- Što ćemo s ovim šatorom- kamp kućicom- kolibom- što god to bilo?
- Neka ostane. Kako sve izgleda, već će nekom vrlo dobro poslužiti u sakrivanju od neprijatelja.- odgovorio mi je na pitanje Damian, pritom se nimalo ne trzajući izgovarati na riječ neprijatelji.
Ili je već proradio u glavi cijelu nastalu situaciju i prihvatio svijet takvim ili je još nije ni počeo prorađivati.
Bezjaci i goblini su nam neprijatelji. Bezjaci, s kojima smo, preko našeg ministra i njihova premijera, bili u solidnim odnosima otkad su prestali progoni našeg soja i goblini s kojima smo sve ove godine ljudski, ako se goblini i ljudsko ponašanje uopće može upotrijebiti kao teza, surađivali u Ministarstvu.
Kimnuo sam glavom i pružio im lijevu ruku.
- Primite se za mene.
- Pokušaj da nas ne ubiješ, može?- rekao je Damian i čvrsto me primio za nadlakticu.
Ironično sam uzdahnuo, budući da je baš on bio taj koji se nikako, s naglaskom na nikako, nije znao aparatirati. To što sam se umalo ubio ne dovodi u pitanje to što sam njih doveo na sigurno i u cjelosti na ovo mjesto. No, svakako sam odlučio da ću ovog puta biti koncentriraniji. Naravno, odlično će mi koncentraciju potaknuti to što se ovog puta megadvorac ne urušava na mene.
Zavrtjeli smo se na mjestu i nestali s malene čistine ostavivši za sobom samo tragove u snijegu i nastambu u kojoj mi je spašen život.
Probudili smo se s prvim zrakama sunca, kako bi bili što sigurniji da nitko neće vidjeti tri dječaka kako se samo odjednom, ni iz čeg, pojavljuju pred vratima naizgled uobičajene kuće u predgrađu Londona. Često sam boravio ovdje. Za svake ljetne praznike bi Damian proveo mjesec dana u mojoj kući u gradu, a kad bi ga pakirali za povratak kući, odmah bi i mene spakirali jer sam sljedećih mjesec dana redovito provodio u njegovoj kući. I bilo mi je lijepo ovdje. Ako uzmemo u obzir da Hogwarts smatram drugim domom, nazvat ćemo Damianovu kuću mojim trećim domom.
Obožavao sam svježi zrak periferije koji je stvarno omogućavao da ti svaki udah bude udah čiste prirode. Osvrnuo sam se po malenoj uličici. Ulične svjetiljke su još uvijek gorjele, a ljudi se još nisu počeli buditi. Negdje se oglasio pijetao.
Veliko i prekrasno uređeno dvorište je prekrivao snijeg. Prisjetio sam se onog mirisnog cvijeća koje smo i ovog ljeta svakodnevno morali njegovati i zaljevati dok je Damianova mama radila. Da, ovo ljeto je bilo stvarno lijepo. Čak nas je i Chanell jednom posjetila. Sad sam se pitao je li to stvarno bilo zbog mene ili zbog simpatije prema Damianu koja je u rujnu eskalirala u veće, za mene gotovo pogubne, razmjere.
Damian je primio kvaku žute, pomalo hrđave, ograde i otvorio vrata.
- Hoćeš ući? Mama bi te sigurno htjela vidjeti.- rekao je Damian i u tom mi je trenutku postalo jasno da nije ništa rekao svojim roditeljima o našem odnosu nakon povratka u Hogwarts.
Odmahnuo sam glavom i rekao: - Želim vidjeti svoje, puno pozdravi mamu i tatu.
Promrsio sam kosu malom Chadu u znak pozdrava i kimnuo Damianu. Okrenuo sam se na peti i otišao iz predgrađa.
London. Za razliku od Damianovog mirnog okruženja, ovaj grad nikad nije mirovao. S prvim zrakama sunca su ljudi bivali primorani na jurnjavu i trpljenje buke, za koju bi mi uvijek trebalo neko vrijeme da se priviknem nakon povratka iz potpuno drugačijeg okruženja kao što je Hogwarts. Prvo što sam ugledao bila je susjedova, nimalo promijenjena i i dalje prekrasna, dvokatnica.
Okrenuo sam se prema svojoj kući s osmijehom na licu, a onda...
Krah svih mojih misli i osjećaja. U nemogućnosti održavanja na nogama sam pao na koljena i zgrabio pocrnjelu zemlju na kojoj sam kao mali učio voziti bicikl.
Zario sam prste u ono što je do ovog trena bilo jedino što mi je ostalo, a sada ni toga nema.
Moja kuća, moj dom... Spaljen do temelja. Zaplakao sam kao što nikad nisam. Ridao sam suze kakve nikada još nitko nije vidio. Propuzao sam na koljenima nekoliko metara prema kući hvatajući se šakama za ostatak suhe trave što je preostala.
Odjednom buka. Jača nego uobičajena u Londonu. Onako uplakan i u šoku, od shvaćanja da sam izgubio i roditelje, pogledam gore i ugledam helikopter kako se spušta na našu parcelu. U prvi tren u kojem mi je došlo do uma što se dešava sam se bacio na zemlju, odlučivši dopustiti helikopteru da polomi sve u meni, no onda...
- Rekao sam vam da će i on doći! Da će se kad tad vratiti tamo gdje ga je izlegla njegova odurna majka!- vikao je moj susjed drugome dok su trčali prema meni i mahali helikopteru da se spusti.
Ustao sam uz teturanje i blatnjavom rukom obrisao lice.
- Avada Kedavra!- izderao sam se i počinio dvostruko ubojstvo.
Zavrtio sam se na petama i, plačući još više nego dotad, otvorio vrata žute ograde trčeći prema jedinom preostalom domu.
Post je objavljen 22.10.2011. u 19:26 sati.