Glavna ulazna točka u Argentinu iz ovog dijela Paragvaja je most Svetog Roka koji preko rijeke Parane povezuje paragvajski Encarnacion i argentinski Posadas. No, s obzirom da sam jutro proveo u Bella Visti, a koja je jako blizu San Ignacija u Argentini, bilo bi ilogično da se vratim u Encarnacion, prijeđem u Posadas i onda opet sjeverno do San Ignacija. Bilo bi to pravljenje dvostrukog puta.
Malo ljudi zna da postoje iz Bella Viste stražnja vrata u Argentinu. I ovdje put vodi preko Parane, ali za razliku od Encarnaciona, ovdje nema mosta, već jednostavan trajekt povezuje paragvajsku Bella Vistu i argentinski Corpus. Ovaj je granični prijelaz toliko beznačajan i nepoznat da sam morao preko njega napustiti Paragvaj i ući u Argentinu, prepoznavši u njemu potencijal za jednu dobru priču.
I u Bradtu i u Bibliji o Bella Vista-Corpus prijelazu ima svega nekoliko rečenica koje se, bez pažljivog čitanja, vrlo lako mogu predvidjeti. Informacije su zaista šture. Stoga sam još prvog dana u Encarnacionu priupitao o prijelazu dragu Japanku. No, ona za njega nikada nije čula. Naposljetku sam otišao u turistički ured u Encarnacionu gdje su također imali jako malo informacija, ali su zato ljubazno nazvali ured u Bella Visti koji im je dao informacije. Trajekt zaista postoji i vozi ujutro od devet do deset i trideset i onda ponovno popodne od dva do otprilike pet.
Tako se ja malo prije dva taksijem vozim prema luci koja je od centra Bella Viste udaljena osam kilometara. To je jedina opcija jer buseva ili bilo kakvog drugog oblika javnog prijevoza ovdje nema.
"Trebalo bi biti 20,000 guaranija!", rekli su mi u turističkom uredu u Bella Visti na moj upit o cijeni taksija do luke.
"40,000!", odgovorio mi je taksist prije ulaska u taksi.
"45,000 por favor!", i ispružio je ruku kada smo stigli u luku.
Kao što sam rekao, druge opcije nema.
Sam granični prijelaz je očekivano priča za sebe i odmah ulazi na listu mojih neobičnijih prijelaza. Parana je ovdje puno uža nego između Encarnaciona i Posadasa, rekao bih da ima oko petsto metara. Na jednoj njenoj obali je malena kućica koja predstavlja paragvajsku imigracijsku službu, a na suprotnoj isto tako malena kućica koja predstavlja onu argentinsku. Između njih petstotinjak metara zamućene vode, ali ne i prljave jer ne vidim ništa poput boca, vrećica, limenki da pluta po površini ili je nasukano na obali.
Paragvajska imigracijska kućica ima nekoliko vrata i nekoliko prozora. Svi su odreda zatvoreni. Probavam kvaku na jednim od vratiju i vrata se otvaraju. Unutra gotovo prazan stol, tek nekoliko papira i policijska kapa. Nema žive duše. Zatvaram vrata i okrećem se ne bih li sreću potražio iza nekih drugih vratiju. Iznenada iza mene, iza onih prvih, proviruje tip u četrdesetima u potkošulji i snenih očiju.
"Un momento!", kaže mi i minutu kasnije izlazi sada s lagano prebačenom kockastocrvenom košuljom preko one potkošulje.
