Kao iskre ideje mi lete. Oduševe me i povedu misao u viđenja nova; viđenja po mislima. A zar ikoja druga viđenja bez misli biti mogu?
Može oko sakupljati svijetlost i očni živac signale slati, ali nikakve slile u čovjeku nema, ako misao sliku ne protumači. Tamo gdje misli nastaju, tamo i slike postaju. One su kao vrsta misli.
I neka misao sliku stvori. Što bi ta slika sama za sebe bila? Nikome ništa. Slika za ništa, za nikoga, pa čak i ničija, osim svoja. Pa kome je ta slika u mislima nešto? Zar onom kome misao pripada? Kome? Zar ima netko tamo gdje slike nastaju, gdje misli caruju?
Od kada svijest mi slaže slijedove misli i stvara mi viđenje svega u dostupu, stvarao se osjećaj pridruživanja i razlika u predstavi moći količine. Bila je to predstava prostora. Misao to stvori. Stvarao sam kvalitete nove osnovom misli koje sam stvorio; koje se stvoriše. Da, stvorio sam. I pitam se: ‘Ima li čvrsta uporišta za prostor van misli?’ I sve, pa i naučne postavke, mislima su date.
Ništa čudno. Tek podvlaćim viđenje moje. Podvlaćim moć i nemoć svoju. Zašto? Nastojim Istinom govoriti. Sve dok misao prestavu vodi, to je predstava. Istini bi bliže bilo da svijestan budem predstave te.
No, neka gledam predstavu tu kao predstavu; ne i kao stvarnost. Neznam što je prostor, ali imam sliku količine i kretanja. Sve se mijenja. Odnosi nisu isti. I opet sve pomoću slika, pomoću misli. Stvorio sam tako i vrijeme.
Da bi predstava mogla biti, potreban je netko tko je gleda. Ja. Prihvatim to takovim; za ovaj puta. Predstava meni. Kao da sam jedno ja, a drugo predstava. U odnosu toga, u procesu tom, je postojanje.
Eto, i sada mislim. I to je predstava. I osjećaji su u njoj. I sve je kako misao sredi. Krene li posebnim putem, svijet će mi biti poseban.
I kada sve tako razložim, pitam se što je to stvarmo. Mnogi kažu, da to je to, te da treba živjeti. Da, ali kako? Zar da ovako u neviđenju koga nagazim, da nekome bol nanesem? Neznam što stvarno činim.
I tako se trudim. Pokušavam i van misli svojih, a to je i van slijedova predstave o kojoj sam govorio. Nisam u slijedu, već slijed promatram. Jedno drugo stvara i provlaći se vremenom povlačeći prostorom, mada je i to po mislima.
E, zar ovo sve nije ništa? Po kome sve ovo? Koga da pitam? Kome da se obratim? Kome da hvala kažem? U dubini sebe pitanja postavih. Tamo gdje misli nastaju i sve predodžbe, sve ovo. Ja slijepac Te molim. Molim te da vidim tko sam i što je sve ovo.
Promatrajući slijedove pomoću misli vidjeh kako sve što nastaje je rezultat stanja prethodnih. Sve se tako precizno određenjem kreće, tako da sve više vidim da slučajnosti nema. Ona je rezultat pojednostavljivanja i praktične nemoći čovjeka, da sagleda baš sve činbenike stanja, a ina ih neizmjerno. Na taj način cijela struktura postojanja je data, a nama živima je data prerezom, a njime se stvorio prostor i vrijeme. Eto, i pitam se što onda’ja’ mogu? Što god učinim ili pomislim u čvrstoj je zadanoj strukturi. I tako se nasmijah i digoh ruku, da svojom voljom udarim po stolu. Još podignutu ruku presretne misao i viđenje iskazano riječima: ‘A zašto sam ruku digao? Slijedim li tok misli i namjera? Tražim li Istinu?’ I opet me osmjeh obuzme u viđenju kako ustvari ništa sam svojom voljom ne mogu.
Sjedim, mislim i gledam. Čudno, a ipak osjećam sebe. Tko sam? Kakva je to misao i osjećaj? Kažu mi, da treba stati, oni koji vide o čemu razmišljam, a njih je vrlo malo, i tek djelimice su tu. Ne vide da i oni su u tome. Razmišljajući tako ponudi mi se viđenje da ipak nešto mogu. Mogu moliti! To je istina moja. Ništa moje nije, ali u svemu jest svijest. Ona se potvrđuje molitvom u nemoći svojoj da bude kao nešto u odnosu. Kome molitva? Onome koji zaista je i po kojem sve ovo je. I tako mi molitva otvara vrata koja ništa otvoriti nije moglo. Priznao sam nemoć, ali zbog nje ništa nisam odbacio ili uništio. Jedino se zablude rasplinjuju. Ta one u stvarnosti ni ne postoje.
Hvala Tebi po Kome jesam za pruženu mi moć molitve. Pozvan sam spoznajom molitve kao puta Istini, kao puta čistoće.
I tako, dragi moji, nekako sa lakoćom prihvatih sve ovo. Pa kako i ne bi, jer tereta nema. Jest samo Istina i dar molitve, kojom jesam, ja, živ. U lakoći toj je radost i ljubav. Njome se otvara put svima. Vidite li to?
Ništa ne morate uništiti, samo otvorite oči, one kojima se Istina gleda srcem i dušom. Voljeti čemo život, zemlju, svemir … to je dar kojim smo u život krenuli.
O Gospodine Bože, Istino Jedina, oprosti ako Te ne vidim dobro, ali imam dar Tvoj, molitvu. U njoj nalazim Tebe… Hvala s ljubavlju … :)
Post je objavljen 14.10.2011. u 00:50 sati.