Marketing
Re-Make remodel: Life During Wartime
Roquefort, meki sir prošaran plavim plijesnima, proizvodi se prema tradicionalnom receptu od nepasteriziranog ovčjeg mlijeka, regija Rouergue, Francuska. Kao aristokrat među sirevima u čijem je okusu uživao i Julije Cezar, roquefort je stoljećima na cijeni sa dugom tradicijom proizvodnje koja je u sukladju sa predanjem, prirodom i ljudskim radom. Smatra se da je receptura stara više od dvije tisuće godina a povezuje se sa legendom o jednom mladom pastiru koji je svakodnevno na osami uz svoje stado blagovao svoj raženi kruh i sir.
Jednoga dana u blizini pastira prođe zlatokosa pastirica. Ugledavši je, pastir zanesen njenom ljepotom odloži svoj obrok kruha i svježeg ovčjeg sira u jednu od obližnjih spilja te krene za pastiricom. Što se dogodilo među njima, legenda obzirno prešućuje međutim, pastir se nakon duljeg vremena vraća do spilje i nalazi svoj zaboravljeni objed. Ali gle, kruh je popljesnivio a nekad bijeli komad sira sav je išaran plavkastozelenim plijesnima. Ipak, glad učini svoje, zbog čega on kuša sir i oduševi se njegovim okusom.
Od tada pastiri ostavljaju svoj sir da zrije u dubokim vapnenačkim špiljama Cambalou, poznatim po plavim plijesnima koje tamo prirodno obitavaju u zraku. Samo onaj sir s plemenitim plijesnima koji dozrije u tamošnjim špiljama, od 1925. godine zakonom je zaštićen i dolazi na tržište pod imenom roquefort.
A sada, u spomen na događaje između pastira i pastirice koji su po nekakvom računanju vremena trajali nekoliko tjedana uzme li se u obzir vrijeme koje je potrebno da se plijesanj razvije, podsjetimo se niza čudnih događaja koji su obilježili pastirovu priču a nisu ušli u legendu.
i spokoja mirom pune mu dušu,
do ukasna razlog su svemu po malo
smis’o novi al’ pradavni dati.
Kad zamiru zvuci što nadasve bride
osjeti tihi tad poruku šalju.
Traju li riječi samo da doklen
nama na obzoru pouku daju?
Zvuke te drage svatko će ćuti.
Noć tiha, mlada, u lugu nadasve
na brijegu gdje zvijezda sjaj se ćuti
priliku novu će mjesecu dati.
Vrebaju na nas tad vilenjaci,
vile, patuljci i sva mitska bića
što u mirisu svježe košene trave
igraju igre, zanosno plešu.
Ne plaši se čo’če prikaza tih
koje na dlanu pruža ti priča
i čitaj smjelo sad novele nove
što tren noći te zabilježit’ žele.
A mjesec mladi što nebom pluta
pronoseć’ oblaka odsjaj u vodi
i koprena neba što obzorom leti
noći ove ponekom nadu daje.
Tišine zvuci na tren tu već staju,
sovi i ćuku huk koj’ se diže,
vjetriću milom koj’ miluje lice
predivne one što poljubac daje.
„Ne treba se bojati čarolija koje donosi ugodna ljetna noć.“ napisao je jednom neki čarobnjak na kori stare platane što podsjećala je na oronuli pergament.
„Poslije svake noći u kojoj čarolije svoj obol našem životu daju dolazi dan što se pamti.“ zabilježeno je s druge strane tog pradavnog dokumenta. A u dokumentu što ga tebi, čitaoče moj, podastirem na uvid nadalje stoji:
„To dan je u kom osjećamo se dvojako, neobično. Ali i dan u kom sve posvem je obično. Dan je u kom nama spokoj vlada i dan je što ispunjen sjetom podsjeća da čarolije više nema. To je dan što izdvaja misli, misli tanane, misli grube, misli o ne misli i dan u kom te misli ne plove već usidrene čekaju u sigurnoj luci. To je postojanje i poslanje koje nam od pradavna šapuće na uho Ivanjska noć čiji kresovi slave ljeto štono se pred nama rađa.“
Čitaoče moj dragi, tvoj ti pisac smjelo i u maniri kakva danas više ne priliči priča novelu što onomad zabilježi je na jednom od svojih brojnih putovanja. Novela ta svagdanja i nigdanja odigrava se u jednoj takvoj noći. Noći običnoj i ne posvema običnoj. U njojzi, u noći toj, kao i u noveli, to moram ti reći, ima tu svega. Zato razborit budi i odaberi dio koj’ s tvojim dosluhom i suglasjem duše najbolje plamti.
zadovoljna nisu al’ kroče smjelo
stazama novim hvatajuć’ vrijeme
štono prostire se uzduž svih nas.
