"I dislike planes, and whenever I am in one - suffering the deafening drone and the chilly airlessness that is peculiar to planes - I always suspect that the land we are overflying is rich and wonderfull and that I am missing it all. Plane travel is very simple and annoying and a cause of anxiety. It is like being at the dentist; even the airplane chairs are like dentists' chairs. Overland travel is a great deal more trouble, and very slow, but it is uncomfortable in a way that is completely human and often reassuring." (Paul Theroux, "The Old Patagonian Express")
I tako sam se ja nakon 44 sati putovanja i promjene pet aviona našao u Asuncionu u nedjeljno jutro. Paragvajski glavni grad potpuno je pust. Kao da je neka epidemija zaprijetila gradu pa su njegovi stanovnici pobjegli u zaklon, a nas par hrabrih ostalo je ovo jutro na užarenom paragvajskom suncu očekujući ono neizbježno - užareno paragvajsko podne. Moram priznati da nisam spreman za ovakvu vrućinu. Na jedva jedvite jade preživio sam ono prokleto dugo i toplo ljeto Anno domini MMXI doma u Hrvatskoj i sada sam opet na vrućem. S obzirom da je Paragvaj ispod ekvatora, godišnja doba su ovdje obrnuta, što znači da bi ovdje trebalo biti proljeće, a studeni bi trebao biti ekvivalentan našem svibnju. I ne bi trebalo biti 33-34 Celzijaca i velika vlaga u zraku. Jebiga, tako je to kada ne napravim dobro svoju domaću zadaću prije nego kupim aviokartu.
S rijeke Paragvaj koja protječe kroz grad, i koja između ostalog daje ime cijeloj državi, ugodno puše i taj vjetar donekle razbija onu nesnosnu vrućinu i vlagu. Ali vjetra nema u čitavom gradu, već isključivo puše u ulicama koje se pružaju u smjeru istok-zapad. Asuncion je tipičan primjer urbanizma 19. stoljeća - cijeli grad građen je po principu rastera, gdje se ulice sijeku pod pravim kutem i tvore blokove. Takav je i Buenos Aires, takav je i Montevideo, takav je New York, a uostalom takav je i zagrebački Donji grad. Ulice na sjevernojužnoj osi u Asuncionu vjetar je zaobišao pa je dovoljno da se malo pomakneš iz neke istočnozapadne ulice u sjevernojužnu i istog trena će te okupirati ona vrućina, a znoj u velikim kapima počet će se slijevati niz tijelo.
Kako zvona katedrale otkucavaju sate, temperatura se sve više diže, a grad je i dalje ekstremno pust. Automobili su rijetka pojava, ljudi također. Centar Zagreba nedjeljom je prava špica naspram centru Asunciona. Toliko je pusto da ni vojska ni policija, kojih je na svakom uglu, nemaju što raditi. Pa se igraju. Jedan od njih električnim omamljivačem omamljuje željezni stup gradske rasvjete.
Na Plazi del Marzo Paraguayo, jednom od glavnih gradskih trgova, mir pojačava pjesma zbora. Pratim tu melodiju prema katedrali. Unutar ove devetnaeststoljetne građevine nailazim na toliko ljudi na jednom mjestu koliko ih neću vjerovatno vidjeti sveukupno u čitavom danu na ulicama Asunciona. Misa je. I nije ni čudo da je katedrala dupkom puna jer je katoličanstvo osnovni sastojak paragvajskog naroda. Kažu da je 87% Paragvajaca katoličke vjere, a imena tri najveća paragvajska grada samo to potvrđuju: Asuncion (Navještenje), Encarnacion (Preobraženje) i Concepcion (Začeće). Ostavljam ljude da se mole, a ja molim Boga da mi pomogne da preživim vrućinu dok hodam po trgu. Sunce je već visoko na nebu i još jače grije. I mene. I katedralu. I Cabildo, bivšu zgradu Senata i najbolji primjer arhitekture 19. stoljeća. I zgradu starog Kongresa. Kao i onu novog Kongresa, željeznostaklenu grdosiju koja se nikako ne uklapa u trg, a koju su izgradili Tajvanci kao zahvalu što je Paragvaj priznao Tajvan kao pravu Kinu, a ne tamo nekakvu Narodnu Republiku.
