THE HUMAN LEAGUE, Tvornica kulture, Zagreb - 12/11/2011
Moram priznati da nisam bila nešto naročito zagrijana da odem na koncert The Human Leaguea i bila sam poprilično sigurna da će Tvornica biti pomalo praznjikava, no na kraju je ispalo da sam ipak otišla, iako je istovremeno u Kinu SC muzicirao veliki Lucky Peterson. I nije mi žao.
Nije da ne volim synth-pop, ja sam ga se naslušala preko svih granica, ali sam uvijek smatrala da su esencija synth-popa ipak bili OMD, Soft Cell, Depeche Mode, Eurythmics - The Human League je definitivno imao svoje (bitno i uspješno) mjesto među njima, ali su mi od svi gore nabrojanih oni nekako bilo "najplići", najtanji, "najtinejđerskiji" bend toga tipa, osim što je Oakley bio vrlo upečatljiv vokal.
The Human League imaju nekoliko hitova koji niti danas nisu izblijedili nakon svih ovih godina i u totalno drugom vremenu. Čemu je dokaz bila i vrlo puna Tvornica, istina vrlo "middle aged" publike (uglavnom srednjih godina, onih koji su odrasli na synth-popu).
Također me je bilo poprilično strah da će HL uživo zvučati "plitko" i da neće to biti neki koncert za pamćenje. Koncert je počeo s "Never let me go" dobrom pjesmom s novog albuma "Credo", ali koja nije bogznašto zvučala. "Open your heart" je bila ok samo zato što nam je bila poznata i tako sve do inače fenomenalne "The Lebanon" koja je izvedena totalno beskrvno, iako se ne može reći da se, naročito Oakley i prateći gitarista nisu vrlo trudili. Oakley je bio cijeli koncert vrlo komunikativan i simpatičan. No publika se nije nešto posebno zainteresirala sve do polovice, iako su se svi pomalo zibali. Sve tamo negdje do "Human" sam ozbiljno razmišljala da si malo prispavam, odnosno odgovorila sam na sve mailove koje jučer i danas nisam stigla. Ozbiljno.
"Human" je također zvučala blijedo, ali za razliku od "The Lebanona" ta pjesma uživo i ne može zvučati nešto spektakularno jer to jednostavno nije koncertna pjesma. No poslije nje, nekako je sve sjelo na svoje mjesto, sve je bolje zazvučalo, iako mi nije jasno što točno do tada nije štimalo, osim što nije bilo neke kemije između benda i publike. Čini mi se da pjesme koje su slijedile jednostavno uživo zvuče bolje, publika je počela bolje reagirati i konačno je krenulo. Bolje nego što sam mislila.
Sve do zadnje u regularnom dijelu legendarne "Don't you want me", reakcija je nakon svake pjesme bila odlična, a kada je ona krenula nastalo je općenarodno veselje.
Bis se tražio vrlo glasno i dobili smo ga u fenomenalnom, bolesno dobrom ritmu bas dionica na "Being Boiled" koju nikad kao do sinoć nisam doživjela u takvoj snazi. Nakon što sam došla s koncerta pustila sam si Greatest hits i "Being Boiled" skoro nisam prepoznala koliko je original... no da, tanko sintesajzerski naspram ovog uživo sinoć.
Lom do daske je nastao na posljednjoj, meni pomalo dječjoj, smiješnoj "Electric Dreams" koja je rađena za jednako blesast film, ali je bila svejedno hit nad hitovima.
Na kraju mi se činilo kao da sam bila na dva skroz različita koncerta. Sva sreća da je onaj odlični bio zadnji pa je i dojam cijelog koncerta na kraju jako dobar.
Bend je djelovao iskreno zadovoljan prijemom publike i naročito upornim dozivanjem na biseve (drugi ipak nismo dočekali) i mislim da ih pitate kakav im je bio koncert u Zagrebu da bi vam odgovorili: "Bilo je sjajno".
Neka su i oni došli. Bar se "middle-aged" ekipa (koja garant rijetko ili nikad ne odlazi na koncerte i izlaske) malo naplesala i naguštala.
:-))
Post je objavljen 13.11.2011. u 03:11 sati.