Marketing
Napokon četrdeset!!!
Eto, u zdravlju, i ovu obljetnicu smo dočekali. I ne znan ni sam ča bi još moga dodat, a da nisan reka lani kad je bila trideset i deveta godišnjica velikoga požara u Gaju, požara koji je bija „okidač“ za osnivanje Omladinske vatrogasne brigade, koja je prirasla u DVD „Mladost“ na osnivačkoj skupštini u deseti misec.
A kako će se drugovačije i zvat, kad je od nji par desetak mulac-vatrogasac, samo JEDANAEST bilo punoljetno i samin tin moglo bit upisano u registar kod službenoga osnutka Društva.
I zub vrimena polako ubire svoj danak, osipamo se ... od lani su nas napustili veterani, Sivestar Batina i Jure Žegarac, a i učiteljica Maja, rođena Marinović baš i nije bila ostarila, pokoj in duši. Sad sigurno gasidu na nikome boljemu mistu, jer, koliko i poznajen, ne virujen da bi baš mogli sidit i ništa ne radit, pa sad, Gori oli Doli, kako se uzme, i kako je komu draže ...
Ne mogu reč da san pratija Društvo od mali nog, ali san se priključija čin san moga ... još dokle smo bili u staroj zgradi, u Đardinu, onamo di je sad Dom zdravlja. I odonda do sad ... to nisu ni milje ni kilometri, vengo svitlosne godine koje smo prišli. Od maloga seoskoga društva, od vizije par zanesenjaka, ili da citiran Ivicu Batinu, prvoga predsjednika i jednoga od oni jedanajst ča su jemali legitimaciju 1971. godine: „... našlo se par ludih ljudi, u ludo vrime, u ludome mistu, i uz Božju pomoć došli smo do ovoga di smo sad ...“
A di smo sad? Nakon četrdeset godin, moremo se sa ponoson osvrnit na ono ča smo napravili, ča smo ostavili za sebon. Od nule, uz pomoć kolega stariji vatrogasac iz bližega susidstva, uz blagonaklonost našega svita u lokalnin strukturan, koji su znali kroz institucije i vaninstitucionalno radit na korist društva. Ili bi bar druge fermali da ne činidu štetu ...
Koliko puti bi se pokvarilo auto od građevinskoga inspektora, taman kad bi triba poć pogledat na teren dok se gradija vatrogasni dom?
A tek smo pri par godin legalizirali cili objekat, i moremo reč da smo svoji na svome ...
A znate li ča je tribalo niknit na mistu di je sad Dom, i zašto je u Kaštiliman već bilo skupljeno šesto potpisi?
Ja znan, ali van neću reč ... zato jer to sad više nije ni važno.
Jer ne valja nikad previše gledat unazad ... jerbo je onda puno teško odit naprid, bez da diko udreš glavon.
Važno je da smo mi odavno od učenika postali učitelji, da smo napravili u četrdeset godin, kako je reka jedan od čestitari, ono ča drugi ne moredu napravit ni u stoičetrdeset.
Važno je da smo u sve ove godine uspili održat društvo na okupu, unatoč svin političkin, pretvorbenin i ratnin vihorima koji su puvali i dizali velike valove ... i veliku prašinu.
I cilo to vrime smo se držali one stare vatrogasne „Vatru gasi, brata spasi“, u okvirima svoji mogućnosti.
Najvažnije je da smo se mi uspili skupit večeras, u velikome broju, i to sve generacije ... od oni najmlađi
... pa do stari prekaljeni ratnika iz prve linije i iz pozadine ...
... i da smo znali odat priznanje i nekima od najzaslužnijih za ovo društvo, koji su vukli na početku ...
Prvi zapovjednik Miškovac i prvi predsjednik Ivica Batina
... a naše tete iz vrtliča, Maja i Ela, osin ča su vridno vježbale u zlatnoj generaciji ženske vatrogasne ekipe, dičici od mali nog usađiju jubav prema vatrogascima
... nima straja za nove generacije ljuti neprijatelji vatre i požara.
