Pregled posta

Vidjela sam katedralu u Londonu, ali ova džamija je puno ljepša… (Dan 3 – 19.10.2011., Muscat i Nizwa)

I po tko zna koji put vozim se prema aerodromu. Čekaj, idem izbrojati: prvi put prekjučer u podne nakon što sam sletio u Muscat, drugi put prekjučer navečer kada sam išao na aerodrom po prtljagu, treći put kada sam se preksinoć s njom vraćao s aerodroma. Dakle, ovo mi je četvrti put u tri dana. Naravno da ću se morati vratiti danas u Muscat pa onda istim putem busom za Nizwu. Kroz par dana istom cestom ću se vratiti iz Nizwe da bih je ponovno prošao na putu za Sharqiyu. Pet, šest, sedam i osam puta. Nadam se da će tu biti stop.
Ja se jutros s indijskim radnicima ne vozim na aerodrom. Njega ne želim vidjeti do sljedeće srijede, za sedmicu dana od danas, kada s muskatskog aerodroma letim doma. Izlazim pet minuta prije njega. Da napravim što svaki turist u Muscatu napravi – posjeti Veliku džamiju. S obzirom da je džamiju prije desetak godina narodu darovao sultan Qaboos ibn Said u povodu tridesete obljetnice svog sultanovanja, džamija je poznata i kao Qaboosova džamija. Najveća je to i najimpresivnija džamija u Omanu.
Često u svojim putopisima filozofiram što znači biti turist, a što znači biti putnik. Za sebe volim reći da sam putnik. A opet ne mislimo li mnogi tako o sebi? Ne pokušavamo li uporno pobjeći od onog svog drugog ja, ja kao turista? Ma koliko mi voljeli razdvojiti ta dva pojma, to je nemoguće. Što sam stariji, to mi je jasnije. Svatko od nas je putnik, ali svatko od nas je i turist. Loše je samo kada ona turistička strana prevlada nad onom putničkom stranom. Svi smo mi podijeljene ličnosti. Ukratko.
I ja sam tako jutros turist. A ova je džamija na svakoj turističkoj ruti. I dok se divim velebnom kompleksu od bijelog kamena, dok je pod prekiven savršenim bijelim mramorom da imaš dojam kao da lebdiš, u glavnoj sali za molitvu, jednako impresivnoj, prisustvujem zanimljivom razgovoru tročlane grupice koju čine Japanac, Japanka i Engleskinja:
"Wow, ovo je prekrasno!”, uzviknula je oduševljena srednjovječna Engleskinja.
“Lijepo. Very nice.”, odgovara joj Japanac onako simple.
“Bila sam u Londonu i posjetila katedralu svetog Pavla. Ali ova džamija je puno ljepša”, kaže Engleskinja sretna da s nekime može, kako to obično biva kod onih kod kojih je turistička ličnost potpuno prevladala onu putničku i preuzela osobu, podijeliti svoja turistička “iskustva” i “impresije”. Zašto ti ljudi uvijek misle da njihovi suputnici jedva čekaju da im se ispričaju njihova “iskustva”?!
“Katedrala svetog Pavla? Gdje je to?”, pomalo nezainteresirano će Japanac.
“Pa u Londonu. Tamo ide kraljica. Ali ova džamija je puno ljepša!”, ponovno će s ushitom Engleskinja.
Ja nastavljam dalje jer me već bole oči od kolutanja. Posljednje što čujem je da je Engleskinja istom pričom odlučila dojađivati i trećem članu grupe, prestrašenoj Japanki: “Kada sam bila u Londonu…”…
Uspoređivati katedralu s džamijom je kao uspoređivati jabuke i naranče, sunce i mjesec, crno i bijelo. A što reći i za Japanca koji ne zna gdje je katedrala svetog Pavla?! I tog sam trenutka ipak shvatio da iako možda i prečesto zabrazdim u turističke vode, ja sam još uvijek 87,59% putnik. Ne pitajte me kako sam došao do ovog broja. I hvala nebesima da je i ono malo turista u Omanu veći dio dana skriveno u nekoj rupi pa ovakvih “ekscesa” nema puno. I još veće hvala nebesima što Španjolci još nisu otkrili Oman! S njima bi bilo još teže. Jednu Engleskinju lako “progutam”. Hordu glasnih Španjolaca u težem obliku turističarenja (kako je to obično slučaj s njima) malo teže.
Poslijepodne po šesti put idem prema aerodromu. No, ovaj put idem i dalje prema aerodromu. ONTC je nacionalna bus kompanija u Omanu i povezuje samo jedanput do dvaput dnevno najvažnije gradove u zemlji. Za sve ostalo tu je Mastercard. Zezam se. Ali uvijek sam to želio napisati. Za sve ostalo tu su mikrobusevi, taksiji i najčešće osobni automobili. Nedavno sam se busevima vozio po Maroku. Sličnost onih marokanskih i ovih omanskih buseva je da su i jedni i drugi krntije kojima je odavno istekao rok trajanja. Sličnost je i ta što su u obje zemlje busevi, kako bi to Ameri rekli, dirt cheap. Prljavo jeftin. Razlika je što ova omanska krntija ima savršeno funkcionalnu klimu.
Plaćam manje od 28 kuna za dvaipolsatnu vožnju, 175 kilometara od Muscata do Nizwe u unutrašnjosti. Cesta je cijelim putem savršeno ispeglana, najprije autocesta, a potom obična cesta. Volio bih reći da je krajolik prekrasan i da uzima dah, ali budimo iskreni – nakon dvadesetak minuta brežuljaka i sivog kamena s minimalističkom vegetacijom u obliku do gležnja visokih grmova i tek pokojeg usamljenog (najviše dvometarskog) stabla čija boja varira između bolesno zelene i još bolesnije žute, jednoličnost pejzaža jednostavo, ali sigurno, uspava svakoga tko gleda kroz prozor. Nema niti jedne rijeke ili jezera. Sve suša. I sivi kamen koji dominira krajolikom.
Nizwu danas ne uspijevam vidjeti. Iako i Biblija i Bradt spominju Nizwu kao jedno od najposjećenijih mjesta u Omanu, hotela u centru nema. Ukupno ih je svega pet-šest i nalaze se uz glavnu prometnicu koja od Muscata vodi u Nizwu, oko pet kilometara udaljeni od centra grada.
Malo hotela=malo konkurencije. Samim time i odnos cijene i kvalitete je lošiji. Za 15 riala u hotelu Tanuf Residency dobivam sobu bez doručka koja sada već pomalo i nalikuje na rupu. Čisto jest, osim žute kade koju nema šanse ni da ju neka super uporna Indijka dovede ponovno do bjelila, te stara kutija od klime koja će mi očito samo pojačati grlobolju, a koju je ona slična kutija u hotelu u Muscatu započela.