Uvodi me u svoj ured koji je prostorija od kojih sedam ili osam kvadrata s omanjim stolom i dvije stolice, a na stolu kompjuter, dva pečata i nešto papira. Još pospan, jednim prstom upisuje podatke u kompjuter, a onda te iste prepisuje u neku svoju bilježnicu. Vidim da pod nacionalnost piše 'hrvatsko' na hrvatskom. Jer tako piše u našoj putovnici. To mi nikada nije jasno. Kretenizmu hrvatske birokracije nema kraja. Dok nam je putovnica posve trojezična, u rubrici 'Državljanstvo/Nationality/Nationalite' stoji samo 'Hrvatsko'. Ja samo šutim. Nakon par izmjenjenih ugodnih riječi o neugodnim ekonomskim situacijama u Hrvatskoj i Paragvaju, pozdravljam se s jednim od neobičnijih i ljubaznijih imigracijskih službenika. Vjerovatno mu je stranac ovdje vrhunac dana ili možda i tjedna. Spuštam se do pristaništa. Ako se uopće tako i može zvati. Jer je to samo prostor utabanije zemlje gdje trajekt, obična metalna splav na koju stane četiri automobila i par desetaka ljudi, može spustiti svoju rampu. A rampa se u ovoj paragvajsko-argentinskoj zabiti spušta i diže ručno. Na trajektu je jedan kamion, jedan automobil i desetak ljudi. Pristojno za prvu današnju popodnevnu plovidbu. Pozdravljam se s Paragvajem koji inače slavi 200 godina svoje nezavisnosti, od čega je teško bilo pobjeći jer su po čitavoj zemlji plakati na kojima stoji '200 Bicentenario'.
Desetak minuta kasnije, na drugoj strani Parane, trajekt ponovno spušta rampu, ovaj put u Argentini. Iako je Argentina puno bogatija od svog susjeda, to se ovdje u Corpusu baš i ne vidi. Opet uspavana granica, ali s ove strane čak s dva službenika: jedan je imigracijski koji nezaintesirano pogleda putovnicu, unese par podataka u svoj kompjuter i lupi žig, a druga je mlada djevojka u ranim dvadesetima koja predstavlja carinu, ali ni ne želi pogledati sastav ičije torbe.
Luka je od centra Corpusa udaljena nekoliko kilometara, a od tamo je još desetak kilometara do glavne prometnice, Rute 12, koja ide prema San Ignaciju. Iako su me u Paragvaju uvjeravali da bi na drugoj strani morao čekati remise (shared taksi), ili u najgorem slučaju običan taksi, to se nije pokazalo točnim. I kada sam već pomislio da ću ovdje morati provesti neko vrijeme, ona dva službenika zaustavljaju onaj jedini automobil s trajekta, argentinskih registarskih tablica, i mole ih ako me mogu prevesti do Rute 12. Pristaju. I tako se ja vozim sa starijim argentinskim parom na stražnjem sjedalu njihovog tamnoplavog sedana prema glavnoj prometnici dok su mi u krilu moja torba i daypack, a okolo njihov špeceraj. U ugodnom čavrljanju saznajem da su potomci doseljenih Nijemaca, da govore njemački, iako u nešto arhaičnijem obliku, i da žive u Puerto Ricu, mjestu dvadesetak kilometara od San Ignacija, ali u suprotnom smjeru. U Paragvaju obavljaju kupnju hrane i pića jer, kako kažu, "hay cosas que nos convienen comprar alla". Ili, ima stvari koje se isplate kupiti tamo.
Pozdravljam se s njima u Gobernador Roci, raskršću za Corpus na Ruti 12. Tu prolaze autobusi koji povezuju Puerto Iguazu s Posadasom preko San Ignacija i trebao bi brzo proći neki. Dok čekam, primjećujem borove oko sebe. Borova u Paragvaju nije bilo. Ima nešto zastrašujuće, a opet istovremeno opuštajuće u tim stablima. A Misiones, ova argentinska pokrajina u kojoj topla i vlažna klima pogoduje tropskim šumama, zadnje je mjesto gdje čovjek očekuje borove.
Bus ubrzo dolazi i desetak kilometara i tridesetak minuta kasnije nalazim se u San Ignaciju. San Ignacio je mjesto s jednom glavnom ulicom, proširenom i s parkom u sredini da djeluje istovremeno i kao glavni trg, te nekoliko sporednih ulica. Nije to neko odviše lijepo ili zanimljivo mjesto. Prašnjavo, toplo, razbijenih pločnika, betonskih jednoličnih fasada, ljudi koji ne ostavljaju nikakav dojam. San Ignacio je prvo mjesto na ovom putovanju za kojeg ne mogu reći, da se poetski izrazim, da sam mu pronašao dušu.
