...će ti gatam, će ti kažem, pare, sreću i ljubav. Daj dinar!
Oduvijek su ljudi vjerovali u štogod im je palo napamet: u vjetar, sunce ili grmljavinu, medvjeda, krampusa, Peruna, Haruna, Isusa... i to je možda jedan od najvećih elemenata u popisu onog što nas čini ljudima, s obzirom da vjerovanje kao takvo kod drugih vrsta ne postoji ili barem još nije zabilježen slučaj pingvina koji su podigli totem ljetnjem suncostaju ili mladuncu kojeg je prožderao kit ubojica.
Vrag bi ga znao nema li to zapravo najviše veze s tim da imamo mozak kakav imamo i da je mašta nesumnjivo jedna od odlika koja nas najviše/najjače odvaja od ostatka 'mutave prirode', kako se to nekoć opisivalo.
Ono što me oduvijek muči je da taj mozak kao vrsta zapravo vrlo rijetko koristimo. Barem na nekoj općoj razini (pojedinačno ima jako puno inteligentnih i pametnih ljudi, ali na razini 'ljudi', naroda ili generalnog prosjeka stvari su zastrašujuće katastrofalne) te da smo uglavnom skloni zdravo za gotovo uzimati većinu stvari kojima nas je netko (po)učio ili nam ih jednostavno rekao, usput spomenuo, a onda je naš predivni mozak u svom svojem sjaju to spremio u neku ladicu kao neupitnu činjenicu koji potežemo kao argument za ovo ili ono. Najčešće se radi o tome da smo jednostavno – a) krivo informirani i b) naše nas sjećanje vara kao fatamorgana – ima tu nečeg, ali to je obični privid.
Možda se mozgom rijetko koristimo zato jer je razmišljati, vagati sve spoznatljive uzroke i propitivati 'dohvatljive' razloge te na temelju te aktivnosti – razmišljanja, donositi odluke jebeno težak posao. Nije malo onih koji su nakon odavanja teškim mislima završili u ludnici ili dva metra ispod zemlje. Drugi, također vrlo očiti razlog zašto ljudi češće ne posežu za mozgom je što kod većine ta aktivnost ionako ne daje nekog rezultata pa čemu gubiti vrijeme. Uključi TV, nazovi naš broj, prvih deset poziva dobiva dodatni bonus...
Za ljude koji nemaju vjeru, kao utočište od razmišljanja služi horoskop, tarot, numerologija, Nostradamus, hokus-pokus, kosti, životinjska jetra ili crijeva, talog kave, kristalna kugla, grah prebiranac...
Ništa mi od toga ne ide u glavu. Ma, ako ću pravo, u glavu mi ne idu ljudi koji puše te priče. Mogu shvatiti one koji su iz ovog ili onog razloga, a ponajčešće iz prevelike mašte koju povremeno prati i velika volja za vladanjem nad drugima, smislili razne načine kojima će upravljati 'glupima', narodom, suplemenicima ili sugrađanima te su izmišljali kojekakve babaroge u stilu: ne dobijem li pet ćupova zlata i dvanaest djevica srušit ću vam nebo na glavu, potjerati rijeku kroz vaše selo i pobiti prvorođene sinove i glupi je narod davao, čisto da bi sve bilo u redu i da ovaj idiot, ispočetka uglavnom bradati smrdljivac, namazan ustajalom krljvu i bikovom balegom zaista ne bi bio u stanju izvesti nešto takvo.
Tu su prirodne katastrofe vjerojatno igrale veliku ulogu. Sigurno su se generacijama i generacijama (s obzirom da je generacija trajala 25, 30 godina) prenosile priče o nekom vulkanu koji je pobio muškarce u lovu na mamuta, bolesti (tada vjerojatno neshvatljivom konceptu) koja je odnijela svu djecu ili nekoj poplavi koja je potopila čitavu dolinu i pretvorila je u more. Nikada nitko nije htio nanovo riskirati takve stvari, a moćan je bio svatko tko je ostavljao dojam da može upravljati takvim silama.
Osim prirodnih katastrofa, jedna od stvari koja nas prati od kad smo ispuzali iz primordijalne juhe je i nebo. Nebo je moćno. Danju svijetli i grije Sunce, noću je tu brat Mjesec i njegove sestrice zvijezde. Da su ih ljudi oduvijek gledali dokaz su i pećinske slikarije iz Francuske, Vučedolska golubica (po najnovijem zapravo: jarebica), piramide, egipatske i južnoameričke, pagode i nekropole, opservatoriji i katedrale... kalendari svih fela i broja dana u godini.
