Pregled posta

Što su za Indiju hramovi, to su utvrde za Oman (Dan 4 – 20.10.2011., Nizwa, Bahla, Jabrin & Misfat)

Ni jutros u svom hotelu ne vidim strance. Nisam ih vidio ni u hotelu Corniche u Muscatu. Vidim ih nažalost jutros na souqu u Nizwi. I više nego bih htio. Šeću okolo i pripadnici turističkog muškog i ženskog svijeta u kratkih hlačama i majicama. Oni najbesramniji u majicama bez rukava i hlačama do iznad koljena. Kako muškarci, tako i žene. Turisti. Imam i ja dvoje kratkih hlača u torbi, ali evo danas je četvrti dan u Omanu i još nisu ugledali svijetlo dana. Zar ovi turisti, mnogi od njih paketaranžmanci poput grupe sredovječnih Francuza s kojima sam se mimoišao pred nizwanskom utvrdom, ne vide da nitko drugi oko njih ne nosi kratke hlače ili majice bez rukava?! Ili, ako su slijepi, nije li uloga njihova vodiča da ih opomene i tim slijepcima otvori oči?! Nažalost, vodiči se očito ne žele zamjeriti grupi. Bakšiš je važan. Sada, s obzirom na famu Francuza, baš se neće obradovati.
Paradiranje okolo u kratkim hlačama i majicama u jednoj muslimanskoj zemlji poput Omana, u zemlji koja još uvijek njeguje svoju tradiciju i koja se otvorila svijetu i modernizirala tek u posljednjih četrdeset godina, grubi je atak na stranu kulturu. Takav čovjek ne samo da pokazuje da ne razumije drugu kulturu i tako otvoreno pokazuje svoj nizak stupanj vlastitog obrazovanja, već direktno napada ljude koji su ga tako lijepo primili u svojoj zemlji. Dobro je da je Oman još uvijek turistički nerazvikana destinacija pa je turista u totalu malo i od ovakvih ekscesa se može pobjeći.
A kako znate da je neka zemlja turistički nerazvikana? Naići ćeš najčešće na grupice Francuza, a potom i nešto Nijemaca. Na svojim putovanjima primijetio sam da ove dvije nacije prednjače u istraživanju novih destinacija. Nakon njih slijede drugi zapadnjaci ili pak istočnjaci poput Japanaca. I kada destinacija postane ful razvikana i mondena, tek će se tada pojaviti Hrvati. Pa usporedite samo koliko Hrvata ide u Tunis, Egipat, Tajland, Maldive ili Sejšele, a koliko ih ide u Libanon, Oman, Burmu ili Komore.
I tako gledam ove strance u Nizwi i pitam se gdje spavaju. U Muscatu ima puno hotela pa je i to malo turista raspršeno po njima. Ali u Nizwi ih je svega četiri-pet. I baš niti jedan stranac ne spava u mom Tanuf Residency. Biram li ja krive hotele? Ili možda posve suprotno – biram li one prave?
Nizwa je na glasu kao grad sa zanimljivim souqom. Mali je to grad, s ni 40,000 stanovnika, ali prema Bibliji i Bradtu, to je mjesto gdje se slijevaju rijeke ljudi iz okolnih sela na souq kako bi prodali svoje proizvode, a najživlje je četvrtkom i petkom rano ujutro. Barem tako kažu ova dva vodiča. No, danas u četvrtak ujutro na souqu baš i nema života. Mnoge su trgovine zatvorene, a i one koje su otvorene, ne znaš da li je to doista tako jer uglavnom nikoga nema u blizini. Njihovi vlasnici su negdje drugdje.
Nizwanski souq ima novu fasadu. Turističku fasadu. Nedavno izgrađen novi dio souqa još s glavne ceste izgleda presterilno, preumjetno, preambiciozno i prepaketaranžmanski. Nije ni čudo da privlači paket aranžmance u tolikom broju. Tu je zapadni i istočni souq, u kojima je mješovita roba, zatim souq obrtnika, pa souq mesa, souq ribe, souq voća i povrća, souq datulja (uvijek nezaobilazno voće u ovim krajevima svijeta) te naposljetku souq koza, gdje se ne prodaju samo koze, već i ovce i krave te ostale živine. Ovaj posljednji bi trebao biti najživlji i najslikovitiji dio souqa, i to posebice četvrtkom i petkom između sedam i devet ujutro, ali nažalost danas i ovdje ima jako malo života. Tek poneki Omanac u bijeloj dishdashi i bijeloj kapi ili turbanom na glavi paradira okolo sa svojim kozama, jedan je doveo i neko nervozno tele, a par drugih gledaju i komentiraju. Naposljetku, jedan se Omanac diže i kupuje i ono nervozno tele i dvije koze, utrpa ih u stražnji dio svog malog kamiona i otiđe.
