Pregled posta

Pijesak svuda oko nas… (Dan 1 - 17.10.2011., iz Zagreba za Muscat)

Pa krenimo od samog početka. Smješten na jugoistočnom rubu Arapskog poluotoka, Oman ima površinu od 309,500 km2, što je otprilike pet i pol puta više od Hrvatske. Iako ima i obalu (čak oko 2700km dugih pješčanih plaža), i planine, veći dio Omana je pustinja. Stoga, ovdje živi manje stanovnika od Lijepe naše, njih oko 3.5 milijuna. Pa ti sad reci da je Hrvatska slabo naseljena! Što onda reći za Oman?!
Oman ima tri kopnena susjeda: Ujedinjene Arapske Emirate, Saudijsku Arabiju i Jemen, dok preko mora, s druge strane Perzijskog zaljeva Omancima mašu Iranci.
Moj avion u rane jutarnje sate preletava najprije Irak, dosta nisko pa se na jugu zemlje, oko Basre, u mraku prekrasno vide plameni naftnih polja. Bome ima tu nafte. Zatim slijede svijetla Kuwait Cityja. I onda ništa. Mrkli mrak. Letimo iznad Perzijskog zaljeva. S vremenom se počinje daniti i taman kada bi trebali početi sa slijetanjem, kapetan obznanjuje “radosnu” vijest: zbog pješčane oluje i slabe vidljivosti u Sharji, aerodrom je do daljnjega zatvoren. Kao da onih prvotnih sat vremena kašnjenja u polasku nisu dovoljna. Ne preostaje ništa drugo nego da avion kruži dok se aerodrom ne otvori. Navodno goriva imamo sasvim dovoljno. Nitko se od suputnika ne uzrujava previše jer je zatvaranje aerodroma zbog oluja i slabe vidljivosti u ovom kraju svijeta čini se sasvim uobičajena stvar. Meni ne preostaje drugo nego se okrenuti i još malo odspavati, već kada sam uhvatio cijeli slobodni red u avionu.
Gotovo dva sata kasnije još smo u zraku. Na monitoru vidim da avion kruži na potezu Sharjah-Musandam. Musandam je poluotok, smješten točno na tjesnacu Hormuz, i omanska enklava. Od ostatka Omana dijeli ga teritorij Ujedinjenih Arapskih Emirata. Prvi je to moj pogled na Oman.
Aerodrom se naposljetku otvara i dok slijećemo prema Sharji, s tri sata kašnjenja, iznad mješavine oblaka i pijeska nošenim vjetrom vide se samo vrhovi nebodera. Kako je Dubai od Sharje udaljen samo pola sata vožnje, Burj Khalifa, najviša zgrada na svijetu, dominira panoramom.
Iako sam namjeravao dan provesti u Sharji, nažalost to mi je sada nemoguće ostvariti jer, s obzirom na kašnjenje, imam manje od 12 sati tranzita na aerodromu pa mi tranzitnu vizu za UAE ne žele izdati. Fuck. Morat ću UAE ostaviti za neki drugi put. Dobra strana priče je da ne moram na aerodromu čekati devet sati svoj let za Muscat. Jutarnji let također kasni pa mi Air Arabia izlazi u susret (da, čini se da još uvijek postoje aviokompanije kojima novac nije najvažniji) i besplatno me prebacuje na taj let.
I tako sam dotaknuo omansko tlo, umjesto u 19:05, u podne. Time sam dobio dodatnih pola dana u Omanu pa ih odlučujem odmah iskoristiti. To što mi je prtljaga ostala u Sharji i doći će kasnijim letom, to je totalno nevažno. Air Arabia mi je danas izašla u susret pa neću sada cjepidlačiti.