Nebo se naizgled slabo mijenja i ima lijepu naviku svako toliko pokazati isto lice. Tu i tamo se dogodi nešto gadno poput meteora, kometa, pomrčine Sunca ili Mjeseca i to je bio jasan znak, ovog ili onog. Takvo je uvjerenje prevladavalo pratički do prekjučer, gledamo li ukupno trajanje i povijest naše vrste. Ako ćemo pravo i vjerovati da su Hitler, a još mrvu kasnije i bezrazložno omiljeni američki predsjednik Kennedy također konzultirali 'zvjezdoznance' onda se to događalo 'ma sad, prije par trenutaka'.
Stari su Vučedolci imali vrlo precizni kalendar zahvaljujući zapažnjaima o kretanju nebeskih tijela
Sigurno se u nekim trenucima na nekim mjestima na kugli zemaljskoj našlo dovoljno pametnih i maštovitih ljudi koji su u 'situaciji na nebu' primijetili neke pravilnosti te su onda te stvari formulirali u neki sustav. Dokaz da dobro brijem su razni sustavi kalendara i horoskopa koji ih prate/upotpunjuju nastali na tri različite strane svijeta: Kini, Bliskom Istoku i Mediteranu (Sumer, Mezopotamija, Babilon, Egipat, Grčka, Rim...) te Južnoj Americi.
Prva stvar koja me muči u čitavoj toj pojednostavljenoj priči je kako se nitko ne pita zašto su ljudi koji su gledali isto nebo vidjeli različite stvari. A-ha, jedan od prvih argumenata horoskopđija i slične akademske elite je da su ih najvjerojatnije gledali u različito vrijeme. Ako se stvari na nebu mijenjaju sporije od ljudske prirode kakve onda ima veze jel' netko buljio u nebo prije 7500, 5500 ili 3500 godina, koliki se 'pomak' na nebu, noćnom ili dnevnom u to vrijeme mogao dogoditi? Zanemariv, priznat će većina ljudi, barem svi oni koji su iz fizike u osnovnoj školi imali ocjenu 'dovoljan' i višu.
Sljedeći argument kojim mi pokušavaju objasniti zašto su horoskopi toliko različiti od civilizacije do civilizacije je kultorološki. Dobro, ako je razlog kulturološki onda možemo prihvatiti da su ljudi na nebu crtali simbole prikaza koje su poznavali iz svog svakodnevnog života, nešto što je u njihovoj mašti bilo jako važno? Ako je taj sustav simbola temeljen na nekim drevnim vjerovanjima ili pojavama, kakve on može imati veze s mojim realnim životom 20. i 21. stoljeća? Što se mene tiče kleta sudba nekog drevnog božanstva? Da je išta vrijedilo iIi imalo ikakav utjecaj na stvarni život, i danas bi bilo tako. A horoskopa što se tiče, lav, lisica, vjeverica... uf, dođe mi muka od ljudske gluposti svaki put kad me netko pita koji sam znak.
Krokodil, jebem te ćorava i vidovita...
Na jednoj supetarskoj terasi sredinom kolovoza 1995. na leđima leži jedna finim hašišom napušena grupica mladih ljudi. Odjednom onaj lik kaže:
– Jebote, nogometna lopta!
– Gdje, zapita neka od cura.
– Pa na nebu, direktno iznad nas.
– Vidim... al'ividiš li ti bor-mašinu tamo lijevo?
U desetak napušenih minuta ekipa je već imala nebeskih likova za pet šest dobrih horoskopa. Do sljedećeg đointa imali su i dvije religije, ali to je neka druga priča.
Ono što me kod horoskopa i tih zvjezdoznanskih pizdarija naviše muči, što se nikada, ali baš NIKADA nitko od njih nije zapitao kako se 'konstelacije' mogu tumačiti kao svjetlašca koja svjetlucaju na unuturašnjoj površini neke crne kugle.
U toj 'disciplini na rubu znanosti' nije važno što svjetlo koje je bliže svjetli jače, a ono koje je dalje slabije. Isto tako, nikada se nitko nije pozabavio činjenicom da ono sunce koje je manje svijetli slabije od onog koje je veće, a možda je udaljenije. Nikada se oni nisu krenuli zamarati s nečim tako temeljno trodimenzionalnim kao što je zvjezdano nebo koje tisućama godina gledaju, doživljavaju i tumače kao pokrete po istoj ravnini. Kao da su neke svjetle mrlje razmazane po mračnom stropu.