Nadnas = DW: EUROPSKA POLJA NA KOJIMA SE VIŠE NE PROIZVODI HRANA
Naslov = Prljava strana „čiste“ energije
Podnas = Talijanski poljoprivrednici koji pate od krize prelaze u velikom broju na intenzivnu sjetvu kukuruza kako bi proizvodili bioplin. No sada postaju i "loptica" kojom se poigravaju špekulanti, tvrdi se iz pokreta slow-food.
Industrijska poljoprivreda – pojam koji je sam po sebi proturječan i o tome bi se trebalo malo razmisliti. Među ostalim pod ovim pojmom podrazumijeva se proizvodnja hrane bez seljaka, kojeg se može u potpunosti "ukloniti". Danas smo stigli tako daleko da možemo zamisliti polja na kojima se više ne proizvodi hrana.
Poljoprivreda koja više ne služi prozivodnji hrane, već agrar koji se orijentira samo na dobiti i špekulacijama – koje od svega što je dobro čine loše: jelo, zatim sve manje plodno tlo, ali i čiste obnovljive izvore energije, primjerice fotovoltaik ili bioplin. Ovo su sve češće argumenti protivnika današnje poljoprivrede.
Već se opširno raspravlajo o pitanju kako energija dobivena od vjetra narušava prejzaže ili kako „guta“ resurse hrane. Sada je vrijeme progovoriti o poljima na kojima se proizvodi bioplin, na kojima se prerađuje biomasa, drugim riječima slama iz uzgajališta, sijeno i druge biljne komponente. Pogoni bi bili idalni za uklanjanje izmeta iz uzgajališta koja predstavljaju problem za takva poduzeća kao i za druge biološke vrste otpada. Proizvedena energija mogla bi se potrošiti na vlastitom imanju i poduzeću ili bi se prodala trećima, što bi pak poboljšalo prihode seljaka.
Međutim, sada u igru ulaze poslovni ljudi i ulagači koji „mirišu“ unosan posao i kojima je sasvim svejedno da li poljoprivredno dobro proizvodi hranu – jer u tom bi slučaju bioplin mogao postati mora. Upravo se to trenutno događa u dolini rijeke Po na sjeveru Italije u predjelu gdje je velika koncentracija poduzeća koja se bave uzgojem životinja.
MEDNAS = Proizvodnja energije umjesto hrane
Što se događa? Brojni poljoprivrednici koji se zbog opće krize nalaze u velikim poteškoćama proizvode energiju umjesto hrane. Preciznije rečeno, intenzivno uzgajaju kukuruz kako bi napunili postrojenje u kojem se proizvodi bioplin. Ulagači su im na pomoći. No ponekad ih oni iskorištavaju. Postoje poduzeća koja plaćaju poljoprivrednike za uzgoj kukuruza a ista poduzeća proizvode i pogone za bioplin. Time poljoprivrednici postaju radnici u industrijskoj branši.
Sve je počelo 2008.godine, kada je uveden novi zeleni „poljoprivredni“ certifikat za pogone za proizodnju električne energije na bioplin dobiven iz biomase. „Mali“ pogoni proizvodili su najviše jedan megawatt struje. Međutim jedan megawat nije malo. Posao se počeo razvijati, jer proizvođaču se isplaćivalo 28 centi po kilowat-satu (kWh), što je trostruka cijena električne energije prozvedene na „konvencionalan“ način.
Time je uz pomoć državnih subvencija, kojima treba dodati i poticaje iz Europske unije za prizvodnju kukuruza, izgradnja velikih i skupih (cijena i do četiri milijuna eura) pogona postala vrlo rentabilna, jer se troškovi za nekoliko godina amortiziraju. 2007. u provinciji Cremona postojalo je samo pet takvih pogona, a danas ih ima 130. Procjenjuje se da za uzgoj kukuruza za bioplin koristi oko jedna četvrtina svih poljoprivrednih površina. Do 2013.godine u Lombardiji se očekuje ukupno 500 pogona.
MEDNAS = Crno tržište za organski otpad
Okoliš i poljoprivreda su u opasnosti. Stoga objavljujemo i nekoliko konstatatacija, o kojima pišu i svjetske agencije. Kao prvo, odustaje se od proizvodnje hrane u korist proizvodnje energije. Drugo, monokulture intenzivnog uzgoja kukuruza štete poljoprivrednim zemljištima. Jer su potrebne velike količine kemijskog gnojiva i vode koja se uzima iz ionako zagađenih podzemnih voda čija razina stalno pada. Nedostatak rotacije dovodi do pada plodnosti tla i pogoduje širenju štetočina – koje se moraju uklanjati korištenjem pesticida.
Treće, poljoprivrednici koji koriste kukuruz za proizvodnju energije mogu platiti za poljoprivredno zemljište i do 1.500 eura za hektar, što dovodi do nedozvoljene konkurencije u odnosu na one koji tla koriste za uzgoj poljoprivrednih kultura za proizvodnju hrane. Isti problem postoji i kod fotovoltaik-parkova. Ponavljaju se iste pogreške.
Četvrto, sami pogoni (primjerice za fotovoltaik) trebaju mnogo prostora, a kako bi se oni izgradili zasigurno se uništava dodatno poljoprivredno tlo. Peto, već se šire glasine da postoji crno tržište za organski otpad, primjerice iz klaonica, koji se ilegalno prodaje za proizvodnju bioplina. Takav otpad nikada se ne smiju koristiti kao biomasa, jer se ostaci prilikom procesa fermentacije ponovno koriste kao gnojivo na polja i takava vrsta otpada zagadila bi ne samo okoliš već bi mogla proširiti i bolesti.