O ljudsko srce i čovječja dušo
zadovoljna nisi i tražiš li tražiš.
Stalno se pitaš što ti je dalje,
imajuć’ prohtjeve novoga puta.
Djevojka mlada na rijeci se kupa.
U odrazu vode ona promatra duše
što prizora obol čudnom snu daju
koj’ ne zna jel’ java je ili je zbilja.
Furbi se je vraćao u Zagreb. Po glavi su mu se vrzmale misli o poslovnom sastanku isprepličući sa razmišljanjima o Ines i njihovoj, nakon toliko godina, ponovo uspostavljenoj vezi. Krivuda cesta kojom je Furbi vozio uglavnom je pratila rijeku i samo se na pojedinim mjestima uzdizala ostavljajući je pod sobom duboko negdje u kanjonu. S obje strane puta prostirali su se šumarci i livade obrasle grmljem a tamne sjene kuća i klijeti podno kojih se prostiru vinogradi igrale su se sa sumrakom stapajući sve u izmaglici što mjestimično pokriva put.
Vozeći cestom kroz šumu odjednom pred njim, preko ceste, promakne čudna i neobična sjena što ličila je na čovjeka. Furbi naglo stisne kočnicu te bez praska, uz škripu i cvilež, zaustavi vozilo pored puta. Izađe iz automobila. Osvrtao se oko sebe ali na cesti i oko nje nije bilo nikog. Samo tišina i pustopoljina koju obasjava mjesec mlađak. Rijeka se prostirala u dolini i mirno je tekla nemajuć' pojma što gore na cesti se zbiva. Furbi prošeće s obje strane ceste zagledavajući se u stranu tražeći znakove koji bi mu objasnili što se to zbi i ima li tu kog uopće. Kako ne vidje nikog zaključi da mu se od umora sve to samo pričinilo.
„Što da radim? Nastaviti vožnju ovako umoran opasno ja a spavati u autu je glupo. Nego kad sam već tu, da siđem do rijeke?“ pomisli.
Potom zaključa auto i odluči se spustiti dolje pored rijeke. Skrivena iza šumarka što odvaja je od ceste Livada je pratila rijeku. Silazeći niz padinu prema livadi koju vidio je gore sa ceste, Furbija je pratila mjesečina. Obasjavala mu je put vodeći ga nekom njemu neobjašnjivom silom pravo do rijeke. A kad stig'o je na rijeku imade što za vidjeti!
„Prekrasnog li prizora!“ pomisli.
Mlada ljetna noć obasjana mjesečinom pružala je predivan pogled na čistinu uz rijeku. U vodi se odražav'o mjesec a preko slapa spuštala se voda pronoseći zvuk i opojnu svježinu ljeta. Na rijeci je bio slap a podno slapa jasno su se ocrtavale stijene oko kojih bijahu nakupljene alge. U riječnim plićacima svjetlucalo je bijelo kamenje dok su se u dubljim dijelovima tog predivnog meandra, podno same mjesečine, ocrtavale sjene riba štono zašle su na noćnu pašu. Noć bijaše i topla i blaga i uz to tiha. Tek s vremena na vrijeme lagani bi povjetarac narušavao bajkovitu tišinu noći šumeći kroz šaš što raste na drugoj obali rijeke. Pred njime bi riječni meandar. Meandar bi prepun lopoča koji u njegovim mirnijim dijelovima obitavaju u grozdovima tiho se prostirući do samog ruba riječne obale. Lopoči koji nalazili su se u zaklonu bili su potpuno otvoreni. Njihovi žuti cvjetovi pod kristalno jasnom mjesečinom naznačivali su svoje postojanje strpljivo čekajući kukce da ih opraše. Visoko u krošnjama riječnih vrba prpošno je šumorio noćni vjetrić igrajući se lišćem stare murve u blizini. A na divljoj šljivi pod ponoćnim suncem razabirali se mladi plodovi što tek sazrijeti i sokove svoje nekom neznancu trebaju dati.
