Dosad nisam viđao puno stranaca na ovom putovanju. Ali jutros se sve izmijenilo. Dok me lokalni bus vozio iz Puerto Iguazua na slapove, prošao je pokraj parkirališta nedaleko ulaza. Na njemu je bilo sigurnih, onako od oka, dvadesetak autobusa, što običnih, što doubledeckera, a sasvim vjerovatno i više od te brojke. Na ulazu, roj turista sjatio se na blagajnu. Sjatio sam se i ja. A da nije samo našim Plitvicama i Dubrovniku slava udarila u glavu, dokaz je i ulaznica za slapove Iguazu. Dok je cijena prije dvije godine bila 60 pesosa, danas je već 100! Ili oko 130 kuna! Nema mi druge, nego platiti i nakon toga nastaviti proklinjati gramzljivost današnjeg svijeta.
Guram se među turistima, mnogi su vidljivo paket-aranžmanci jer, osim svog vodiča s kišobranom, svaki paket-aranžmanac na prsima ima nalijepljenu identifikacijsku pločicu. Da se, ne dao Bogu, ne izgube. A ja ne mogu da u njima, s tim identifikacijskim pločicama, ne vidim ovce, koze, krave... Statistike kažu da godišnje argentinsku stranu slapova Iguazu posjeti 1.1 milijun posjetitelja.
I dok se pokušavam progurati, dignem iznenada pogled i oči mi se susretnu s jednom djevojkom. Znam da biste vi tu sada nekakvu romantičnu priču. Ali ne, priča ide u posve drugom smjeru. Dakle, dignem ja pogled i vidim tu djevojku. I skužim da mi je poznata. Sliči na jednu moju kolegicu s faksa. Ali ne može biti. Ne može, govorim sam sebi. Jest da ona trenutno radi u Buenos Airesu gdje poučava hrvatski naše iseljenike, ali kakva bi to bila slučajnost da se ovako iznenada susretnemo baš na ulazu u slapove Iguazu?! Gledam ja tako koji trenutak nju. Gleda ona mene. Nitko ne želi ništa reći jer bilo bi nemoguće da se ovako susretnemo. A onda se ja približim njoj i sve sam sigurniji da je to zaista moja kolegica Marija! Tko bi rekao?! Eh da mi sad netko kaže da svijet nije malen! Izljubimo se, izgrlimo, imamo toliko za napričati se, ali za to ima vremena. Sada se treba "baciti" na slapove. Nakratko se pozdravljam s Marijom i njenom prijateljicom i kolegicom Danijelom, koja također naše iseljenike u Buenos Airesu podučava hrvatski, i dogovaramo susret za kasnije. One su platile dodatne aktivnosti poput vožnje gumenjakom ispod slapova, dok se meni to učinilo preturistički i precijenjeno pa sam preskočio i odlučio samo se šetati parkom.
Iguazu slapove stvara rijeka Iguazu koja se ubrzo nakon slapova ulijeva u rijeku Paranu. Starost slapova procijenjuje se na 150 milijuna godina i ukupno je 275 slapova povezanih u obliku kopita, a sveukupno preko njih u sekundi prođe 1500 kubičnih metara vode. Visina slapova je 70 do 80 metara, a njihova ukupna dužina oko 2700 metara. Slapovi su podijeljeni između Argentine i Brazila i s obje strane nalaze se nacionalni parkovi. Iako je sa svojih 185,000 hektara površine brazilski nacionalni park puno veći naspram argentinskom od 67,000 hektara, većina slapova se zapravo nalazi u Argentini. Od ukupnih 2700 metara dužine slapova, 1900 metara se nalazi u Argentini, a samo 800 metara u Brazilu. Pitam se kako to da se ovakvi slapovi uvijek nalaze na granicama?! Jesu li naši preci viđali u ovakvim moćnim slapovima odličnu prirodnu barijeru protiv upada susjeda na njihov teritorij? Jer susjedi ne bi bili susjedi da nekad nisu ratovali. Jedanput, dvaput, triput, na desetke puta... Ili su jednostavno bratski odlučili podijeliti tu veličanstvenost između sebe? Nekako mi se čini da je prije vjerovatnije ono prvo...
Argentinski Parque Nacional de Iguazu od 1984. godine je pod zaštitom UNESCO-a, a njegov brazilski blizanac, Parque Nacional do Iguaçu, od 1986. godine.
I prije samih slapova, dok idem stazama, već imam bliske kontakte sa životinjama. Jer u ovim nacionalnim parkovima slapovi su glavni glumci, a sporedni su oko 2000 vrsta biljaka, 400 vrsta ptica te nebrojeno mnogo insekata, reptila i sisavaca. Moj prvi susret je s tukanom, prekrasnom pticom crnog perja, bijele glave i dugačkog, blago zaobljenog, crvenog kljuna, koji se odlučio šepuriti u krošnji jedne palme. Potom su tu coatiji, životinje iz porodice rakuna, koje je zabranjeno hraniti jer onda naglo mijenjaju raspoloženje i postaju agresivni. I naposljetku, iguane, s tridesetak centimetara tijela i još petnaestak repa. I nebrojeno mnogo insekata i leptira. Većina tih životinja naučena je na ljude. Nije ni čudo s obzirom na onih 1.1 milijun. Nažalost, iako je jaguar u grbu brazilskog nacionalnog parka, danas je jaguara ovdje jako malo i ne viđaju se jer su noćne životinje i u pravilu izbjegavaju ljude.
