Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/aparatczyk

Marketing

Sveti Joe Strummer

"I raise a toast to Saint Joe Strummer! He might have been our only decent teacher....." riječi su Craiga Finna iz The Hold Steady, jednog od meni danas najdražih američkih bendova. I ja mogu bez dvojbe potpisati te riječi. Nakon sinoćnjeg dokumentarca Juliena Templea "The future is unwritten" sasvim sam siguran u to. Joe Strummer je svetac, svetac rock and rolla. Makar me je smarao umor i pospanost, makar mi je spotovski stil režije Juliena Templea oduvijek bio pretenciozan (iako, Temple je redatelj čiji spotovi nalikuju na filmove, a ne obrnuto kako režiraju spotovski režiseri danas), nisam se mogao odvojiti od noćašnjeg hagiografskog filma o Joeovu životu. A taj je život zaista bio život sveca, jedno putovanje od uspona u mladosti, pada i lutanja u odraslim godinama, i konačnog pronalaženja sebe i zaokruženja vlastite priče u zrelim godinama. I nije puno govorio o Joeovoj smrti, koja je došla naglo i otela nam čovjeka koji je još puno mogao dati. Čovjeka koji je dao tako puno glazbenoj povijesti, i osobnim glazbenim povijestima mnogih od nas.
The Clash sam prvi puta ozbljnije slušao u prvom srednje. Zaslužan je tome Sale koji je sjedio samnom u klupi i već nekoliko godina dosta brijao na Clash. Proveo sam uz albume Clasha puno vremena u tim formacijskim godinama, i ta mi se glazba uvukla pod kožu. Slobodno mogu reći da sam toliko slušao Clash da mi je postao dio podsvijesti.
Uglavnom sam znao priču o The Clash, i priču o Joeu. Bili su bend koji je znatno odskakao od standarda punk scene u Velikoj Britaniji, i iako su na početku prezentirali sličnu energiju kao i Sex Pistolsi, punk predvodnici na otoku, ipak su već na drugom albumu pokazali drugačiji zvuk i drugačiju filozofiju. Nekih su ih kritičari glupo nazivali preživjelim punkerima, iako je bilo jasno da oni imaju neku svoju agendu. U možda 6 godina postojanja, napisali su pravi udžbenik rock and rolla, postavili su temelje za slušanje rocka u budućnosti. I implodirali kako ih je pojela slava. Joe je pretvorio bend u solo projekt, i sve što je preostalo bilo je to cut the crap! . Puknuće dvojca Strummer/Jones drugo je najveće razilaženje autorskog tandema u povijesti glazbe, nakon onog Lennon/McCartney. Jest, rockerski genij i lider Clasha bio je i diktator i control freak, njegova autokracija dovela je bend do raspada. Premlad je postao najveći, tipičan orsonwellesovski sindrom. Stoga je i došlo do pada, i do dugogodišnjeg lutanja. Lutanja po filmskim setovima Alexa Coxa i Jima Jarmuscha, lutanja po originalnim solo projektima poput albuma "Earthquake weather" (koji mi je bio skroz dobar). Nekih razmjerno bizarnih poslova kao što je mijenjanje vječno odustnog Shane MacGowana u The Pogues, što i nije tako neočekivano jer su se Poguesi pokazali kao svojevrsni baštinici Clash glazbene filozofije u kasnim osamdesetima. Joe je tražio onu autentičnu energiju u glazbi koja dolazi iz same dubine strasti i poriva, i nisam se iznenadio kada ju je u devedesetima tražio i u techno/rave sceni. Sjećam se da su se i mnogi zagrebački rockeri tražili po Space Agressoru ili u Kašini u tim bespućima devedesetih. Posebno me dojmilo nešto što nisam znao, društvena okupljanja oko logorskih vatri koja je Joe organizirao kasnih devedesetih, tražeći onu iskonsku hipijevsku i punkersku zajednicu, komunu, skvot, koheziju, ljubav prema bližnjem svome, ne znam riječ kojom bih to opisao.
Učio je Joe kroz svo to putovanje, o svijetu, o ljudima i glazbi. I uspio se uzdići iznad vođe Clasha, ponekad i teškog tereta jedne glazbene legende koju je nosio na leđima. Pronašao je ono što je tražio i okupio Mescalerose, i ponovno stvarao glazbu koju voli. I tako je zaokružio svoj put stvaranja, ali i nastavio stvarati sve do svojega kraja. Ne mogu prežaliti što nismo dočekali Joeov koncert s Mescalerosima u Zagrebu, ne sumnjam da bi to bio nezaboravan show (a sebi ne mogu oprostiti što nisam išao na Carbon/Silicon u Tvornici, pokloniti se također velikom Micku Jonesu).
John Mellor a.k.a. Joe Strummer, prošao je put od diplomatskog sina i otpadnika iz umjetničke škole, preko mlade rock zvijezde blistavog sjaja, ali i brzog potamnjenja, autorskog lutanja i punkersog gurua, do zadovoljnog oca obitelji koji uživa u stvaranju glazbe kakvu voli. Takav je otišao Joe Strummer, tih prosinačkih dana 2002. godine.
I ja zovem zdravicu za Sv. Joea Strummera, našeg najdostojnijeg učitelja.

Post je objavljen 22.11.2011. u 19:04 sati.