Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/konzervativni

Marketing

Hrvati za vrijeme Turaka

Evlija Čelebi, ili kako on sam sebe naziva Evlija Muhamed Zilli sin Dervišev, (sejjahi alem) poduzeo je u periodu 1631.-1670. više velikih putovanja po tadašnjem Osmanskom carstvu i izvan njega, a sudjelovao je i u ratovima na Kreti, u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji i drugdje pod sultanima Ibrahimom i Muhamedom IV.
O svojim opažanjima i doživljajima u miru i ratu napisao je opsežno djelo u deset knjiga pod imenom Sejahatnama (hr: Putopis Evlije Čelebija) ili Tarihi sejjah


sljedeci tekst je preneseno sa www.hercegbosna.org:

Za proucavanje nase hrvatske proslosti osobito je znacenje, da nam se otvore i ucine pristupnima turski izvori. Turska historijska literatura obiluje dragocjenim podacima iz hrvatske povijesti XVI.-XIX. vijeka, a da i ne govorimo o rukopisnim dokumentima, koji leze po raznim arhivima i u privatnim rukama, neprouceni i neobjavljeni. Takvo jedno veliko djelo svakako je Evlija Celebijin putopis, koji u petoj i sestoj knjizi cesto spominje Hrvate i daje nam podataka iz naseg zivota u sedamnaestom vijeku. Evlija Celebija, ili kako on sam sebe naziva Evlija Muhamed Zilli sin Dervisev "globetrotter" (sejjahi alem) rodio se u Carigradu 1611., a umro iza 1679. U toku od cetrdeset godina (1631.-1670.) poduzeo je vise velikih putovanja po tadasnjem turskom carstvu i izvan njega, a ucestvovao je i u ratovima na Kretu, Hrvatsku, Madzarsku, Austriju i dr. pod sultanima Ibrahimom i Muhamedom IV.

O svima svojim opazanjima i dozivljajima u miru i ratu napisao je opsezno djelo u deset knjiga pod imenom Sejahatnama ili Tarihi sejjah.l Ovo je djelo dugo ostalo nepoznato i turskoj i evropskoj javnosti. Prvi je put stampan u Carigradu 1843. mali izbor iz prve knjige pod naslovom Muntehabati Evlija Celebi. U Evropi je prvi Josip von Hammer objelodanio 1846.-1850. engleski prijevod prvih dviju knjiga,2 posto je u II. svesku svoga poznatog djela "Die Osmanische Staatsverfassung etc.", p. 450-470., donio iscrpan sadrzaj iz prve cetiri knjige. Hammer tada nije ni nasao vise rukopisa, pa je mislio da je Evlija Celebija medutim umro i da nije ni dovrsio svoga djela. Tek pod konac prosloga vijeka otkriven je u Pertevpasinoj knjiznici u Uskudaru (Skutari u Carigradu) potpun rukopis citava Evlijina djela. Poznati turski nakladnik Ahmed Dzevdet, vlasnik i urednik "Ikdama" poduzeo se odmah da izda ovo veliko djelo pa je vec 1897. tiskao prvu i drugu knjigu, a brzo iza toga trecu, cetvrtu i petu. Kada je iza toga bio malo zapeo s izdavanjem, pomogla je madzarska akademija nauka izdavanje seste knjige. Iza toga nastaje dulja pauza u izdavanju ovog putopisa. Steta je, sto je ovih prvih sest knjiga tiskano pod apsolutistickim rezimom sultana Abdulhamida II., kada je cenzura bila vrlo stroga, pa su mnoga zanimljiva mjesta brisana. To se vidi najbolje po sedmom i osmom svesku, koji su izasli u novije doba, bez ikakve izmjene, pod slobodnim republikanskim rezimom. Deveta i deseta knjiga jos cekaju da budu objelodanjene. U nasem su jeziku prevodili dijelove, koji se ticu hrvatskih i srpskih zemalja; Dim. Cohadzic3 sejh Sejfudin Fehmi Kemura4 i Glisa Elezovic5 iz originala, a Jov. Radonic6 iz madzarskog prijevoda od Dra Imre Karacsona, koji je cijelu sestu knjigu, a i jedan dio pete, protumacio i objavio 1904. u izdanjima Madzarske akademije nauka.