Vani očekivanih 35 Celzijaca. Neočekivano – vlaga u zraku (i to baš kada sam pomislio kako je manje vlažno, nego kod nas, krenule su rijeke znoja). Nisam ni stigao do stanice mikrobusa na suprotnoj strani autoceste, preko dugačkog nadvožnjaka bez imalo hlada, i već sam do kože mokar. Paul Theroux je jednom napisao nešto tipa: “Pisanje putopisa nije opisivanje zemalja i ljudi, već opisivanje putnikove psihe.”. Tako nekako. Drugim riječima, u putopisima uvijek na površinu isplivaju slabosti i mane te prednosti jednog putnika. Više ovo prvo nego drugo. Putopisac zapravo svojim čitateljima dosađuje pisajući najviše o sebi, o onome što može i ne može, što voli i ne voli… Tako ću vam i ja malo dosađivati. Ako ste već čitali moje putopise, onda ste upoznati s mojim problemom. Ako niste i ovo vam je prvi putopis, eh onda dragi moji, vrijeme je da vam otkrijem toplu vodu. Ako nešto iznimno ne volim, onda je to ljeto i vrućine. I dođem ja u Oman. “Pa tko je tu lud?”, pitate se. Ja. Sam sebi često djelujem kao nekakav luđak. Ne volim vrućine, a svako malo odaberem destinaciju u kojoj se ni dnevne ni noćne temperature ne spuštaju ispod 30 Celzijaca. Ne pitajte me ništa više. Ni sam sebi nisam jasan.
I proklinjem sebe (kako to obično biva svaki put kada odaberem ovakvu destinaciju) dok hodam polako prema stanici mikrobusa koji bi me trebao odvesti do Muscata. Aerodrom je udaljen nekih 35-40 kilometara od grada. Nažalost, dolazi stariji mikrobus/kombi. Nasreću, klima unutra dere. Klimatizacija u svim zatvorenim prostorima, pa tako i u taksijima i busevima, kasnije će se pokazati, je normalna stvar u Omanu.
Deset minuta kasnije vozač mikrobusa pokazuje svima na vrata. Očito mu je vrijeme za ručak i omansku siestu pa je odlučio skratiti naše putovanje. I tako se ja ponovno nađem vani, na vrućini, pokušavajući uhvatiti nešto prema gradu. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, staje mi mikrobus.
“Matrah?”, pitam vozača.
“Ne. Ruwi.”, odgovara mi.
Uskačem. Sve je bolje od čekanja na suncu. U vožnji uzimam vodič u ruke i pronalazim Ruwi. Ova četvrt je smještena na putu za Matrah. Valjda ću i tamo pronaći nekakav mikrobus za dalje. Taksiji su dosta skupi u Muscatu, posebice na relacije od pet kilometara ili duže, i još posebičnije ako si stranac/lovator. Mikrobus, najčešće VW, Nissan ili neki drugi kombi, još najčešćije starije proizvodnje (ali obavezno s klimom), jeftina je opcija gradskog prijevoza. Kikiriki opcija.
U Ruwiju ne pronalazim mikrobus za dalje. Očito su svi mikrobuseri ili na ručku ili su već pojeli i sada siestiraju. Pokušavam hodati, ali nakon par stotina metara direktnog sunca, kapituliram i ulazim u taksi. Nasreću, naišao sam na nekog poštenjačinu pa me za samo jedan rial (ili 14 kuna) vozi tri kilometra do Matraha.
Muscat je zapravo teško nazvati gradom. Više je to konglomeracija nekoliko malih gradova i sela. Čudno je zaista to mjesto. Posvuda se nalaze bezlični brežuljci. Sivi kamen. Bez imalo vegetacije. Mnogi ti brežuljci izgledaju stožasto, kao da ih je netko odozgo pravilno “sipao”. Drugi izgledaju poput kamenoloma. I na mjestima gdje ima između brežuljaka malo više proširenja, nalazi se neka od onih četvrti ili malenih gradova, poput Matraha, Ruwija, Starog Muscata, Sidaba, Qurma i slično. U koridorima između stijena izgrađene su višetračne ceste koje povezuju te četvrti/gradiće. Često između četvrti, uz cestu, nema neprekinutih prostora, bez građevina, pa čovjek zaista dobije osjećaj da putuje između zasebnih gradova, a ne četvrti jednog grada. Muscat je uistinu jako stjenovit i brežuljkast.
