ovim problemom. To je najmanje moj problem. I prebacio se na drugi krevet. Hvala Bogu da imam dva u sobi. Ovaj nije puknuo.
Pucanje kreveta baš i nije nešto što sam očekivao nakon pet i pol sati vožnje od Antonine preko Curitibe i Joinvillea za Sao Francisco do Sul. Hotel Kontiki jest najjeftiniji hotel u gradu, ali uz cijenu od 82 reala ili 250 kuna, ovakve stvari se ne bi trebale događati. Ali, kao i sve ostalo u Brazilu, i hotel Kontiki je precijenjen. Ono što se ovdje sigurno plaća je smještaj u strogom centru Sao Francisca (a osim Kontikija u gradu je još samo jedan hotel i to više nego duplo skuplji) i ne plaća se održavana soba.
Sao Francisco do Sul je otok u Atlantiku, smješten oko sat i pol od Joinvillea na kopnu, a s kopnom je povezan nasipom, s čije se lijeve i desne strane danas popodne toliko povuklo more da je ostalo samo blato, bez i lokvice vode. Imam osjećaj da bih propao do pojasa, a moža i vrata, kada bih skočio u to blato. Sam otok ima površinu od 493 km2 što je malo više od naših najvećih otoka Krka i Cresa, koji svaki ima 405 km2. Na Sao Franciscu živi oko 42,500 stanovnika, a većina su potomci doseljenika s Azorskih otoka. Najveće središte je istoimeni grad Sao Francisco do Sul, a osim njega tu je još nekoliko naselja poput Itaguacua, Ubatube, Enseade...
Nakon smještaja u svoj klinički hotel izlazim na svježi zrak. Vani već pomalo pada mrak i lagano sipi kišica. No, te me ne sprečava da uživam u šetnji. Bolje i to, nego one paragvajske temperature. Ova temperatura od kojih dvadesetak stupnjeva taman je po mojoj mjeri. Na drvenoj šetnici na rii sve je već pripremljeno za Božić - tu je kućica Djeda Mraza kojemu klinci mogu sjesti u krilo (a zašto ne i odrasli?), djedove saonice sa sobovima, anđeli, božićna jelka usred mora... I polako s mrakom pale se lampice i božićna riva Sao Francisco do Sula zasjaji u svoj svojoj raskoši. Ukusnoj raskoši, ne kiču. I tek sam danas, sa svim tim svijetlima Sao Francisca, shvatio da je prosinac i da će Božić za malo više od dva tjedna.
U lokalnom restoranu Portela, na obali mora, odlučujem se raspištoljiti s ribom. Ovo je jedan od najskupljih restorana na otoku, a riba se u Porteli posebno cijeni. Nakon puno i previše mesa na ovom putovanju, zaželio sam se i malo ribe. Morske ribe. Jer nema do morske ribe. Iako su cijene hrane u restoranima visoke, porcije su itekako velike pa ni u Porteli ne uspijevam pojesti svu ribu (file oslića), rižu, pomfrit, salatu, ali bez obzira na cijenu, iskustvo za moje okusne pupoljke je neprocjenjivo. A za račun tu je American Express. Haha...
S konobarom, po prvi put otkad sam došao u Brazil, pričam na engleskom jer kaže da bi htio malo vježbati engleski. Nemam ništa protiv jer ja ionako već danima konstantno vježbam svoj portugalski pa mi time-out nije na odmet. Daje mi smjernice za sutra i tako ja navrat nanos odlučujem da umjesto jedne, ostanem dvije noći u Sao Franciscu u kliničkom hotelu Kontiki.
Kada je sljedeći dan sunce obasjalo grad, Sao Francisco je na danjem svijetlu izgledao još ljepše. Poput Morretesa i Antonine, i Sao Francisco je tipičan kolonijalni grad šarenih kućica, baš ono što sam očekivao od Brazila. Ovo je nakon Bahije i Sao Vicentea treći najstariji grad Brazila, kojeg su u 16. stoljeću zapravo osnovali Francuzi, a tek kasnije došli Portugalci i dali mu na značaju. Djelomično me podsjeća svojim bojama na Guanajuato u Meksiku, ali naravno Guanajuato je puno puno veći od Sao Francisca. I Morretes i Antonina i sad posebice Sao Francisco savršeno su pintoreskni kao da ih je na platnu naslikao najbolji slikar na svijetu. Još kada se sjetim da skoro nisam došao u Sao Francisco! On je bio u prvotnom planu. Onda je, zbog nedostatka vremena, izbačen iz drugog itinerera. Da bi na kraju, u zadnji čas, odlučio da ipak otiđem na ovaj otok i provedem ovdje ne jednu, nego dvije noći. I kako to obično biva kod mene, mjesta koja sam skoro preskočio, na kraju me najviše oduševe. Puno puno puta se tako dogodilo. Uzmimo Guanajuato u Meksiku. Već sam ga spominjao. Njega svojevremeno uopće nisam namjeravao posjetiti. Ali na kraju jesam. I Guanajuato je bio vrhunac mog putovanja po Srednjoj Americi prije dvije godine. Da li će to ovaj put biti Sao Francisco, još je rano reći jer imam još puno dana pred sobom. Vidjet ćemo.
