Studeni vjetar u valovima udara o moje prozore. Razbija usamljenu tišinu. Kao da svira na njima, izgubim se u trenutku.
Iza paravana na prozoru probija se svijetlo izvana. Mjesec, velik, srebrn i sjajan. Kao da me poziva van da prošećem s njim.
Crveno nebo, veliki sjajni mjesec i gusta magla. Moje oči izgubiše pogled negdje u nevidljivoj daljini, sakrivenoj iza zastora magle.
Osjetim ljubav u grudima, srce kuca i nešto mi govori '' izađi van''.
Palim svijetlo svoje sobe, biram majice. Vani je zima znam, ali želim osjetiti tu zimu. ne želim se debelo obući. 1 majica i jakna, bit će dovoljno pomislim.
Otvaram vrata stana. ( prokleto škripanje, pomislio sam da ću probuditi majku). Vjetar se obijao o prozore hladnog hodnika. pomalo jezivo no suviše lijepo da bih upalio svijetlo. Polagano koračam stepenicama.
Izlazim iz zgrade i divim se ljepoti mraza koji naizgled izgleda poput novo padnutog snijega. Heh. ovo sam čekao cijelo ljeto. Pomislim u sebi i krenem u samotnu šetnju.
Naime, moj grad je veoma mali pa čak ni po danu u njemu nema puno ljudi. A noćima osim onima vikendom, gotovo je potpuno sam. Grad duhova hehe, baš me ta noć podsjetila na silent hill.
Pa, iako bih lagao kada bih rekao da se dobro nosim s samoćom i da mogu ovako i da sam sretan... Svejedno iako nije tako, mogu reći da mi tu noć nitko nije trebao. Samo ja, moja najdraža glazba i majka priroda samnom.
Hehe, kada ste ja ne može vas zima ohladiti jer ljubav prema njoj će vas vječno grijati.
Šetao sam i slušao glazbu tu noć, točnije premotavao sam par istih pjesama koje posebno volim.
Nisam znao kuda bih išao, nisam ni razmišljao kuda idem. Samo sam šetao i gubio se duboko u svojim mislima.
Prošao pored nekih mjesta koja bude topla sjećanja, probude i ona sjećanja zbog kojih se osjećaš malo usamljeno. Ali ne tad, ne tu noć. Nisam osjetio ništa, samo ljubav prema predivnoj večeri u kojoj sam izašao.
Otišao sam u park. Šetao polako njime. Možete li samo zamisliti koliko je lijepa noć u kojoj nema drugih zvukova osim glazbe hladnog vjetra? Golo granje pokriveno mrazom, pripremilo se za svoj zimski san. Možete li zamisliti koliko ljepote leži u samo jednoj običnoj noći koju prespavamo?
Tu noć, samoća i ja smo bili prijatelji. Bili smo si dovoljni. A majka priroda bila je uz mene, kao svaka majka uz svoje dijete. Osjetio sam ju uz sebe. Ljubav, ljubav dolazi do nas kroz razne načine. Na nama je želimo li ju prihvatiti ili odbaciti.
Došao sam i do zidina staroga dvorca. Tamo gdje sam nekad davno krvlju pisao na zidu ime sebe i svoje tadašnje cure.
Tamo gdje sam nekada sjedio s bocom vina i pisao pjesme a kasnije ih prepisivao na blog kako bih svoja zapažanja i doživljaje i osjećaje podijelio s onima koje smatram sličnima sebi. Jer hej, što bi radili na mome blogu da me ne razumijete? :)
Hladnoća se probijala kroz moju odjeću, osjetio sam kako steže po prsima. Nisam htio još doma, no nisam mogao biti na mjestu. Posjetio sam ulicu u kojoj sam odrastao. Usput vidio i klupu na kojoj sam prvi put poljubio curu . Vidio ulicu na kojoj sam odrastao. Prisjetio se i nasmijao.
Nekada bih zaplakao a sada, samo sam se nasmijao. onako kako ja to najčešće umijem. osmijeh koji samo ja vidim, onaj u meni :)
Prolazio sam pored nekog auta na čijem je staklu bilo prilično mraza. Prisjetio sam se kako je bilo uvijek kao klincu zabavno prstima pisati po snijegu ili prašini na autima. Pa što ne bih i sada ha? kao da će me netko vidjeti... pa da me i vidi, pa što zar ne? opusti se, ti si samo dijete. Godine me čine starijim fizički ali ne mogu i duhovno. Heh, hladno staklo i mraz na njemu. brzo se je otopio na prstima. Lijepa zima dolazi, nadam se da će biti snijega.
Stara vremena
Pucketanje drva u staroj peći
Oko nje skupljaju se članovi obitelji najmanji i najveći
Kao nekada, u stara vremena priča da se priča
O svijetu koji je dom raznih bića.
Svatko je svoju priču izabrao
Nju je pratio, za nju sve bih dao
A kada je njegovo vrijeme bližilo se kraju
On bi ju na ostale prenio u toplom obiteljskom zagrljaju.
Svaka priča imala je poruku i junaka
Svaka od njih i nije bila tako laka
Ali male glavice pomno su ih slušale svake noći
Prije nego su na počinak spremne bile poći.
Što je to što promijenilo je svijet
Da više nitko ne prića priče uz toplu peć
Zar su zaboravili ljudi svoje junake, ljubavi i snove
Prenijeti ih jednom na sve one koje vole?
Sjedim tako u kasne večernje sate
Razmišljam samo, no iste misle posvuda me prate
Ima li negdje još ljudi koji žive uz tople peći
Pričaju priče prije nego odu leći?
Recite mi braćo i sestre
Vi koji ste slušali i pričali priče svako veće
Recite mi moji poganski preci
Hoće li potoci suza opet teći ?
Ako ikada budem mogao pratiti ću vaše staze
Put koji samo najjači gaze
Samo hrabri koji prenose svoje priče i snove
Oni koji poraza se ne boje.
Ako ikada budem mogao, sve od sebe ću dati
Da onaj koji uz mene bude od modernoga svijeta ne pati
I moj život ću pisati u pjesme i priče
Svaku noć ću pisati dok jutro ne sviće.
Možda nikada u mome domu nitko biti neće
Samo ja, samoća i moje svijeće
Možda i tako bude, no jedno će isto biti
Napisat ću svoje priče o životnoj niti.
Jednog dana, kada moja duša bude s precima daleko
Želim da moja ljubav grije srce neko
Kroz priče, da mu dam snage da mu dam volje
Da se bore da dobiju ono najbolje
A najbolje sve krije se u škrinji koja skriva blago
Srce drugo koje će ti biti jednako drago.
Post je objavljen 21.11.2011. u 02:21 sati.