Ne volim tramvaje. Ne volim ni treperavi sjaj glavnih ulica. Vjerojatno ne volim ni novu situaciju u kojoj sam se našla. Ali je nekako dobro podnosim. Kažu da to dođe s godinama. Kad se jedna vrata zatvore, druga se moraju otvoriti. Mnogo sam vrata već zalupila. Tek su neka ostala odškrinuta. Pomalo zaboravljam jezik. Zapravo zaboravaljam sve. Pa dok se iz histerične dramatizirajuće balavice pretvaram u smirenu i ambicioznu siluetu, riječi postaju sve kraće i nepotrebnije. Neke je stvari bolje prešutjeti. Nekih se stvari nikada ne bi trebalo prisjetiti. Kažu da ne postoje ni prošlost ni budućnost. Sve što se dogodilo zapravo nikada nije ni postojalo. S takovim mislima dan postaje ugodniji i smireniji. Pa dok ambiciozno i hvalevrijedno prevrćem stranice, prva jutarnja kava spokojno miruje u šalici. Ponovno je loša, gorka i suviše rijetka. I baš je takovu volim. Neke stvari ipak trebaju ostati iste.
Nostalgija može biti ubitačna tvorevina. Pogotovo u ovo predbožićno vrijeme. Jednako ko što novi grad nikada ne će odisati ljepotom i blaženstvom onog prijašnjeg. Ipak, snalazim se. Sva sam mjesta ponovno posjetila i tim glupavim činom ubila donedavno iznimno bitne, čak i savršene trenutke.
Pa sada, dok smireno iščitavam neke davno napisane retke prožete i bolom i velikom ljubavlju, mogu se samo sjetno osmjehnuti. Isplatilo se. Ne bi ih mijenjala. Faza patologije naprosto se mora proći. Period ispremiješan suzama, dramom, histeričnim ispadama i apsolutno kristalnom i čistom ljubavlju, sistematski je dio života svake mlade osobe.
Kažeš da me nema. Kažeš da si jedino ti ostao. Varaš se. Mnogo sam puta navraćala ovamo, suviše nesretna i povrijeđena da bih se usudila ostaviti svoj trag. Vjerojatno je to bio period u kojem sam se pomirila s potraćenim životom. Neke su stvari najednom izgubile smisao i bilo je teško krenuti naprijed. Moje je ime, koje se nekada nalazilo na samom rubu svake otvorene stranice i koje je bilo toliko obožavano i voljeno, najednom nestalo. Prekriženo, izbrisano, oblijepljeno izolir trakom samo da bi se lakše zaboravilo i otvorilo prostor nekom novom imenu, jednostavno je prestalo postojati. I ta me činjenica, u onom kriznom periodu odrastanja, dotukla. Davno sam napisala da ne želim biti samo ime na nečijem zidu nemorala i razvratnosti. Moje ime treba sjajiti. Trebala je puna godina da to ponovno shvatim.
I sve su stvari, koje su se nekada činile toliko bitnima i bolnima, s vremenom postale banalne, čak i pomalo smiješne. Možda vrijeme uistinu liječi sve rane. Neki prvu ljubav dožive s petnaest, neki nešto kasnije. U svakom slučaju, isplatilo se.
Možda ovo sada ne bih ni pisala. Davno sam raskrstila s blogom, pisanjem i objavljivanjem snažnih, čak i pomalo pretencioznih emocija. Jednostavno, trebalo je odrasti.
I ovim ću se činom, iako su iznimno male nade da će ovaj blog više ikada posjetiti, svejedno ispričati. Vjerujem da će shvatiti da je njega kao osobu, jednako kao i cijelu tu godinu i prvu veliku ljubav, bilo izuzetno teško prebaciti u zaborav. I sve grube riječi i ismijavanja bili su samo dokaz koliko je moja emotivnost nadilazila sve granice dobrog ukusa. Trebalo je biti fatalno, u onom je periodu vjerojatno i bilo, samo... Fatalnost nikada ne završava sretno. A moja ondašnja poetska svijest nije mogla dopustiti tako običan i banalan kraj. I možda smo trebali sve ostaviti na onom 11. 12. i završiti s tim prije no što je postalo suviše bolno i fatalno. Ipak, tada nikada ne bih doživjela sve one divne trenutke koji mi čak i sada izmame osmijeh na lice. Postojali su mnogi nakon njega, ali s nijednim to nije bilo to. Njega je jednostavno bilo preteško preboljeti. U krajnoj liniji, svi smo upoznati s pričom Sida i Nancy i time kako su završili... Samo, sad sam velika cura i konačno sam smogla snage sve ovo napisati i izmoriti te svom bujicom riječi i emocija koje sam podosta duga skrivala od ovog našeg virtualnog svijeta.
A život... Život je zajebana stvar. Iako smo zajedno trebali otvoriti poglavlje našeg novog svijeta i zajedno uživati u ovom velikom treperavom gradu, koliko čujem, oboje smo ovdje, samo više nismo zajedno. Svejedno. Kažu da se neka poglavlja trebaju zatvoriti, da bi mogli otvoriti nova. Evo, ja sam svoja sva zatvorila i otvorila novo. I što je najbolje od svega, iznimno sam sretna. :)
Možda sam svoja poglavlja čitala duže no što bi trebala, no barem sam dobro utvrdila gradivo prije no što sam ih zatvorila. :)
I kao što si sam jednom napisao, od nekih se ovisnosti teško odvojiti. Vjerojatno sam zato i sve ovo napisala. :)
Sretan ti Božić! :)
Post je objavljen 11.12.2011. u 19:11 sati.