Kao zvuci tišina
U zvucima tišine,
šumi mi
poimanje moje prošlosti,
pa mi se smije,
krevelji do bola,
kao utvara.
Nekako slutim,
taj beskraj duše,
skupljenih vjeđa,
promatram,
osluškujem,
sve ono neumitno,
u iskušenjima razlučujem.
Postavit želim snove,
na mjesta od vrleti,
tamo gdje bolni trenuci,
baš nikad,
po tom oštrom kamenju
ni u javi,
ne mogu se uspeti.
Jer dosta mi je tišina,
koje naviru kao poplave,
i ovo vrijeme zima,
neka odnose jecaji,
preko mora,
u krajeve nestalne.
Post je objavljen 12.10.2011. u 15:36 sati.