Preko puta Panteona, podignutom u, već pogađate, 19. stoljeću u spomen paragvajskim velikanima (neki su tu i pokopani), a koji čini dio ugodnozelenog trga Plaza de los Heroes, ručam u lokalnom Lido-baru. Očito je ovo "in" mjesto za ručak nakon nedjeljne mise jer se uz kružni stol/šank mogu, uz odrpance poput mene, vidjeti i starije gospođe i gospoda u elegantnijim nedjeljnim oblekama. Ima tu starijih i mladih, onih s izrazito indijanskim crtama lica, ali i onin koji su toliko bijele puti i crta lica da nikada ne bih rekao da su Paragvajci i Paragvajke. Izgledaju nekako srednjoeuropsko ili čak istočnoeuropsko, što nije ni čudno s obzirom da su se u Paragvaj doselili mnogi Nijemci, ali i Rusi i Ukrajinci. Dok jedem domaće njoke, baš onakve kakve je znala spravljati moja majka, uz lokalno pivo Baviera (od 5% alkohola, iako se čini puno slabijim) serviranom u posudi s ledom kao da je riječ o šampanjcu, a ne običnom pivu, promatram lokalce koji se doimaju kao da svi svakoga ovdje znaju, ljubazne i nasmješene konobarice pročavrljaju sa svojim gostima, dobacuju se pošalice, a ja se osjećam kao da sam jedini uljez, prljavi voajer. Atmosfera u Lido-baru je savršeno obiteljska.
Natrag na ulici ne mogu se otrgnuti jednom dojmu koji ostavlja ovaj grad. A to je dojam grada koji je u 60-tim i 70-tim godinama prošlog stoljeća morao proći kroz neki rat ili neku diktaturu ili oboje. Tri su glavne karakteristike takvih gradova: 1) ulice s kolnicima u jadnom stanju s puno smeća koje natjeravaju vjetar i psi, a gori od kolnika su samo pločnici po kojima je ponekad teško uopće hodati; 2) uz stare tzv. kolonijalne kuće dižu su sivi betonski kvadrovi, bez imalo druge boje osim sive, i svi odreda u plačuće jadnom stanju; 3) suhe fontane koje vodu nisu pile već desetljećima, a čije su keramičke pločice dobrano napuknute na svim stranama. Paragvajem je od 1954. do 1989. godine vladao luđak pod imenom Hugo Stroessner čije su čistke tek malo manje strašne od onih Staljinovih. Asuncion ima sve tri gore navedene karakteristike. Rekao bih da je to zanimljiv grad nezanimljivo zbrčkane arhitekture.
Sljedeće jutro u pola devet na televizoru u hostelskoj dnevnoj sobi nekakav jutarnji program, nalik na "Dobro jutro Hrvatska", a u gornjem lijevom uglu uz točno vrijeme stoji 28 stupnjeva. U pola devet ujutro!!! Bit će to još jedan pakleni dan. Divim se beskućnicima na Plaza Uruguaya, campos pridošlicama, ili pridošlicama iz provincije, koji su nahrupili u glavni grad u potrazi za kruhom, a na kraju završili u improviziranim šatorima od cerada ili crnih vreća za smeće na asuncionskoj Plaza Uruguaya po ovoj vrućini. Neobičan je i žalostan to prizor gdje usred glavnog grada postoji šator-naselje beskućnika. Klupe u parku na trgu koriste ti beskućnici kao što mi koristimo fotelje i kaučeve u svojim dnevnim sobama. Debla visokih stabala koriste se da bi se između njih raširio konopac, a na njega izvjesila odjeća. Vidim da odnekud usred parka dolazi i voda.