Radi se o problemu mjere. Zapravo protiv bioplina i biomase nitko ne nema ništa protiv. No ako se koriste u špekulativne svrhe i u velikim razmjerima, ako se u velikim količinama uzgaja kukuruz, kako bi se njime punili pogoni za proizvodnju bioplina, tada će cijena za poljoprivredna zemljišta rasti.,a sama tla će biti "iscijeđena", i tada treba kazati „ne“. Treba reći jasno i glaso „ne“, poručuju iz organizacije za „slow-food“.
Zasigurno se o ovim pitanjima mora ovih dana raspravljati i u Bruxellesu u okviru Zajedničke poljoprivredne politike (CAP). Prije ili kasnije ukinut će se poticaji. Pogoni za proizvodnju bioplina trn su u oku europske "bolesne" poljoprivrede i mogli bi agraru zadati smrtonosni udarac. Povratak će biti težak. Tla su neplodna i teško ih je spasiti, podzemne vode su zagađene, regeneracija isključena, a oni koji su se bavili razumnom poljoprivredom, moraju se ukloniti pred nemilosrdnom i bezobzirnom konkurencijom.
MEDNAS = Kuda s viškom ekološke struje?
Struja koju čovjek proizvede uz pomoć obnovljivih energija ima jedan nedostatak: teško ju je uskladištiti. A to je nužno činiti jer su obnovljive energije jako ovisne o vremenskim prilikama.
Čas sija sunce, čas puše vjetar. A ponekad ni jedno niti drugo. Za konstantnu opskrbu energijom iz obnovljivih izvora sve važnija postaje mogućnost njezinog skladištenja. U njemačkoj saveznoj pokrajini Rheinland-Pfalzu, u parku Morbach, predstavljeno je pilot-postrojenje koje bi trebalo riješiti ovaj problem.
Nadu da ćemo se u velikoj mjeri moći opskrbljivati energijom budućnosti predstavlja jedan jednostavni kontejner dimenzija 6x3x3 metra. U unutrašnjosti tog kontejnera nalazi se mnoštvo cijevi, a jedini zvuk koji iz njega dolazi je muklo šištanje. Kontejner sam dobija struju iz mješavine sunčeve energije i energije vjetra. "Ovom strujom prvo proizvodimo vodik. Onda još trebamo ugljični dioksid kojeg na ovom mjestu dobijamo iz pogona za bioplin. Uzmemo vodik kojeg je proizvela struja i ugljični dioksid i iz te mješavine pravimo metan, kojeg možemo pohraniti u mrežu za zemni plin. Tako se i obnovljiva energija može uskladištiti....", objašnjava ovaj postupak inženjer u Centru za istraživanje sunca i vodika Baden-Württemberga Ulrich Zuberbüler.
Pri transformaciji ekološke struje u metan gubi se trećina korištene energije. Dobiveni metan je glavni sastojak zemnog (prirodnog) plina. On može, isto kao i zemni plin, sagorijevati u konvencionalnim industrijiskim elektranama i tako proizvoditi struju. U ovom procesu govorimo o "postrujavanju". Postrujavanje metana je manje štetno po klimu nego kad se struja proizvodi uz pomoć nekih drugih fosilnih energenata, poput primjerice ugljena, objašnjava ovaj stručnjak.
"U načelu radi se o zatvorenom krugu. Ako proizvedemo obnovljivi metan i onda ga ponovno spalimo, oslobađamo ugljični dioksid kojeg ćemo pri proizvodnji novog metana ponovno trebati. A ugljični dioksid dobivamo od biljaka koje koristimo u pogonu za bioplin ili ga uzimamo izravno iz atmosfere", kaže Zuberbüler.
MEDNAS = Veliki korak za tehnologiju
Količina metana koja se uz pomoć ovog pilot-pogona može dobiti je doduše još vrlo mala. No ako se ostvare želje investitora, već bi za dvije godine bila moguća gradnja postrojenja jačine šest megawatta. Znanstvenici kažu kako bi u idealnom slučaju ovakva postrojenja trebalo imati na mjestima gdje postoje problemi da se uskladište velike količine viška proizvedene struje.
Ukoliko bi se ova tehnologija pokazala uspješnom, to bi bio veliki korak na putu za opskrbu strujom iz 100 posto obnovljivih energija. Jer tada bi se energija dobivena iz vjetra ili od sunca uistinu mogla dugoročno pohraniti. U Njemačkoj npr. kapaciteta za spremanje i raspodjelu zemnog plina već ima, jer tu ima puno podzemnih spremišta za njega, tzv. kaverni.
Trenutačne metode koje se koriste za pohranjivanje obnovljivih energija ni u kom slučaju ne mogu pokriti potražnju. Te se tehnologije ograničavaju prije svega na crpne hidroelektrane, odnosno na velika umjetna jezera u kojima se na pritisak dugmeta puštanjem tekuće vode može uz pomoć turbina proizvesti energija. Stručnjaci samo u Njemačkoj procjenjuju da su potrebe za pohranjivanjem struje dobivene od obnovljivih energija otprilike između 500 i 1.000 puta veće od kapaciteta koje danas imaju pumpne elektrane.
Ipak, put do industrijske upotrebe ovog pilot-projekta je još dug. Prije no što se 2013. bude otvorilo veliko postrojenje od šest megawatta, koje bi trasformiralo ekostruju u metan, tehnologija se još mora usavršiti. Stoga znanstvneici ove godine planiraju izgraditi i isprobati još dva velika pilot-postrojenja.
Autor: Alen Legović /Nicolas Martin/ S. Kobešćak, Od. ured.: S. Matić, D. Dragojević
SNIMCI: D.RUKOVANJSKI
34E-bioplin.jpg
34e-bioplin1.jpg
34e-bioplin silaža.jpg
Post je objavljen 25.10.2011. u 10:13 sati.