Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mybookss

Marketing

Atavizam



Randi je, stojeći u dugačkom hodniku raširenih nogu kao da mu se pod ispod njih ljulja pod, dok su ostali pozvani sjedili i netremice gledali u pod, osjetio da je došao na njega red istog trenutka kad su se velika vrata bešumno otvorila i kad je čovjek u crnom iskoračio u hodnik.
- Randi, kodni broj GF8894028538! - prozove povišenim glasom.
Randi zakorači prema njemu, ne odazvavši se. Odlučio je od samog početka što manje govoriti. Govoriti samo ono što mora i ništa više.
- Vi ste ...? - upita čovjek u crnom.
Randi klimne, a ljubičasta mu se duga kosa zatrese.
- Pa što se ne javite - ljutito reče čovjek u crnom i to nije bilo pitanje, već prije ljutnja na šutljivu drskost prozvanog. - Uđite, vi ste na redu.
Randi uđe u prostoriju prošavši pored čovjeka u crnom. Prostorija je bila prostrana i sa ogromnim prozorima kroz koja je dopirala zelenkasta svjetlost jutarnjeg sunca. Ispred ogromnih prostora nalazio se dugačak stol, toliko dugačak stol Randi još nikad nije vidio, a za stolom su sjedili muškarci i žene, njih dvadeset i četvoro: Vijeće Prirodne Pravde. Randi ih, usprkos nelagodnosti koju je osjećao, pažljivo promotri, ne skrivajući svoju radoznalost. Konačno, nalazi se pred najvišim sudskim tijelom u čitavoj Galaktičkoj Federaciji.
- Randi, kodni broj GF8894028538? - upita Predsjedavajući, mršav starac kojemu koža kao da je bila sasvim prozirna.
Randi klimne gledajući u starca: mora da mu je barem četiristo godina, mislio je gledajući mu dugačke i tanke lomne prste.
- Morate to glasno i jasno potvrditi - reče Predsjedavajući polako i strpljivo.
- Da, ja sam Randi, kodni broj GF8894028538 - potvrdi Randi.
- Znate li zbog čega ste pozvani pred Vijeće Galaktičke Federacije?
- Znam - odgovori Randi: izgovoriti neistinu bilo je nezamislivo.
- Osjećate li se krivim? - upita Predsjedavajući.

Vrijeme kao da se silnom brzinom pokrenulo unazad. A možda se tako i zbilo, jer Randi je ponovo koračao dugim hodnikom Nat-Instituta sa svojim prijateljem i suradnikom Oklivom.
- Čudno - govorio je Okliv dok su hodali bešumnim koracima do Prijemnog ureda - da su odabrali nas dvojicu koji se poznajemo. I ne samo poznajemo, već smo i prijatelji i radimo zajedno.
- Imamo dobre gene - odgovorio je nezainteresirano Randi. - Ništa drugo nije u pitanju. Nema mjesta čuđenju.
- Ali toliki bi željeli se razmnožavati i nikad ne dobiju priliku - mrmorio je Okliv. - A mi smo izabrani dati genetsko nasljeđe.
- Ne vidim u tome baš neku počast - odbrusio je Randi: čitavo je jutro bio bezvoljan i sad je to izbilo na površinu. - Izmusti će nas kao što su prije bezbroj milenija muzli one rogate životinje, zaboravio sam kako su se zvale, i izmiješati naše mlijeko sa mlijekom neke ženke. Odabrana mješavina će počivati određeno vrijeme u Gal-Rodilištu i kad vrijeme sazrije, eto nam novog člana Galaktičke Federacije. Kojeg nikad nećeš upoznati.
- Kakva je sad to misao?
- Koja misao?
- Pa ta o upoznavanju ...
- Ah! - Randi je odmahnuo rukom gledajući u sitnu djevojku plavičaste kože i diveći se njenim ljubičastim očima. - Ne znam ...
Okliv je uzalud čekao nastavak započete Randijeve rečenice. Randi je šutio i zurio u djevojku ljubičastih očiju, a ona mu uzvraćala pogled. Okliv je s čuđenjem primijetio kako je donja usnica djevojke nekontrolirano zadrhtala. Skrenuo je pogled na svog prijatelja i zapanjio se zbog izraza Randijevog lica.
Randi je gledao djevojku, ona je gledala u njega. Pogled ih je spajao. Randi je osjećao neko nepoznato uzbuđenje koje ga je čitavog proželo i beskrajno je uživao u njemu. I želio je da osjećaj traje i traje i traje ... Krajičkom svijesti znao je da je sve to ludo i nije mogao objasniti svoje ponašanje, još manje osjećaje. Ali bili su stvarni, prisutni, nije ih izmislio. Osjećao ih je. Kako još nikad nije osjećao.
Zagledavši se malo bolje u djevojku, odjednom je shvatio da se i sa njom događa ono što se događa sa njim samim. Kao da je dobio krila, Randi se isprsi, u grudima je osjetio što nikada prije nije i znao je da je spreman boriti se protiv čitavog Univerzuma. Plutao je u blaženstvu osjećaja čitajući to isto plutanje u djevojčinim očima. Pjesma je odjekivala u njemu, uživao je beskrajno u melodiji koju su čuli samo djevojka i on, Randi, jedini od mnogih.
- Kako ti je ime? - upitao je djevojku iznenada.
- Sunstroke - odgovorila je automatski, a pogledi su im i dalje uranjali jedno u drugo, stapali se, nikada se više ne želeći rastati.
- E, pa, Sunstroke - rekao je Randi i pokazao na Okliva - vodi ovog u Inkubator bez mene. Ja ne idem.
- Što ti je? - sasvim zbunjeno je upitao Okliv. - Zašto ne ideš?
- Ne znam zašto ne idem - odgovorio je Randi odlučno i dalje gledajući netremice u Sunstroke. - Ali znam da ne idem!