A onda dolazim do slapova. Glasno žuborenje vode još je iz daljine otkrivalo da će prizor biti veličanstven. I takav zaista jest. Rijeka Iguazu prelijeva se u obliku kopita, dokle pogled seže, a onda još jednom, malo niže stvarajući tako na većem dijelu stepeničaste slapove. Mogu reći da je Niagara bila moj prvi susret s velikim slapovima i bio je to poseban doživljaj. A onda sam vidio Viktoriju između Zambije i Zimbabvea i shvatio da je Niagara zapravo kao da je netko samo malo pustio vodu iz slavine. Viktorijini slapovi ostavili su me širom otvorenih ustiju. I sada je na red došao Iguazu i ostavio me širom otvorenih ustiju, razgoračenih očiju i glavu u kojoj mi se zavrtilo od prizora, a koljena počela klecati od siline koju ima Iguazu. Zaista je ovo čudo prirode i s razlogom su nedavno slapovi Iguazu uvršteni u sedam svjetskih čuda prirode! Nekoliko su mi puta Argentinci dolazi u Hrvatsku i onda mi pričali o Iguazuu. Mislio sam da su to bajke. I argentinski patriotizam. Ali nisu. Iguazu bi svatko trebao posjetiti barem jednom u životu. Meni ne bi bilo dosadno da se vratim još jednom. A Niagara? Ma treba posjetiti i nju. I Viktorijine slapove također. Ali odnos Niagare i Iguazua najbolje dočaravaju riječi Eleanor Roosevelt nakon što je posjetila slapove Iguazu: "Poor Niagara!".
Nakon zajedničkog ručka s Marijom i Danijelom u restoranu u parku, i ubijanja od all-you-can-eat parrillade (roštilja), najbolji dio parka ostavljamo za kraj. Garganta del Diablo ili Đavolje grlo izgleda zastrašujuće, kao što i zvuči zastrašujuće. Na samom kraju argentinskog dijela slapova, do kojeg vode dugačke željezne rampe preko rijeke Iguazu, nalazi se slapovi poredani u obliku malenog kopita gdje se voda uz iznimno jaku buku i mnogo vodene prašine strmoglavljuje u 84 metara dubok ponor. Od vodene prašine koja se uzdiže iz ponora, i od koje smo skroz mokri do kože, ne vidi se dno. Povremeno samo duga iznad Grla.
Sljedeći dan lokalnim busom prelazimo argentinsko-brazilsku granicu. S obzirom na turistički protok na ovoj granici, birokracija je svedena na minimum i nakon svega dvije minute imigracijske procedure, nalazimo se već u Brazilu. Čuo sam priče o visokoj stopi kriminala u Brazilu i moram priznati da mi nije svejedno. Mnogo sam razmišljao da li da uopće uključim Brazil u svoj ovogodišnji plan puta, a onda sam na kraju sve poslao kvragu i odlučio Brazilu dati šansu. Prva situacija u Brazilu baš i ne obećava puno. Nakon granice pitamo vozača lokalnog busa da li bi nam stao na raskršću za 'Cataratas', da baš ne idemo skroz do Foça, najvećeg grada na brazilskoj strani slapova. A on će na to:
"Bolje ne. Na raskršće je bilo puno 'asaltos' (napada). Ostavit ću vas malo niže kod hotela.".
Pet minuta kasnije staje pred jednim od mnogih hotela i pokazuje nam zelenu kućicu preko puta ceste:
" Tamo je stajalište. Pričekajte zeleni bus na kojem piše 'Aeroporto/Cataratas'.".
I nastavi svoj put prema centru. Mi prelazimo pustu cestu i pomalo prestrašeni molimo da taj zeleni bus dođe što prije. Prije nego nas asaltiraju.
Bus dolazi, a vozač manijakalno, kao što je stao, tako i ponovno kreće i vozi prema brazilskim slapovima.
Na brazilskoj strani opet treba iskeširati 130 kuna! Ovdje u Iguazuu se osjećam kao krava muzara. A s obzirom da je brazilski park manje atraktivan od argentinskog, osjećaj da previše plaćaš još je i veći. Pogotovo što i u Argentini i u Brazilu postoji dvostruko mjerilo: jedne cijene su za strance, a druge (ovdje skoro triput manje) za domaće.
Dok na argentinskoj strani po parku vozi turistički vlakić, na brazilskoj je strani tu funkciju preuzeo turistički doubledecker bus koji vozi do staza. Iako i na brazilskoj strani posjetiteljima društvo prave coatiji, iguane i druge živine (posebice razni šareni leptiri kojih je ovdje u Brazilu više, nego u Argentini), nekako ih je manje. No, i ovdje su glavna atrakcija slapovi, međutim tek se nekolicini njih možeš približiti (i lijepo smočiti). Na argentinskoj je strani bolji kontakt sa slapovima i tom vodom, dok je sa brazilske strane puno bolji panoramski pogled na slapove. Na one na suprotnoj argentinskoj strani. Bezvezno je razbijati glavu koja je strana u totalu bolja. Obje su prekrasne, a slapove treba gledati kao jednu cjelinu i uživati u njima. A doma se, dok ja uživam u Iguazuu, glasuje na parlamentarnim izborima. I baš mi je drago što sam pobjegao od tog izbornog kokošinjca i HDZ-a, SDP-a, HSS-a i drugih svih istih. Viva Brasil!
U kasno poslijepodne pozdravljam se s Marijom i Danijelom koje se vraćaju u Argentinu (a kroz par dana i u Hrvatsku). Ja u Foçu, gradu koji i u nedjelju se doima kaotično, uzimam noćni bus za Curitibu. Vrijeme je maknuti se od granice i "ući" u Brazil. A kako je Brazil moja 75. zemlja koju sam posjetio, i to bi trebala biti nekakva platinasta obljetnica, odlučio sam sam sebe počastiti: umjesto običnog executivo busa, uzimam onibus leito (ili bus krevet) do deset sati udaljene Curitibe. I za tu privilegiju keširam gotovo 700 kuna...
UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 913