Na malo uzvišenom mjestu u gradu župna crkva Nossa Senhora da Graça (Naša Gospa od Milosti) izdaleka dominira vizurom grada. Ova kolonijalna crkva ima u sebi i nešto venecijanskog stila, a njene tri boje međusobno savršeno kontrastiraju: bijelo-žuta fasada i nebesko plave kupole njena dva zvonika.
Ispred crkve uzimam bus do četrdesetak minuta udaljene Enseade koja se nalazi na suprotnoj strani otoka. Naime, dok Sao Francisco u zaljevu Babitonga gleda prema kopno, odnosno nalazi se na zapadnoj strani otoka, dotle je Enseada smještena na istočnoj obali i gleda prema nenaseljenim otocima Graças i iza njih je otvoreni Atlantik. Na potezu od Itaguaçua preko Ubatube do Enseade neprekinuta je dugačka pješčana plaža. Kilometri i kilometri finog pijeska. I upravo zbog toga je ovaj dio otoka i najizgrađeniji: hotel do restorana do kafića do trgovina... No, niska je sezona i mnogi su hoteli, restorani, kafići i trgovine još uvijek zatvoreni i Enseada, ovako uspavana, ne daje još pravi dojam kaosa koji sam siguran da ovdje mora biti u ljetnim mjesecima. Enseada je tipično turističko mjesto neplanski izgrađeno, bez okusa i mirisa.
Na otoku ima ukupno 17 plaža. Barem je to službeni stav turističke zajednice Sao Francisco do Sula. Pritom broje onu neprekinutu plažu od Itaguaçua preko Ubatube za Enseadu kao tri. Iako je i ona gotovo prazna, ja nikada nisam previše volio dugačke plaže. One manje, skrivenije moj su odabir. I tako sam na karti otoka upiknuo Praia de Molhe, otišao po upute u turistički info centar i vrlo brzo našao se na pikiranoj plaži. Ja i desetak surfera i otprilike petstotinjak metara čistog pijeska. I na visokom stijegu na lijevom kraju plaže velika zeleno-žuta brazilska zastava s plavim diskom koji predstavlja zvijezdano nebo (27 bijelih zvijezdica simbolizira 27 saveznih država Brazila) i nacionalnim motom 'ordem e progresso' (red i napredak). Ima valova. Zato su i surferi ovdje. Ali valovi su mali i surfa se uglavnom u ležećem položaju na dasci. Tek u kasno poslijepodne, kada su oblaci sve češće počeli prikrivati sunce, a vjetar se malo podigao, valovi su postali veći i surferi sada mogu i na nogama krotiti oceanske valove. Ja ih promatram i pokušavam plivati, iako zbog valova, prije to liči na brčkanje u plićaku poput malog dijeteta. Voda je čista, ne previše topla, ali ni hladna, kao kod nas na vrhuncu ljeta.
Oko pet postaje već očito da sunce danas više neće uspijeti razgurati oblake. Dok se u autobusu vozim natrag prema Sao Franciscu, kreće pljusak. I taj će se pljusak nastaviti dugo u noć...
Sljedeće jutro kiša je prestala, ali je nebo i dalje opasno sivo prijetilo kišom. Jučer sam u jednom trenutku pomislio da bih na otoku mogao ostati još jednu noć, ali današnje tmurno jutro samo je ubrzalo donošenje mog konačnog zaključka da je vrijeme da krenem dalje.
U gradu je jutros puno ljudi. Nije mi dugo trebalo da otkrijem razlog tome - u luku je uplovio kruzer CVC Imperatriz, prvi ove sezone. Trgovine, kafići i restorani širom su otvorili vrata; s glavne tržnice Mercado Central dolazi glazba uživo; riva je osvanula s redom improviziranih štandova "autentičnih" suvenira: ukrasne školjke, igračke, naušnice i ogrlice - ne bombardira samo Hrvatska svoje turiste groznim suvenirima. Za dva dana u Sao Francisco uplovljava još jedan kruzer, MSC Armonia, a prema planu uplovljavanja koji sam dobio u turističkom uredu, slijedit će kruzer za kruzerom. Budući da je mir Sao Francisco do Sula opasno narušen, nije mi žao napustiti ga danas.