Slično bezdušan, bez okusa i mirisa, je i hostel u kojem sam odlučio provesti noć. Za ovako malo mjesto poput San Ignacija, čak i bez obzira na isusovačke ruševine, ograničen smještaj je posve normalna pojava. Hostel Los Jesuitas ima ljubazno, možda i ljigavo preljubazno osoblje (ne tražim da me odmah pošalju u tri pičke materine, ali ni da mi ližu tlo po kojem hodam). Ono što dugo nisu polizali je stražnji vrt koji izgleda kao da su ga dobro utabale krave, a onda još pokljucale kokoši i to bi trebalo biti mjesto za kampiranje. Jer s obzirom na ograničenost smještaja, kampiranje mi je jedina opcija u San Ignaciju. A uostalom i da ne teglim bezveze po Južnoj Americi onaj Konzum šator za 49,99 kuna i samonapuhavajuću podlogu za spavanje za koju sam izdvojio stoticu. Sa cijenom od 35 pesosa ili 45 kuna ni kampiranje u San Ignaciju nije jeftin sport.
A prednost koju Hostel Los Jesuitas ima pred malobrojnim drugima u ovom mjestu je lokacija, svega par minuta hoda od čuvenih ruševina isusovačke redukcije San Ignacio Mini koje se od 1984. godine nalaze pod UNESCO-m, a koje godišnje posjeti oko 300,000 posjetitelja. Dokaz tim hordama posjetitelja su mnogobrojni barovi i restorani, trgovine i suvenirnice, štandovi, načičkani uz ulaz da niti jedan posjetitelj ruševina ne može ih zanemariti. No, u pet i trideset popodne horde paket aranžmanaca u svojim klimatiziranim autobusima već su opustošile barove i restorane, trgovine i suvenirnice i štandove i napustili San Ignacio. I dok se ti barovi, restorani, trgovine, suvenirnice i štandovi polako zatvaraju, kompleks ruševina otvoren je do sedam i predvečerje, kada sada već blage sunčeve zrake osvjetljavaju ruševine, najbolje je mjesto za razgled. Jedan sam od samo par ljudi među ruševinama. Ljude i glasom i brojem nadvladavaju ptice koje lete među drvećem i ruševinama, a kako je sunce sve niže i polako pada mrak, sve nas zajedno nadvladavaju zrikavci, toliko glasno da je teško čuti svoje vlastite misli.
San Ignacio Mini, koju godinu mlađi od San Ignacio Guasua u današnjem Paragvaju pa otuda i ovaj pridjev 'mini', tipična je isusovačka redukcija 17. stoljeća. Ali za razliku od Trinidada ili Jesusa puno je manje očuvan pa je stoga i potrebno ovdje puno više mašte. Nema ni onu wow lokaciju poput Jesusa, iako je jedan dio ruševina skriven među drvećem čije korijenje razbija stari kamen pa sindrom Indiane Jonesa odmah stupa na scenu. Ono čime San Ignacio Mini prednjači pred svojim konkurentima je odlična audiovizualna prezentacija preko koje se jako puno može saznati o isusovcima, Guarani Indijancima i njihovom suživotu. Jest "malo" turistički i djetinjasto, ali nismo li svi mi djeca u duši?
Noć u šatoru je bila pomalo neobična. Prvo sam se dobrano preznojio, a onda je postalo hladno. Budio sam se svakih par sati, ponajviše zbog svijetla u stražnjem dvorištu namijenjenom za kampiranje koje se noću očito ne gasi. Ali od prvog dana u Južnoj Americi spavam pa se budim pa opet spavam pa se budim. I da stvar bude najzanimljivija, konačno se probudim u sedam ili osam potpuno odmoran i spreman za novi dan. Tako i danas, iako mi je namjera bila da odspavam koliko se da spavati jer nisam u nikakvoj žurbi, budim se u osam. Temperatura se polako diže, ali i dalje je ugodno, daleko od onih temperatura prvih par dana po Paragvaju. Na putu prema autobusnom kolodvoru prolazim pokraj ruševinama pred kojima je sada parkirano desetak autobusa, uglavnom doubledeckera. Paket aranžmanci prelijevaju se po barovima i restoranima, trgovinama i suvenirnicama i štandovima i drago mi je da sam razgled napravio sinoć.