Čuo sam da Argentinci, Čileanci i Urugvajci imaju pogrdne nazive za ove "gore". Paragvajci i Bolivijci su za njih "kruha gladni", "siromasi nad siromasima", "jadnici i bijednici"... Ali bio sam u puno zemalja i vidio puno "kruha gladnih", "siromaha nad siromasima" i "jadnika i bijednika" da mi ovi Paragvajci baš i nisu takvi. S izuzetkom prizora na Plaza Uruguaya te favela uz rijeku Paragvaj, mnogi su u Asuncionu pristojno odjeveni, voze se u prosjeku dobri auti. Ali to je glavni grad. To je Asuncion. Tko zna što me čeka u provinciji.
Koliko je god grad jučer bio pust, toliko je danas kaotičan. Ni sustav jednosmjernih ulica ne olakšava taj sveukupni prometni kaos. Gradski bus se punih 40 minuta vuče par kilometara do autobusnog kolodvora. Kroz prozor promatram uredne vile s okućnicama koje bi se vrlo lako mogle uklopiti negdje u Europu. I razmišljam kako bih mogao izaći iz busa, okinuti par fotki, kupiti bocu hladne vode i ponovno uhvatiti taj isti autobus deset metara od onoga mjesta gdje sam ga prvotno napustio. Toliko o njegovoj "brzini". Zbog gužve jedva stižem na bus u dva popodne za Caazapu. La Yutena je buskompanija krntija. Svi busevi ove kompanije odreda su krntije, s toliko ožiljaka da su ti busevi već odavna trebali završiti u invalidskoj mirovini. No ne i u Paragvaju. Oni ovdje voze i dalje barem 200-300 kilometara na dan. Ali treba gledati pozitivno, a pozitivu pronalazim u velikim prozorima koji se širom mogu otvoriti pa uz ovu prirodnu klimatizaciju, ona neprirodna uopće nije ni potrebna.
Bus za Caazapu je bolno spor. Rijeka Paragvaj točno prolazi sredinom zemlje i dijeli je na dva dijela, zapadnu i istočnu polovicu. U samom srcu istočne polovice je smještena Caazapa. 228 kilometara od Asunciona. Ili točno pet sati vožnje. Da, dobro ste pročitali. Busu prvo treba sat i petnaest minuta da se kroz prometni kaos asuncionskog radnog dana probije iz grada. A onda slijede učestala stajanja, ponekad i svakih desetak metara jer je ljudima očito teško da se svi skupe na jednom ili dva mjesta u svakom selu i gradu, umjesto da bus staje svakih desetak metara i gubi vrijeme. Ovakav bus ovdje zovu removido ili nazovimo ga na hrvatskom "onaj koji se ponovno kreće". Nisu ga mogli bolje nazvati.
Nakon Asunciona, do Caazape, vani je zelenilo. Najprije guste zelene tropske šume, tu i tamo ispresjecane kojom livadom, a onda sve više i više livada, pretvorenih u pašnjake, a šume polako iščezavaju. Poprilično je sve ravno. Dokle pogled seže. I ono neravno ne bih čak ni nazvao brežuljcima, jer je sve toliko nisko, već su to obične neravnine i izbočine. Kako se udaljavamo od Asunciona, krava je sve više, a kako se približavamo Caazapi toliko ih je svuda uokolo (neke i ležerno šeću cestom) da se počinjem pitati jesam li i gdje vidio toliko krava u tako malom vremenskom razmaku. Ovo je arhetipska zemlja gauchosa, kauboja. Iako se pod ovim imenom prvenstveno smatraju kauboji sjeverne Argentine, ti isti kauboji tjeraju stoku i po ravnicama Paragvaja i sjevernog Urugvaja. Zelenilo pašnjaka, plavetnilo neba s pokojim malim bijelim oblačcima kao da je netko puhnuo komadiće vate u zrak, i krave koje pejzažu daju poseban kolorit.
Naselja je ovom dijelu Paragvaja jako malo. Zapravo je čitav Paragvaj slabo naseljen jer na 406,752 četvorna kilometra živi svega 6,5 milijuna stanovnika. Paragvaj je jedno golemo, slabo naseljeno prostranstvo. Ono malo kuća koje se nalaze uz cestu su uglavnom zidanice, s uređenim okućnicama, neke čak s malim bazenima. Veoma su rijetke drvene ili slamnate straćare kakve čovjek očekuje s obzirom na priče. I cesta je gotovo savršeno asfaltirana.