U ovogodisnjem kalendaru "Napretku" objavio sam ja njegovu posjetu Nikoli Zrinskom, banu hrvatskom, u Cakovcu u studenom 1660., s kratkim predgovorom poput ovoga ovdje. Glisa Elezovic je takodjer napisao i neku studiju o Evlija Celebiji.7 Sto se tice licnosti i zivota pisceva, upuceni smo jedino na njega samoga. Otac njegov, Dervis Muhamed Zilli, bio je po tome sa sultanom Sulejmanom I. pod Biogradom, Rodom, Budimom, Stonim Biogradom i Sigetom, sudjelovao je pri osvajanju Cipra, te u vojni Muhameda III. na Egru. Pored toga bio je dvorski zlatar (kujumdzibasi ili zerkeri dergiahi li). Od Sulejmana I. do Ibrahima sluzio je deset sultana i umro 1648., kada mu je bilo 117 godina. Njegov djed po ocu, Demirdzi oglu Kara Ahmedbeg bio je bajraktar sultana Muhameda II. fatiha te je ucestvovao u osvajanju Carigrada i dozivio 147 godina. I djed mu po materi, Javuz Ozbeg, bio je Fatihov bajraktar. Mati mu je bila sestra Melek Ahmed pase, velikog vezira (umro 1662.). Evlija Celebija se odao nauci, pa je u ramazanu 1045. (veljaca 1636.) prvi put nastupio kao hafiz u Aja Sofiji. Tom je zgodom na njega upozoren sultan Murad IV. te ga je uzeo u dvor kao musahiba. Tu je sluzbu napustio iza dvije godine i postao spahija s placom. Otada on stalno putuje, cas na svoju ruku, cas u pratnji velikih dostojanstvenika, poimence svoga ujaka Melek Ahmed pase. Prati ga kako na putovanjima, tako i u ratovima. Smirio se tek 1673. Evlija Celebija jest pisac pun fantazije, koji trazi samo cudnovate stvari i pustolovine; njemu su cesto draze price nego historijska predanja, pa u svojim prikazivanjima dosta puta i pretjera. Ako mu to odbacimo, njegovo je djelo prava riznica kulturno-historijskih, folkloristickih i zemljopisnih podataka 8

Iz te riznice probrana su ovdje sva ona mjesta, gdje Evlija spominje Hrvate, bilo kao narod, bilo pojedine krajeve kao hrvatske zemlje, bilo da jezik naziva hrvatskim, ili uopce, bilo u kakvoj drugoj vezi da navodi ime Hrvat. Prije jos nego je dosao u nase krajeve, on je znao za Hrvate. Kada je u septembru 1657. bio u Lavovu, on opisuje poljski narod, pa tim povodom nabraja sve njemu poznate, slavenske narode, medu kojima spominje i Hrvate (V. 146). Na njegovim putovanjima po nasim krajevima, sad cesce, sad rjedje, susrecemo se s imenom Hrvat. Mi cemo ici za njim, kako on putuje i izlaze svoja opazanja. Opisujuci Biograd navodi, kako se rijeka Sava, izmedu ostalog sabire iz voda, koje dolaze sa granica Bosne, Hrvatske i Slavonije (V, p. 370). Istim povodom govori o srpskom jeziku kao o iskvarenu dijalektu, premda su Srbi u neposrednoj blizini Bugara i Bosnjaka (te tu onda kaze, kako mnogo Biogradjani, medu ostalim poznaju i hrvatski jezik /V, 382/). Za Sarajevo najprije navodi, kako tamosnje stanovnistvo govori "bosnjacki", turski, srpski, latinski, hrvatski i bugarski (V, 435), da onda poslije kao da (V, 439) identificira. "bosnjacki" i hrvatski jezik kao jedan te isti, kojim se u tim krajevima govori. On na tome mjestu veli od rijeci do rijeci: "Jezik bosnjackog i hrvatskog naroda. Narod ovog kraja svijet zove Bosnjacima. Ali im je draze, ako im se kaze "Bosanci" (Bosnavi). I zaista jezik im, a i oni sami cisti su ljudi, koji (sve) ispravno prosudjuju. Jezik im je blizak latinskome".9 Tu donosi nekoliko primjera u prozi i stihu iz hrvatskoga jezika.