A kad se malo umorimo, triba malo stat i zapivat, a i tega nikad u nas u domu nije falilo.
... I naši pivači klape „Podvorje“ su svoje prve prove činili u Vatrogasnome domu. Malo je nas, u selu, ča smo samo u jednoj udruzi aktivni. Eto, Žuti je od početak vatrogasac, ali je ujedno i duša naše udruge „Kampanel“ od maškar. Ni jedna udruga u selu, kako je napomenila Sandra u ime mjesnoga odbora, ne more nikako živit sama za sebe, pa tako i naši vatrogasci uvik pomognu i drugin udrugan u raznin događanjima, ča bi se reklo, i u dobru i u zlu. Jer, ako oćemo naprid, jedni brez drugi ne moremo ... ni jedna fešta, ni jedne maškare nisu prošle bez da su vatrogasci bar pomogli prinit materijal, a puno puti i više od tega.
Danas smo ka društvo na zdravin nogan, i ono ča je danas kuriozitet u ova krizna doba, redovito podmirujemo sve obaveze i plaćamo račune. I održajemo dom, i tu i tamo ča novega zgradimo ...
Nadan se da vas nisan udušija ovolikin uvodon, i da vas neće zabolit glava, ka neke ...
Nije lako četrdeset godin složit u dvi beside. I tako, kad smo se svi pomalo skupili, klapa Podvorje nan je otpivala „Lijepu našu“ ...
... a naš predsjednik Senata DVD "Mladost" Joško Bonacin je održa kratku, onako po svoju, uvodnu besidu ...
... pa polako redon, sjetivši se najpri oni koji nima više među nama, podilili smo priznanja zaslužnin članovima u ovi četrdeset godin. Nakon tega su uslijedili brojni čestitari, od Mjesnog odbora Kaštel Sućurca (predsjednik naš član, nekad i predsjednik), Grada Kaštela, Županije Splitsko-Dalmatinske (Župan počeja ka naš član), Hrvatske Vatrogasne Zajednice (pogledaj pod Župan), brojnih gostiju iz zemlje i inozemstva od prijateljskih vatrogasnih društava i pobratima.
Svak je tija reč dvi beside, čestitat lipu okruglu godišnjicu, i poželit još dug i uspješan život.
A da bi sve to tehnički pratili i zabilužili za pokoljenja, pobrinija se opet jedan naš stari vatrogasac, @iskreni, redoviti kroničar događanja u naše malo misto.
Tehnički dil prezentacije je odradija naš g. Enter koji se nije tija slikat, a bome je i jema dva botuna za pritisnit
Nadan se, da će se ispunit bar neke želje koje smo primili od pusti čestitari, od one Buiševe da ako Hajduk živi vječno, neka „Mladost“ potraje samo dva dana manje, do one od našega velečasnoga da neka dostignemo starost naše župe, koja je najstarija župa u Hrvata.
I ne zamirite mi ča pišen u prvome licu, jer se i ja osjećan ka djelić cile priče. Ka mali kotačić u velikome mehanizmu.
Mehanizmu starome samo malo manje od mene, koji je zna dikod i zatrokirat, ali nikad nije ferma. I koji će, nadan se i iskreno želin, još godinama radit, na radost prijateljima i na žalost onima drugima ... ma koliko mi šutjeli o tome
I za prid kraj službenoga dila, evo pozdravne beside Ivice Batine, našega oprvoga prišidenta ...
... i ča nan je još priostalo, vengo da i naš velečasni reče koju besidu, da se svi skupa pomolimo i uvatimo se večere, jer je postojala realna opasnost da se ista oladi
Zdravi i veseli bili!!!
Prineseno sa Bloga Umorno_Oko
Post je objavljen 16.10.2011. u 14:25 sati.