Iako ovaj prvi souq izgleda beživotno, dovoljno je samo malo se udaljiti od ove touristiclandije i minutu kasnije nađeš se u starom dijelu souqa. Ovdje počinju one boje i mirisi bliskoistočnih i sjevernoafričkih souquova. Ovdje počinje i prljavština koja samo daje poseban touch tim souqovima. I ovdje turisti ne zalaze. Oronule trgovine u polunatkrivenom souqu (polunatkriven jer se polovica krova, čini se, već odavna urušila); vrata koja jedva stoje na svojim utorima; voće i povrće, začini koji nisu izloženi na nikakvim modernim tezgama i u modernim posudama, već u autentičnim, dobrano iskorištenim, pletenim košarama i zemljanim posudama.
Ulazim u jednu od trgovina u onom turističkom dijelu souqa ne bih li kupio par razglednica za one koji radije sjede doma umjesto da i sami putuju i raspitujem se za mikrobus za Bahlu. I opet nanovo susrećem se s omanskim gostoprimstvom: iako kupujem samo razglednice i poštanske markice u iznosu od manje od dva riala, trgovac Omanac uzima mobitel u ruke, naravno iphone 4 (čak je ovo čudo došlo i do Omana), zove nekoga i minutu kasnije govori mi da za otprilike sat vremena moram biti ispred Dhofar Bank. Čak mi nudi da me netko i odveze do mjesta polaska, ali mislim da to neće biti potrebno. U malenom gradu poput Nizwe teško je ne pronaći nešto, a još je teže da postoje dvije Dhofar Banke.
U samoj Nizwi postoje dvije građevine od interesa. Jedna je glavna džamija, i ovdje jednostavna, ali graciozna, s bijelom i kafeno-smeđom kupolom u orijentalnom stilu te minaretom koji završava manjom kupolom u istim bojama, i koja se i ovdje zove džamija sultana Qaboosa. Druga je kolosalna utvrda koju je u Nizwi u 17. stoljeću u samo 12 godina izgradio sultan Bin Saif bin Malik al Yaarubi radi zaštite važnih karavanskih puteva. Tamjan je u to vrijeme bio vrlo tražena i vrlo skupa roba. Oman je živio od tamjana i trebalo je tu trgovinu zaštititi. Naravno da nije bio samo tamjan taj kojim se trgovalo. Bilo je i drugih roba. Kružni toranj zaštitni je znak utvrde i cijele Nizwe. Sa svojih trideset metara visine i tridesetišest metara promjera izgleda masivno. S vrha se pruža prekrasan pogled na grad i planine koje ga okružuju. Nizwa je smještena u oazi pa pogled s vrha otkriva mnoštvo palmi, između njih se guraju kuće, najčešće jednokatnice i dvokatnice i, nalik na souq, one u prvom redu, blizu glavnih ulica, slickane su do boli i građene od opeke i cementa, dok su one već u drugom redu uglavnom građene tipično od blata. Šetnja između ovih posljednjih otkriva da su mnoge od tih kuća od blata zapravo danas napuštene, a njihovi nekadašnji stanovnici su vjerovatno otišli živjeti u nove i stabilnije kuće, koje ne treba obnavljati baš svake godine nakon kiša. Oni koji ovdje i dalje žive u tim kućama toplo me pozdravljaju jer očito malo koji stranac “zaluta” u ovaj dio grada.
Građevine od blata ne vidim samo u Nizwi. Otprilike pola sata vožnje od Nizwe nalazi se Bahla. Između 12. i 17. stoljeća Bahla je bila prijestolnica Omana, a glavni je grad trebalo čuvati pa se stoga oko grada izgradilo dvanaest kilometara dugačke zidine, s petnaest vratiju i 132 stražarske kule. Naravno – od blata. Zidine su nekada čuvali robovi, a Oman je bio poznat po trgovini robovima. Najčešći izvor robova bila je istočna Afrika, a Zanzibar, uz obalu današnje Tanzanije, je do 19. stoljeća čak i bio dio velikog Omanskog carstva. Od blata je i impozantna utvrda. Kažu ovdje da je to najstarija utvrda u Omanu čiji počeci sežu čak u 1000. godinu prije Krista, iako je današnji izgled počela dobivati tek od 12. stoljeća kada je Bahla postala prijestolnicom Omana. Utvrda je od 1987. godine pod zaštitom UNESCO-a i odtada se obnavlja. Navodno bi obnova mogla biti dovršena kroz dvije godine. Zdravi bili pa vidjeli. Ipak se obnavlja već dvadesetičetiri godine što samo govori o njenoj veličini. Bilo bi i vrijeme da ju konačno završe.
Iako skrivečki pokušavam ući u utvrdu kroz prolaz za radnike, nekoliko Indijaca me zaustavlja i brani mi prolaz.Ostajem samo da još jednom izvana bacim oko.