Čovjek u Argentini ne može ne voljeti argentinske buseve. Uglavnom je riječ o doubledeckerima, širokih i udobnih sjedala, koja se u nekim busevima mogu spustiti u krevet, vrlo čisti, a putnike poslužuje stjuard ili stjuardesa. U cijenu moje današnje karte za dvjestotinjak kilometara udaljen Puerto Iguazu, što su oko četiri sata vožnje, uključen je ručak (zapravo dva sendviča, keks i čaša gaseose), a cijena je sitnica - 50 pesosa ili oko 65 kuna. Spuštam sjedalo u polukrevet i, dok na monitorima u jako lošoj rezoluciji trešti neki trećerazredni film, promatram kroz prozor gdje su i dalje uz cestu guste šume i puno borova. Na prvi pogled se primjećuje razlika u odnosu na Argentinu. Ljudi su ovdje općenito puno europskijih crta lica, čišći je okoliš, voze se u prosjeku još bolji auti i ne primjećuje se toliko jaz između bogatih i siromašnih, kao što je to bio slučaj u Paragvaju. Jučer su me uvjeravali u San Ignaciju da i u Argentini ima puno siromašnih, što je sigurno istina, ali nikako više od Paragvaja. Da budemo jasni, ni Paragvaj naizgled ne izgleda kao vrlo siromašna zemlja, ali teško je zaboraviti ono šator naselje na Plaza Uruguaya u Asuncionu ili jednu ženu u tridesetima, očito japanskog porijekla, koja je pred neki dan stajala uz cestu blizu Trinidada, bosa i prljava, s termosicom u ruci koju je otvorenu usmjeravala prema svakom prolazećem automobilu. Da li je ona tražila da joj se u tu termosicu ubaci koji guarani ili jednostavno je htjela samo vodu za piće, ne bih znao. Ono što želim reći jest da je u Paragvaju siromaštvo puno vidljivije pa time i jaz između bogatih i siromašnih više dolazi do izražaja, dok je u Argentini u igri prikriveno siromaštvo, a trenutna situacija je jako slična onoj kod nas doma.
Iako sam namjeravao kampirati i u Iguazuu, kamp El Pindo je čini se napušten. Korov je posvuda, kao i smeće, a u bazenu je zelena močvarna voda. Uz kamp gradi se betonska grdosija koja će, sudeći po izgledu, biti još jedan u nizu skupih hotela. Nema ni žive duše. Odlazim do centra gdje u hostelu pronalazim krevet u spavaonici, a kako još uvijek nije visoka sezona, hostel je prazan i ja za cijenu jednog kreveta dobivam cijelu spavaonicu samo za sebe.
Puerto Iguazu je odmah na prvu veoma turistički grad. Ovdje je sve podređeno turistima: od tabli s kojih vrišti 'menu del dia' pred restoranima, kojih je čitav niz, pa do još više hostela i hotela, turističkih agencija i suvenirnica. I cijene su turističke, više od argentinskog prosjeka. Cijeli grad izgleda da je planski izgrađen za potrebe turizma obližnjih slapova, ali toliko je zapravo urbanistički neplanski da je ovo prvi grad na ovom putovanju kod kojeg ulice nisu u onom savršenom sustavu rastera, a zgrade su sve raznih boja i oblika da sam uvjeren da niti jedan stranac nikada ne bi kročio u ovaj grad da nije samo par kilometara udaljen od svjetski poznatih slapova Iguazu.
Čim je pao mrak, pale se neonska svijetla restorana i barova pa grad dobiva jednu malo drugačiju, ali još uvijek dobrano turističku dimenziju. Prolazim pokraj nekoliko restorana. Konobari jedan za drugim pozivaju me da baš kod njih večeram. Osjećam se veoma ranjivo, kao gazela koju ganjaju lavovi. I naposljetku ulazim u jedan miran restorančić u jednoj od sporednih ulica i naručujem pacu. Nakon puno i previše mesa u ovom mesožderskom raju, napokon nalazim malo ribe. I nije loša. Iako je riječna, tako je dobro izroštiljana da bi me skoro mogla i prevariti kao morska. Uz dvije coca cole i pire od rikole cijena 130 kuna... Daleko iznad argentinskog prosjeka...
UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 839