Matrah je jedna od četvrti uz obalu. Sa svojom posebnom lukom za teret i putnike, zaista se doima kao izdvojeni lokalitet. Obalu prati obalna šetnica, tzv. Corniche, obnovljena prije nekoliko godina, gdje unatoč vrućini ima ljudi u ove vruće sati. Šeću. Sjede i razgovaraju. Ribare direktno sa šetnice. Promatraju ludog stranca na vrućini, isto onako kako taj ludi stranac promatra i njih. Muškarci najčešće odjeveni u bijelo, u dishdashu, dugu košulju do gležnjeva. Često s tradicionalnom omanskom bijelom kapom na glavi (meni nalik na kolut sira), ukrašenim vezom, neki imaju turbane, a na nogama sandale. Žene, mnoge odjevene u abbeyu, dugačku crnu opravu gdje se vidi samo lice (ne uvijek), dlanovi i stopala (na kojima su najčešće također sandale). One ležernije će odjenuti slobodniju i šareniju abbeyu. Još ležernije imaju na sebi zapadnjačku odjeću s maramom na glavi. A postoje i žene bez marame. U Omanu nije obavezno da se žene skrivaju ispod abbeye i marame, međutim većina, kako primjećujem, ipak se odlučuje za konzervativnije odjevanje. Međutim, za razliku od puno konzervativnijeg susjeda, Saudijske Arabije, gdje je ženama zabranjeno voziti, ovdje u Omanu žene su za volanima novih i skupih automobila.
S jedne strane Cornichea luka, trenutno gotovo pusta, i potom otvoreno Omansko more, dio Indijskog oceana. S druge strane lijepo poslagane, uglavnom bijele, kuće nekadašnjih trgovaca s drvenim prozorima i balkonima, džamije, a iznad svega kao stražari stoje utvrde i kule. Kažu da ono što su hramovi za primjerice Tajland ili Indiju, to su za Oman utvrde i kule. Skoro pa svaki drugi brežuljak iznad Matraha na svom vrhu ima neku utvrdu ili kulu. Mnoge su u ruševinama. Neke obnovljene, poput Matrah Fort, koja je nažalost zatvorena za javnost.
Matrah je poznata i po souqu. Nekada mjesto na kojem se prodavalo sve od hrane i pića do rukotvorina, parfema i svega što si mogao zamisliti, a mnogo je toga došlo iz dalekih zemalja, danas će kupac iz souqa u Matrahu prije izaći s nekom plastičnom igračkom ‘made in China’ pod rukom. Dobro, souq zlatom je još uvijek tu. Kada bi se svo ovo zlato ovdje prodalo, bilo bi tu više novca od hrvatskog državnog proračuna (svota koju nije baš preteško prestići). Nudi se na svakom koraku tamjan, zaštitni simbol Omana. Nekada je Oman živio od trgovine tamjanom. Danas ga uglavnom nude strancima. Kao što u Maroku svaki trgovac misli da strancu nedostaje samo baš njegov tepih, tako svaki trgovac u Omanu misli da svakom strancu može uvaliti tamjan. Dok šećem souqom u Matrahu, dozivaju me iz svake trgovine i guraju mi tamjan pod nos. Tamjan se dimi po čitavom souqu. Njegov miris je posvuda. A taj miris meni osobno i nije nešto posebno. Podsjeća me na crkvu, mjesto u koje baš i ne volim ići (evo, priznajem i to), posebice u ovo predizborno vrijeme.
Od hotela Corniche očekivao sam rupu. Od jednog od najjeftinijih mjesta za spavanje u Muscatu više se ni ne može očekivati. Svejedno, nije jeftin. 15 omanskih riala (ili 211 kuna). Smještaj je u Omanu dosta skup. Hostela nema niti jednog u čitavoj zemlji. Na kraju u hotelu Corniche dobivam prostranu i čistu sobu s udobnim krevetom, kupaonicom s toplom vodom, staro drndalo od klime (ali još u funkciji) i balkon s kojeg se pruža pogled na luku i čitavu Mutrah. Zanemarit ću jak miris cigareta na hotelskoj recepciji. U Omanu nema zabrane pušenja u zatvorenim prostorima.