Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/svijetbiljaka

Marketing

Knjige su poput ljudi

Knjige su poput ljudi. Puno njih ne ostavi baš nikakav trag i zaboraviš ih vrlo brzo, dok te neke duboko dirnu i prate cijeli život a jedna od upravo takvih knjiga je roman Aleksandra Hemona «Projekat Lazarus». Slučajno nabasah na nju u knjižnici te kako mi je autor i njegovo djelo bila potpuna nepoznanica, odlučih je pročitati. Roman je to koji te zgrabi i ne pušta a iznenađenje svakom stranicom bilo je sve veće jer nešto ovako dojmljivo, nezaboravno i majstorski napisano nisam pročitala već jako dugo.
Sarajlija Aleksandar Hemon koji od 1992. godine živi u Chicagu, autor ovog remek-djela dobitnik je stipendije od pola milijuna dolara, takozvane «stipendije za umjetničke genije» koja mu je i omogućila da se sasvim posveti pisanju ovog romana u kojem vrlo vješto kombinira dokumentarno i fikcionalno. To je priča o jednoj stvarnoj ličnosti, mladom židovskom emigrantu iz istočne Europe Lazarusu Averbuchu kojeg 1908. godine ubija šef čikaške policije pod vrlo nejasnim i sumnjivim okolnostima nakon čega ga proglašuju anarhistom te fikcionalnom bosansko-američkom novinaru Vladimiru Briku koji traga za istinom o tom ubojstvu. Kroz te dvije isprepletene priče Hemon priča o emigrantima, o onoj vječnoj ljudskoj težnji za srećom i nadom u bolji život negdje drugdje.
Još nešto što ovaj roman čini posebnim su i fotografije koje su vješto uklopljene i prate samu priču.
Neke od njih su uzete iz čikaškog arhiva, kao što je fotografija na naslovnici knjige koja prikazuje šefa policije kako drži glavu ubijenog Lazarusa. Moram priznati da sam shvatila što naslovica stvarno prikazuje tek kad sam pročitala dio romana i da me zgrozilo ovakvo trofejno fotografiranje leševa koje je bilo u ono vrijeme uobičajena praksa i čak da su se ovakve fotografije prodavale kao razglednice.
I da ne duljim, ovaj roman je nešto što se jednostavno mora pročitati.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Hemonu je uspjelo ono što likovima njegovog romana nije – ostvariti san i naći bolji život.
Priznanje za književni talent izraženo kroz stipendiju, uvrštenje ovog romana na listu sto najboljih knjiga 2008. godine i razne ostale nagrade – ništa od svega ovog ne bi bilo da je ostao u Sarajevu. Stipendija za umjetničke genije – kaj god! Na ovim prostorima za takvo nešto nitko ne daje ni pišljiva boba. I ne samo pisci, mladi ljudi raznih profesija nam odlaze i nikoga to ne zabrinjava.
Naša budućnost je u emigraciji.

I na kraju, jako mi je žao što je blog Velika očekivanja zamro jer bilo je to mjesto na koje sam često navraćala po ideju što treba vidjeti, što pročitati i kuda otići. Taj blog bio mi je prava uživancija te se nadam da njegovi mladi autori nisu sasvim odustali te da će on što prije ponovno živnuti.


Post je objavljen 29.10.2011. u 20:32 sati.