Pregled posta

Nekoliko koza i ovaca i jedna pustinja (Dan 5 – 21.10.2011., iz Nizwe za Sharqiya Sands)

Na početku mog putovanja po Omanu dobio sam dodatnih pola dana i iskoristio ih tako da mi su mi, umjesto tri, u Muscatu naposljetku bila potrebna samo dva noćenja. A onda sam jučer Nizwu i okolicu, umjesto u dva, “utrpao” u jedan dan. Rekao bi netko da previše žurim i da ne uživam. Ali ja sam jedan od onih kojima vrlo brzo postane dosadno u jednom mjestu i svrbi ih da krenu dalje, da daju petama vjetra. Biti kratko u nekom mjestu ne znači istovremeno ne upoznati dobro to mjesto. Ima ljudi koji će doprijeti takoreć do srži nekog mjesta već za nekoliko sati. A ima i onih koji mogu cijeli život negdje živjeti i uopće ne poznavati to mjesto u kojem živi. ‘Feel the beat’, kako bi rekli na engleskom, potpuno je indiferentno prema vremenu.
A onda su tu i vodiči, često vrlo korisni, često baš i ne, koji daju dojam da za nešto treba više vremena, nego što doista treba, dok druge stvari preporučuju utrpati u kratko vremensko razdoblje, a zapravo treba puno puno više.
I tako sam ja dobio dva dana viška u svom itinereru. A najveća čar samostalnog backpacking putovanja je da o itinereru nisi ovisan. Dobro, ja uvijek napravim jedan na početku svog putovanja, ali on mi služi više kao orijentir, a manje kao zakonik kojeg se treba strogo pridržavati. I iz iskustva znam već na početku putovanja da će se taj itinerer promijeniti. Čitanjem malo Biblije, malo Bradta, odlučujem ta dva dana viška iskoristiti na plaži, koja je već i bila u jednom od prvih planova, ali sam je na kraju izbacio zbog nedostatka vremena, a opet ta plaža ne smije biti previše udaljena od Sura, moje posljednje postaje prije povratka kući. I tako je pao dogovor sa samim sobom – idem u Ras al Hadd.
No, prije toga valja posjetiti pustinju, a grijeh je za onoga tko dođe u Oman to ne napraviti, s obzirom da su velik dio ove zemlje pustinjska prostranstva. Tzv. Prazna četvrt prema granici s Ujedinjenim Arapskim Emiratima je ultimate pustinjsko iskustvo. No Prazna četvrt je previše izvan moje zamišljene rute i zahtjeva puno više vremena. Suprotno tome, Sharqiya Sands točno je na mojoj ruti za Ras al Hadd i Sur.
Nažalost, direktnog busa između Nizwe i Sura nema, što znači da se moram vratiti nazad za Muscat i onda drugim busom prema jugu za Sur. Vjerovatno bih ONTC-ov bus mogao zaustaviti i pred samim hotelom. Radije uzimam svoju prtljagu i odlučujem ga uhvatiti u centru. Ne zato jer mislim da ga ovdje pred hotelom neću uspjeti zaustaviti (bacio bih se herojski pred njega samo da to učinim), već zato da ipak rano ujutro pogledam konačno onaj poznati nizwanski souq. Petak je za muslimane dan za molitvu i odmor. Muslimanska varijanta kršćanske nedjelje. To je dan kada mnogi dolaze na tržnice ne bi li se opskrbili potrepštinama za sljedeću sedmicu. I danas je souq u Nizwi u potpuno drugom ozračju. Puno je življe. Svi trguju. Mirisi još intenzivnije se šire zrakom. Najintenzivnije na životinjskom souqu. Riječ je o otvorenom kružnom mjestu gdje na središnjem malo povišenom dijelu sjede potencijalni kupci. Muškarci u svojim savršeno bijelim i savršeno ispeglanim dishdashama i kapicama ili turbanima na glavi. Ali i žene u crnim abbeyama i maramama preko glave i malim crnim maskama preko očiju. Te maske pojačavaju njihovu ženstvenost i daju ovdašnjim ženama još više tajanstvenosti, kao da se suptilno igraju s okolnim svijetom. Pomalo je neobično napokon vidjeti žene kako sudjeluju u svakodnevnom životu, ovdje u tradicionalnijem dijelu Omana.