Caazapa je glavni grad istoimenog departmana. Ali nikako nema onaj feeling jednog važnog grada. S obzirom da je u Asuncionu službeno malo više od milijun stanovnika, neslužbeno do dva milijuna duša, ostatak od četiri i kusur milijuna stanovnika živi u ostatku ove prostrane zemlje. Naspram Asuncionu svi drugi su gradići i sela. I taj feeling jednog provincijskog gradića ili malo većeg sela ima Caazapa. A što više reći o mjestu u kojem motocikli prevladavaju nad automobilima, gdje se ono malo automobila na ulici ostavlja širom spuštenih prozora i s ključem u bravi, i gdje se svi okreću za tobom kao za vanzemaljcem? To da je stranac ovdje vrlo rijetka pojava postalo mi je odmah jasno. Jer nisam baš toliko zgodan da se svi okreću za mnom. Pa i muškarci. Ja vanzemaljac.
Caazapa je jedan dražestan gradić koji ima onu aureolu mjesta kojeg je Bog stvorio negdje iza nogu i onda na njega potpuno zaboravio. Tempo života je ovdje puno mirniji od onoga u Asuncionu, iako je uopće životni tempo u Paragvaju daleko mirniji od onoga u zapadnjačkom, razvijenom svijetu. U predvečer stanovnici ovog gradića širom otvaraju ulazna vrata svojih kuća, pa i oni koji gledaju na glavnu ulicu Avenida Mariscal Estigarribia omeđenu od početka do kraja palmama, pred vrata iznose stolice i promatraju svijet. Ima tu i starih i mladih. Nekoliko se bakica, čini se samo se za prigodu trač partije pred kućom svojih prijateljica, elegantnije i odjenuo. S nedaleko glavnog trga dopire zvuk limene glazbe, melodije jako slične onoj meksičkih mariachija, ali bez pjevanja. Nekolicina muških mještana zajedno tako krati sate. Ovi susreti pred ulaznim vratima u predvečerje, kada temperatura postaje koliko toliko ugodnija i podnošljivija, vjerovatno su vrhunac zabave i društvenog života u ovako maloj sredini poput Caazape gdje ljudi baš i nemaju puno drugoga za zabaviti se.
Nakon noći u sobi u kojoj mravi, i to veliki, kolo vode, nastavljam dalje. No, prije nego ostavim Caazapu za sobom, u osam ujutro i na već tridesetak stupnjeva vrijedi posjetiti dvije stvari koje su franjevci ostavili za sobom. Naime, mnogi današnji gradovi i sela po Paragvaju svoju osnutke tijekom 17. i 18. stoljeća mogu zahvaliti svećenicima misionarima, posebice isusovcima i franjevcima. Caazapa nije izuzetak i grad je osnovao fra Luis Bolanos 1607. godine. Caazapa je počela kao redukcija ili misija u kojoj su franjevci vodili brigu o pokrštavanju domorodačkog indijanskog stanovništva, u Paragvaju je riječ najviše o Guarani Indijancima, te o časnom i bogobojaznom daljnjem životu tih istih. Malo je toga ostalo do danas u Caazapi od stare franjevačke redukcije. Zapravo sve se danas svodi na dva rereda ili retabla, što su pozadine glavnog oltara od kojih je jedan iza glavnog oltara u župnoj crkvi svetog Pavla na glavnom gradskom trgu, sređenom, čistom i prekrasno zelenom, dok se drugi, neobnovljen i mističniji, nalazi u malenoj kapelici svetog Roka na mjesnom groblju. Oba rereda su iz 18. stoljeća i drveni, prekrasno izrezbareni i oslikani: izrezbareno lišće i cvijeće, kipovi svetaca ili njihove slike s kojih boja polako nestaje što samo pojačavu maštu.