- Osjećate li se krivim? - ponovi Predsjedavajući.
- Ne! - odreže Randi. - Ne osjećam.
- Odbili ste Federaciji dati ono što je čast darovati - reče Predsjedavajući. - I koja se čast pruža samo odabranima. Ne svima, samo odabranima.
- Znam.
- Možete li barem objasniti svoj motiv?
Randi je šutio i gledao u članove Vijeća Prirodne Pravde.
- Što vam se dogodilo? - upita jedna od žena, duga joj je i žarko crvena kosa bila ispletena u plamteću pletenicu koju je položila preko lijevog ramena.
- Ne znam - iskreno odgovori Randi.
- Ali ostajete pri svome?
- Ostajem - čvrsto reče Randi.
- Možete odstupiti - reče Predsjedavajući. - Odluku Vijeća pravovremeno će te dobiti.
Uvaženi su članovi Vijeća gledali u uspravna Randijeva leđa koja su odavala njegovu odlučnost.
- Imati ćemo neprilika sa tim mladićem - promrmlja jedan član pokrivši usta rukom, kao da se stidi izgovorenih riječi.
- Što ga je to spopalo? - upita drugi. – Neka bolest?
- Zaljubio se - reče žena žarke crvene kose, koja je ispitivala Randija.
- Molim? - upita Predsjedavajući i uputi joj oštar pogled.
- Zaljubio se - ponovi crvenokosa i ustane da je svi dobro vide i čuju. - Znate da sam između ostalog i strastveni antropolog. Njegovi su osjećaji osjećaji zaljubljenog. Bojim se da je isti slučaj i sa djevojkom.
- Ali kako? - upita Predsjedavajući. - Zar to evolucija nije ostavila iza sebe? Mislio sam da je to zauvijek daleka prošlost.
- Ponekad se povrati kod pojedinih jedinki - reče antropologinja, gladeći svoju plamenu pletenicu. - Nitko ne zna zašto.
- Što piše u Galaktičkom Zakoniku? - upita najmlađi među njima: prvi je put prisustvovao kao član Vijeća i bio je pomalo nesiguran. - Je li zabranjeno?
- Zaljubljivanje? - upita antropologinja. - Zbilja ne znam ... nitko ne zna kad se dogodio sličan slučaj.
- Kažnjivo?
- Nije kažnjivo - zamišljeno reče Predsjedavajući pomičući u zraku datoteke koje pregledavao i koje su se velikom brzinom smjenjivale. - Zakon ne predviđa mjere, nažalost.
- Pa što onda i kako odlučiti?
- Presjeći ćemo to u korijenu! - odlučno reče Predsjedavajući. – Pobijedili smo uspješno savladavši primitivizam takvog shvaćanja i ponašanja u ljudskoj prirodi i neću dozvoliti da se ponovo rasplamsa. To je atavizam. Ništa drugo. Pa ne možemo slučaju prepusti kakovo će nam biti potomstvo, zar ne?
Nitko ništa ne odgovori. Svi su gledali u Predsjedavajućeg, prepuštajući njemu odluku. Njega to malo naljuti.
- Zar nitko ništa neće reći? - upita.
- Što će te učiniti? - upita antropologinja.
- Ono što moram - odlučno reče Predsjedavajući. - Ukloniti ih oboje. Odmah sada. Pozvati ću Čistače. Moramo tako postupiti. Ne postupimo li tako i to se pročuje ...
- Ali ... - započne antropologinja, zagrcne se, pa nastavi. - Ništa nisu učinili.
- Još - ispravi je Predsjedavajući. - Mislim da će te se svi složiti s time.
Svi su mu šuteći odgovarali pokornim pogledom.

Randi je brzim koracima izašao iz prostorije, gotovo izjurivši iz prekrasne palače, praćen radoznalim pogledima, jer nitko osim njega nije žurio, svi su koračali ujednačenim i mirnim koracima. Ali Randiju se žurilo, znao je da mora što prije doći do Sunstroke i ... što dalje? Nije to znao, ali osjećao je da će rješenje doći samo od sebe. Nekako je to znao: kockice će se posložiti i biti će sve u apsolutnom redu. Mora biti u redu. Ne može biti drugačije. Ne sad kad …
Veselo je užurbanim koracima grabio prema Sunstroke i onom što ga sa njom i uz nju očekuje.


Post je objavljen 25.11.2011. u 09:40 sati.