Furbi zastane i sjedne na livadu. Punim plućima udisao je miris svježe pokošenog sjena. Promatrao je svu tu ljepotu. Opuštao se, sabirao je misli. Razmišljao je o sjeni što proleti mu ispred automobila. Razmišljao o noći i gledao njenu opojnu ljepotu. A uz put su na pamet su mu padali svakojaki prizori što imao ima ih je sa Ines kojoj večeras opet u zagrljaj hrli. Furbi je bio duboko zanesen. Baš kao i ona, volio je ljubavnu poeziju. I Ines. S okusom mora i okusom soli ali tu na rijeci kao da sve bilo je drugačije. Osjećao je njenu kosu, njenu kožu, njene grudi, njeno tijelo, njene ruke. Osjećao je njeno međunožje kako meko i podatno zove i mami na zadovoljstva. Otpuštao je je davno izgubljene trenutke, sve ljubavi prošle i sve koje trajale negdje davno i daleko. Zaboravljao je sve sastanke i sve rastanke, sve im je prethodilo i potom iz njih slijedio. Počeo je pjevušiti njihovu pjesmicu.
ti si došla iz vode da se pružiš kraj mene, došla si tu praćena suncem ...
Ak’ fali ti tvrdo tad lezi na splavi što nasred rijeke ljuljuška se blago
i pusti da dođem ti rukom na rame i ljubim te nježno i dugo u vrat.
u okusu mora, u okusu soli, ti nosiš gorčinu svih onih stvari,
što sam volio davno i izgubio negdje, svega onog što traje daleko od nas ...
Ne opiri se tada i nemoj mi reći da ne tražiš cjelov što pružam ti ja
i samo mi kaži, samo mi laži da želiš da traje to između nas.
ovo vrijeme i dani što prolaze lijeno, ostavljaju okus soli na usni
ti skačeš u vodu pa me ostavljaš samog tu na pijesku i suncu da te ponovno gledam ...
A onda me smjerno u naručaj primi pusti da traje toplina u tebi,
poljubac jedan svoj daj mi daj jer inače noći brzo će kraj.
a kada se vratiš ja te pustim da padneš, u naručaj pijeska i u moje ruke,
a onda te ljubim sa okusom mora, sa okusom soli i okusom sna ...
A sutradan kad kući vratiš se glumi da ne znaš moga poljupca žar
tvoji kod kuće, muž i djeca ne smiju znati gdje bila si ti.
A kad ponovo svane noć neka nova natrag na rijeku dođi mi ti
ja bit' ću već tamo i čekat' na tebe da cjelove svoje pružaim ti smjelo.
I pusti me da ti opet ljubim tijelo na toj tvrdoj splavi sred te magične rijeke ti ljuljuškaj se nježno misleć' na mene.
I dok su ljubavnici u pjesmici tako slatko svršavali Furbi odjednom osjeti ruku koja se položi na njegovo rame. Prestravljen trgne se, strese i naglo okrene. Iza njega stajala je zlatokosa prelijepa djevojka u laganoj i prozračno bijeloj haljini nad kojom je blistalo ponoćno sunce dok su se na bijeloj mjesečini ocrtavali obrisi zanosnog joj lika. Ispod haljine jasno se naziralo njeno tijelo, njene grudi i bradavice na jabučicama. Mali okrugli pravilno položen trbuščić, skladni bokovi i mačkica što mijauče u međunožju. Zabezaknut i zblenut tim prizorom, ne znajući sanja li to il’ mu se to uistinu događa, Furbi je samo nijemo i zapanjeno buljio u djevojku. Djevojka tad ne obazirući na njegovu reakciju, mirno sjedne na kamen i počne mu pričati priču.
(nastavlja se)
Post je objavljen 03.08.2006. u 01:20 sati.