Gradsko je groblje pomalo dosadnjikavo, pogotovo ako očekuješ nešto a la Meksiko ili Gvatemala čija su groblja prave eksplozije boja. U Paragvaju, pa tako i u Caazapi, groblja imaju nešto boje, ali ni približno onoliko koliko su "obojena" groblja u Meksiku i Gvatemali. Također, kod ovih paragvajskih odmah upada u oči koliko su manje posjećena i samim time sređena. Većina grobnica je poprilično zapuštena, obrasla u korov, a i smeća je dosta uokolo. No, istovremeno ne možeš, a ne primijetiti da velika većina grobnica uopće nema nikakvih imena ni prezimena na njima, već samo jednostavnu malu limenu pločicu s brojem, koji predstavlja, uvjeren sam, broj grobne parcele. Ima tu jednostavnih malih grobnih mjesta pa do velikih betonskih kocaka, neukusno obljepljenih keramičkim kuhinjskim pločicama sa svih strana, koji više djeluju kao ostave radnog oruđa, a manje kao nekakvi mauzoleji. Obavezno gotovo svi s limenom pločicom s brojem.
Većina stranaca posve zanemari Caazapu. Turisti koji dođu u Paragvaj uglavnom se asfaltiranom i daleko udobnijom Rutom 1 prebace iz Asunciona do Enarnaciona. Putnici imaju i drugu opciju koja je puno slikovitija, ali i neopisivo zamornija i neudobnija. Ime joj je Ruta 8. Još mi je u Asuncionu na karti koju sam dobio u lokalnom turističkom uredu upala u oko ta cestica koja reže samo srce istočne polovice Paragvaja. Pokušao sam doći do više informacija jer s obzirom da se radi o neasfaltiranoj, zemljanoj cesti, zna biti potpuno neprohodna za velikih kiša. Nisu mi ništa znali reći. Ja sam odlučio riskirati i otisnuti se do Caazape i ondje pronaći odgovor, pogotovo jer nebo iznad moje glave baš i ne pokazuje znakove nedavnih velikih kiša, a time i poplava. U Caazapi saznajem da busevi na Ruti 8 do Coronel Bogada i dalje za Encarnacion voze bez ikakvih problema i u deset ujutro uspijevam uhvatiti još jednu Yutenu prema jugu. Bus je dupkom pun. Ima tu ponovno ljudi svakakvih crta lica, ali nekako je u ovom kraju puno više onih s indijanskim crtama. Otprilike na pola puta do Coronel Bogada u bus ulazi, čini se, razred osnovne škole, a djeca imaju potpuno indijanske crte lice - lagano kose oči, tupi nos, tamniji ten i zagasito crna kosa poput ugljena. Očito je da je ovdje bilo manje mješanja krvi sa španjolskim konkvistadorima jer mnogi ovi ljudi nisu mestizosi, mješanci. A onda opet, sljedeći tren, tamo negdje Bogu iza nogu, usred divljine, u bus uđu dvije starije gospođe, obje u uredno čistim i speglanim oblekama i torbicama pod rukom, toliko bijele i crta lica da kao da su ovog trena došle negdje iz srednje ili istočne Europe.
Zemljana cesta žarko narančaste boje (usudio bih se reći i kričavo narančaste boje) reže zelene pašnjake dokle pogled seže. Ovo je zemlja estancija ili farmi. Ovo je zemlja krava kojih ovdje ima više od ljudi. Svako malo na glavnoj cesti drvena (rjeđe metalna) lesa, a iza lese prašnjava zemljana prilazna cestica, omeđena s jedne i druge strane drvoredima koji su morali biti zasađeni i prije mnogo desetaka, pa možda i sto godina, uzbrdo se penje prema malenom brežuljku na kojem se u zelenilu nalaze kuće. Sve su estancije građene po istom principu. Imena su im romantična: Estancia San Juan, Estancia Tacuary, Estancia Capacarai...