Oko ovih potencijalnih kupaca posjednutih u krug, nalazi se drugi red (ili vanjski krug) potencijalnih kupaca koji stoje. Između prvih i drugih napravljen je prolaz kojim prolaze trgovci i potencijalnim kupcima pokazuju svoje koze i ovce, rjeđe krave ili perad. Ako neka živina zaintrigira nekog od onih potencijalnih kupaca, on ili ona pokretom ruke pokazuje trgovcu da se zaustavi. Tada krene ispipavanje. Ispipava se najprije kičma životinje ne bi li se pred prstima osjetilo da li je životinja dobro uhranjena ili nije. Zatim se gledaju oči i posebice zubi, a ako je riječ o mužjaku, onda ga se pošteno uhvati i za jaja. I prođe li primjerak ovu inspekciju, onda krene cijenkanje i eventualno zaključivanje posla. Ako ne, trgovac nastavlja dalje paradirai ukrug. Ovaj dio souqa jako me podsjeća na one po Africi. Žamor, mirisi, boje, jednostavnost…
Iako bus za Muscat prema izvješenom rasporedu prolazi kroz Nizwu u 08:40, u ovakvim je zemljama uvijek pametno doći nešto ranije. Oman nije iznimka. U 08:30, taman kada sam se sa souqa spustio do autobusne stanice, dolazi bus. Nekoliko Indijaca se iskrcalo, ja se jedini ukrcavam, i bus odmah kreće, a vozač ni ne pomišlja da prema rasporedu pričeka da sat otkuca 08:40.
Natrag u Muscatu je za popizdit vruće i vlažno. Tri sata do sljedećeg busa kratim u klimatiziranom prostoru, najprije KFC-a, a potom čekaonice autobusnog kolodvora. I onda napokon malo prije 14:30 dolazi ONTC bus (da, ONTC je monopolist na omanskom tržištu), primjerak koji bi, da postoji muzej krntija, zasigurno tamo našao svoje mjesto. Vrata za izlaz u nuždi, uz koje ja naravno sjedim, polijepljena su flasterom u traci i samo što se u vožnji ne otvore. No, i ova krtnija ima savršeno funkcionalnu klimu (možda i presavršeno funkcionalnu jer u jednom trenutku razmišljam ne bih li iz prtljage izvukao onu jedinu majicu dugih rukava). Cesta je odlična, bez rupa, a krajolik čine stijenoviti brežuljci i planine, malo crvene boje hrđe zbog željeza, a malo blago zelene boje zbog oksida bakra. Na nekim stijenama čak se vide i pokušaji nekakvih lišajeva i trava da rastu na tom negostoljubivom i surovom terenu. Nebo savršeno plavo, bez ijednog oblačka.
Bus nastavlja za Sur. Ja izlazim u Al Wasilu, neuglednom seocetu uz glavnu prometnicu između Muscata i Sura – Rutu 23. Tu me čeka Abdullah iz Nomadic Desert Campa sa svojim terencem. Jedino se vozila s pogonom na četiri kotača mogu uspješno nositi s ogromnom količinom pijeska u pustinjama. Ili deve (koje imam rezervirane za sutra). Ili vlastite noge (ali teško u vrijeme velikih dnevnih vrućina).
Dok se vozimo prema kampu, pola sata vožnje u dubini Sharqiya pustinje, terenac se ponaša skoro kao na ledu. Često zna proklizavati. I da imam vozačku, nisam siguran da bih se usudio voziti po pijesku i pješčanim dinama.
Abdullah mi u vožnji pokazuje kuću svojih roditelja, nekoliko krhkih straćara od šiblja okružene jednako krhkom ogradom od šiblja, na pola puta do kampa. Okolo, dokle pogled seže, samo pijesak. U hladnijim mjesecima ovdje žive. U toplijim, po ljeti, kada dnevne temperature u pustinji znaju nerjetko dosegnuti i 52 Celzijaca, odlaze u Al Wasil i tamo žive u svojoj drugoj kući.
U pustinji Sharqiya postoji trenutno desetak kampova, neki su luksuzniji, drugi posve jednostavni. Ja sam tražio neki od ovih drugih, nešto autentično. Kako možeš osjetiti pustinju ako imaš bazen, wifi internet i pokrivenost mobitela. Nakon dužeg istraživanja po internetu, odlučio sam se za Nomadic Desert Camp – nema bazena, nema interneta, nema mobitela. Kolibice od šiblja su vrlo jednostavno uređene, ali udobne. Struje nema, osim par žarulja u kolibi za zajednički boravak koje se napajaju preko solarne ćelije, jedne od svega par modernih stvari koje su uspjele penetrirati u ovaj pustinjski kamp. Ostalo su svijeće. Kao nekada. Druga moderna stvar su tuševi i zahodi, a voda se prema potrebi dostavlja u cisternama iz Al Wasila.
Kamp drži petero braće beduina. Naravno, za njih rade dvojica čistača/konobara/kuhara/animatora/informatora porijeklom iz južne Indije, iz Kerale. Jedan od njih kaže mi da samo jednom godišnje na dva mjeseca otiđe u Indiju vidjeti svoju ženu i dvoje djece. U ovom kampu je već sedam godina. Ali u njegovom glasu ne vidim znakove pretjeranog nezadovoljstva. Dakako da je teško biti toliko dugo odvojen od obitelji, ali uzimajući u obzir stanje u Indiji, možda i nije tako loše da je pronašao posao u Omanu.
Nakon večere, na prostirkama oko vatre na otvorenom, u društvu četvero Nijemaca, dvoje Nizozemaca i beduina, po prvi put u životu pušim šišu. Polako počinjem osjećati glavu kao da mi lebdi. Iznad naših glava nebo posuto tisućama zvijezda. Išarano stotinama aviona…