Treća i, nasreću, posljednja utvrda danas, jer sam se priznajem malo predozirao utvrdama, je Jabrin. Udaljena svega desetak kilometara od Bahle, Jabrin službeno nazivaju dvorcem, iako se ne razlikuje puno od drugih koje nazivaju utvrdama. Sam Alah bi znao koji je Omancima bio kriterij kada su jedne nazivali utvrdama, a druge dvorcima. Ako vam je u glavi ovog trenutka neki bavarski dvorac ili, malo skromnije, neki dvorac našeg Hrvatskog Zagorja, onda ste na krivom putu. Građen od žutog kamena i blata usred male oaze u nizinskom području, okružen palmama, ovaj se dvorac potpuno razlikuje od europskih dvoraca. I zapravo više je nalik utvrdi. Ovaj trenutno najočuvaniji dvorac izgradio je 1675. godine Imam Bil-arab bin Sultan i bio je važan centar učenja astrologije, medicine i islamskog prava. Ono što me u Jabrinu posebno fascinira su prekrasno oslikani i izrezbareni stropovi prostorija.
U Omanu je teško biti bez vlastitog auta. Autobusi i mikrobusevi povezuju samo najvažnije gradove i biti bez auta znači biti skoro pa paraliziran. Stoga dogovaram sa svojim taksistom da me iz Jabrin odveze i do Misfata, a na kraju i natrag u Nizwu. Za otprilike tri i pol sata vožnje traži 20 riala, oko 280 kuna, što nije malo, ali s obzirom na uobičajeno visoke cijene u Omanu, ovo baš i nije posve nerazumna cijena.
Misfat je malo planinsko selo u Al Jebel Al Akhdar masivu. Od Jabrina do Hamre i onda do Misfata danas vodi asfaltirana cesta pa i običan dvopogonski taksi može do njega. Za većinu ostalih planinskih sela u Omanu potreban je četveropogonac.
Uspon prema selu otkriva panoramu kojom dominiraju planine, točnije stijene, s malo ili nimalo vegetacije, ali za razliku od stijena u Muscatu, ovdašnje su blago hrđavocrvenkaste, posebice na kasnoposlijepodnevnom suncu. Boju im daje željezo.
Gole stjenovite padine, koje na mjestima izgledaju kao da ih je netko odrezao nožem. I onda iznenada terase s poljima i datuljininim palmama i stare kućice od kamena i blata. Misfat ne može biti slikovitiji već ovako izdaleka. Ubrzo šećem uskim seoskim uličicama, koje su, s obzirom na konfiguraciju terena, zavojite, pune stepenica i zanimljivih kutaka. Mnoge kuće su derutne i napuštene, druge po mirisu životinjske balege zaključujem da koriste kao staje, a u nekima još uvijek žive ljudi. Povremeno se mimoiđem s nekim žiteljem Misfata, natovaren vjerovatno datuljama, voćem i povrćem koje je upravo pobrao na onim terasastim poljima koja počinju tik ispod posljednjeg niza kuća u selu. Iza jednog ugla nailazim na falaj, autentičan kanal za navodnjavanje. Ovakvi kanali gradili su se po čitavom Omanu kako bi se do polja dovela voda, prijeko potreban proizvod rustikalnog inžinjerstva, neophodan za razvoj poljoprivrede o kojoj Oman toliko ovisi. No, falaji se koriste i za opskrbu sela i gradova vodom za kupanje, pranje, kuhanje… To su jednostavni i uski kanali, uglavnom od betona, širine tek nekoliko desetaka centimetara, a dužine i nekoliko kilometara. Danas, kada kanale zamijenjuju vodovodne cijevi, falaji polako iščezavaju iz svakodnevnog života Omanaca. Za planinska sela, poput Misfata, do kojih je teško i skupo dovesti vodovodne cijevi, falaj i danas predstavlja vodovod. Voda se brzo spušta padinama Al Jebel Al Akhdara i prolazi kroz selo na svom putu prema nizini. Stavljam ruku u vodu i iako nije prehladna, onako od oka bih rekao da ima oko 27-28 stupnjeva, i ovakva predstavlja sasvim dobro osvježenje u ovim toplim omanskim danima. Na jednom mjestu kanal je proširen u pravi mali bazen, možda tri sa šest metara, a potom voda nastavlja istim onim uskim kanalom ubrzano dalje. Bazen lokalna dječurlija (čitaj, isključivo dječaci) koristi za kupanje i skakanje, izvođenje svakojakih vratolomija, koje postaju sve vratolomnije čim su ugledali jednog stranca. Vjerujte, volio bih im se i ja pridružiti, ali moj je kupaći ostao u hotelu u Nizwi, a ja nisam od onih besramnih nudista, a i da jesam, sigurno se ne bih nudizirao pred dječurlijom u zabitnom planinskom selu u Omanu.
Natrag u Nizwi, kako pada mrak, grad polako odijeva svoje noćno ruho. Souq, džamija i utvrda prekrasno su osvjetljeni. Cijeli muški svijet je vani. Žene su negdje sakrivene u kućama. Zrakom se širi miris hrane iz lokalnih restorana, kao i s roštilja koje nekoliko poduzetnih lokalaca s prvim mrakom i nižim temperaturama postavljaju uz glavnu nizwansku prometnicu. Nakon dugog i toplog dana promatram svijet s pločnika ispred restorana Al-Zuhly, lokalne zalogajnice s plastičnim stolovima i stolcima i odličnim humusom i chicken biryanijem. Ponekad se stvarno ovdje osjećam kao da sam negdje u Indiji…