A onda tu idilu nakratko prekinu drveni mostovi, opasno nagriženi vremenom, koji premoščuju mnogobrojne blatnjave riječice i potoke, a pogled na te mostove i zvuk kojeg stvaraju kotači autobusa dok prelazi preko drvenih dasaka pomalo ulijeva strah u kosti. Capiibary, Tebicuary... - imena riječica očito su Guarani porijekla. To samo potvrđuje koliko su Guarani Indijanci još uvijek važni za Paragvaj. Jer u Čileu, Argentini i Urugvaju utjecaj indijanskog stanovništva posve je nestao, dok u Boliviji i Peruu on i dalje postoji, ali ne u tolikoj mjeri koliko je u Paragvaju utjecaj Guarani Indijanaca. Taj utjecaj nije vidljiv samo na crtama lica ljudi, ili u imenima gradova i sela i rijeka, ili u novčanoj jedinici koja se maštovito zove guarani, već najviše u jeziku. Tečno govorim španjolski, ali po prvi put na svojim putovanjima po hispanskom svijetu trebam dobro načuliti uši i skoncentrirati se, a nerjetko i dvaput (ili čak triput) pitati da se ponovi rečeno jer španjolski u Paragvaju je dosad meni osobno najnerazumljiviji od svih varijanti španjolskog jezika. Ne samo da ima puno hispanoameričkih riječi, koje su manje više zajedničke svim varijantama španjolskog jezika u Srednjoj i Južnoj Americi, a kojih nema u španjolskom Španjolske, već je Paragvaj razvio potpuno drugačiju svoju varijantu španjolskoj u kojoj ima izrazito mnogo Guarani vokabulara. Ta intermodalnost španjolskog jezika i jezika Guarani je tolika da ima slučajeva kada ne znaš da li se govori španjolski ili Guarani. Jer i izvan Paragvaja mnogi za riječ bazen, umjesto piscina, koriste termin pileta. Ili za šator, umjesto tienda, koristi se carpa. Ali samo u Paragvaju stojiš primjerice ispred lokalnog fast food lanca Na Eustaquia i pitaš se što to znači. Tek kada ti netko kaže da taj 'Na' na jeziku Guarani znači gospođa, onda 'Gospođa Eustaquia' ima već smisla. A 'karumbe', riječ također uzeta iz Guaranija, je kornjača, a u Encarnacionu naziv za kočiju koja turiste vozi po gradu. Osjećam se kao da nakon toliko godina opet moram naučiti španjolski...
Dok bus hita prema Coronel Bogadu, prašine je posvuda. Pa i bez obzira što ne može ići prebrzo, što zbog svoje starosti, što zbog stanja ceste, prašina se diže. U zraku je prašine. Na koži mi je narančasta prašina pomiješana sa znojem u jednu patinu koju jedva čekam da što prije skinem pod tušem. Bus prolazi kroz gradiće i sela, svi odreda romantičnih imena poput Yuty, San Pedro del Parana, General Artigas, ali potpuno zapuštena i prašnjava izgleda. Uvijek najčešće nekoliko prašnjavih jednostavnih prizemnica uz glavnu cestu, bosonoga prašnjava djeca koja se igraju u dvorištima. Ta glavna cesta je čak i najčešće popločena nepravilnim komadima kamena. To je vrlo često po zabačenim mjestima Paragvaja gdje nema asfalta. Ali svejedno su i te ceste prašnjave. I po sredini glavnih cesta u tim selima i gradićima moderna ulična gradska rasvjeta koju nemaju ni mnogo veća i bolje povezana naselja. Ta ulična rasvjeta u ovom kontekstu izgleda potpuno nestvarno.
Putovanje Rutom 8 je ultrasporo. Od Caazape do Yutyja je svega 87 kilometara, a ukupno čak tri sata vožnje. Asfaltirane ceste nema do General Artigasa, a i onda samo u tragovima. Nije ni čudo da se curica od kojih godinu, godinu i pol, odmah negdje nakon General Artigasa, od muke usrala u pelene. Uuu kako je zasmrdilo na sjedalu iza mene kada je njena majka odlučila u vožnji promijeniti joj pelene.
Tek se u Coronel Bogadu, mjestu gdje se Ruta 8 konačno spaja s Rutom 1, asfalt pojavljuje u potpunosti. Četrdesetak minuta kasnije, na putu gdje su pašnjake sada zamijenile ponovno guste tropske šume, već je Encarnacion, sa 105,000 stanovnika najvažnije središte južnog Paragvaja i, ono što se danas manje obznanjuje na sva zvona, rodno mjesto diktatora Alfreda Huga Stroessnera.
UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 433