Ovaj dio države Santa Catarina u velikoj mjeri naseljavaju Nijemci. Joinville je jedno od njemačkih naselja, Blumenau drugo, potom Pomerode, Timbo... Iako su ti Nijemci ovdje došli u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća, njemački osjećaj duboko je ostao ukorijenjen u ovdašnjim ljudima. Viaduto Joao Hansen Jr, Pousada Stern, Rua Ottokar Doerffel, Floricultura Drofahl, Restaurante Schimidt - neki su od naziva u Joinvilleu.
Do Blumenaua još uvijek nema autoceste pa Catarinense bus ide običnom cestom. Pejzaž je posve zelen. Izmjenjuju se polja i pašnjaci; stoka na ispaši; kod Masaradubbe polja koja se iz autobusa čine kao rižina; šumoviti brijegovi. I sve više lijeva. A čim se cesta malo smoči, i u Brazilu, kao i kod nas, ljudi zaboravljaju voziti. Na uskoj dvotračnoj provncijskoj cesti svi se naguravaju i stvaraju se kolone. Kiša je uzela i prvu žrtvu. Kroz prozor autobusa vidim djevojku u ranim dvadesetima koja leži na cesti. Njen skuter je malo dalje. Bit će da se okliznula i pala i čini se da se polomila. Upravo joj pružaju prvu pomoć.
I u Blumenauu je takav pljusak da se potoci slijevaju niz ulice. Nebo se nije moglo više otvoriti od ovoga. Do hotela uzimam taxi i to zadovoljstvo od deset minuta za prijeđenih šest kilometara izlazi me 55 kuna! Novi cijenovni šok uslijedio je nedugo zatim: soba s doručkom u hotelu Glorija, najjeftinijem u gradu, stoji 400 kuna! Mislim da je krajnje vrijeme za sastavljanje izlazne strategije iz Brazila jer ovakvim tempom ne da ću ostati bez para u Patagoniji, već i puno prije, u Buenos Airesu.
Blumenau s oko 300,000 stanovnika posve je netipičan brazilski grad. Čak je i netipičan za pojam jednog njemačkog grada u Brazilu. Nije to samo u imenu grada, koje je čisto njemačko, ili u imenu jednog od najskupljih hotela u gradu, koji se zove Himmelblau Palace Hotel, ili u imenu najvećeg shopping centra, Neumarkta. Grad nije netipičan ni po litrama i litrama piva koje se ovdje toče 'a chope' (brazilski, točeno ili iz pipe) ili po svom godišnjem Oktoberfestu u listopadu. Ono što je netipično je njegova ahitektura. Glavna gradska ulica Rua XV de Novembro kao da je ciglu po ciglu, kamen po kamen, dasku po dasku preseljena iz bilo kojeg bavarskog grada. Tu je shopping centar Havan koji je autentična kopija gradske vijećnice u njemačkom Michelstadtu. Imam osjećaj kao da je netko pucketnuo prstima i odmah me prebacio u Njemačku. Čak i prohladno vrijeme s kišom pojačava taj osjećaj.
A onda su tu ljudi. Dosad me izgled Brazilki i Brazilaca dosta razočarao. Ali ovdje u Blumenauu sve je prepuno lijepih ljudi. Većina se naravno plavokosi i plavooki, a u najgorem slučaju svijelosmeđokosi. Čistih europskih (njemačkih) crta lica. Sveukupno u Brazilu nisam vidio toliko lijepih ljudi koliko danas u par sati u Blumenauu. Pravi pašnjak za oči.
Od kiše bježim u Neumarkt shopping centar koji je, poput gradskih ulica, prekrasno ukrašen u božićnom ruhu. Jedan od razloga zašto sam iznenada odlučio posjetiti Blumenauu koji nije bio u originalnom planu puta je upravo da osjetim pravi duh Božića. A kod Nijemaca ne može čovjek nikako pogriješiti.
I u tom duhu odlučio sam u kinu pogledati film. Dugo nisam bio u kinu. I pronašao film s titlovima, umjesto simultanog prevođenja. I cijena ulaznice je 120 kuna! I ja se okrenuo i otišao na spavanje!
UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 2096