Pri opisivanju Livna (Hlivna), spominje Hrvate kao stanovnike toga grada pred dolazak Turaka (V, 448). Za grad Knin kaze, da ga je sagradio hrvatski plemic (beg) Zrinski (V, 464). Iduci dalje kroz Dalmaciju, cesto spominje Hrvate. Za grad Nadin veli, da ga je od hrvatskih i slavonskih stanovnika osvojio Gazi Husrevbeg 944. po Hidzri (pocinje 10. lipnja 1537.). Iza poraza Mustafa pase Tekelije zauzese ovaj grad Mlecani, a Hrvati i muslimani, koji bijahu u njemu nastanjeni, prijedose zajedno sa svojim porodicama u grad Knin. Isto tako navodi, da su i grad Skradin sagradili hrvatski plemici, a iz hrvatskih ruku ga je osvojio 938, (poc. 15. kolovoza 1531.) Gazi Bektas beg (V, 466). Za grad Obrovac kaze, da je to hrvatska gradevina. (V, 467). Pri opisivanju Zadra dolazi ime Hrvat dva puta kada navodi, kako 943. (poC. 20. lipnja 1536.) nije Turcima uspjelo da osvoje Zadar, kaze, kako su Gazi Husrev beg, Gazi Murad beg i Gazi Memi beg Arnaut okrenuli protiv Mlecana, pa tom prilikom osvojili sto i sedamdeset mletackih, hrvatskih, slavonskih i "duduskih"10 gradova. Prikazujuci dalje, kako su jednom Spanjolci pokusali da opsjednu Zadar, kaze, kako su iskrcali vojsku na kopno, ali su ih docekali svi Hrvati i Slavonci, koji se nalaze u okolici grada, potukli ih i natjerali u more. (V, 469). Na 15. rujna 1660. krenuo je Evlija ispod Zadra natrag u Livanjsko, a zatim na Kupresko polje. Na tome putu spominje grad Vranu, za koji kaze da je hrvatska gradjevina, a onda veli od rijeci do rijeci: "Svu ovu zemlju zvali su Hrvatskom i u njoj je bilo tri stotine gradova" (V, 474). S Kupreskoga polja poduzeli su tada Turci pljackasku ekspediciju prema Sibeniku, Splitu i Klisu, u kojoj je ucestvovao i Evlija Celebija. Na tom putu spominje u blizini Sibenika neki brijeg, gdje je nekoc bilo jedno hrvatsko selo, koje je jos onda bilo razruseno (V, 479). Na tome pohodu opisuje Evlija i neki grad, koji zove Renica ili Rinica, pola sata istocno od Sibenika. U tome se gradu bio utvrdio Hrvat, odmetnik, po imenu Sark (Saric), koji je prebjegao iz turskog podanistva Mlecanima i postao njihov uskok. Iz toga svog skrovista provaljuje u gradove Sinj i Knin te pljacka. Tu Evlija na siroko opisuje borbe, koje su vodili s tim uskokom, a u kojima i na turskoj strani igra vaznu ulogu ceta od dvije stotine hrvatskih junaka (V 484). Na povratku s ovoga pohoda, u kojem su izvojstili pobjedu nad ovim uskokom, spominje grad Mandalinu na moru, za koji veli, da je to luka Hrvatske (V, 488).

Odatle su krenuli prema jugoistoku, i prosavsi Danilovo polje, tu su zastali da se dogovore o svom daljem kretanju. Nakon dogovora odabrase osam hiljada konjanika i tri hiljade probranih pjesaka, hrvatskih junaka, pa uzviknuvsi muhamedanski ratni poklik, razvise Smail begov bajrak. Ta ceta, s kojom je krenuo i Evlija, posla je prema jugu (V, 489). Na tome putu spominje grad Kamen, za koji kaze da je hrvatska gradjevina. Odatle su, iduci prema jugoistoku stigli u grad Drnis. Za taj kraj veli da je vrlo plodan, pa su ga naselili i kultivirali Hrvati, narod "Duduske" i Slavonije (Slovenije), koji su ostavili svoja krsna mjesta. (V 489). Na tom istom mjestu, pod napisom "Jezik Hrvata" tumaci nekoliko hrvatskih rijeci i konverzacija, slicno kao i kod Sarajeva (V, 490). Govoreci o Splitu, opisuje velike ladje (galije), kojima veslaju muslimanski zarobljenici. Medu onima, koji naoruzani vrse sluzbu na tim ladama, spominje na prvom mjestu Hrvate (V 498). Kada je na putu iz Banja Luke preko Gradiske u zemlje na drugoj strani Save, stigao u Jasenovac, kaze da se to "broji Hrvatska". (V, 509). Opisujuci na tom putu Kostajnicu, kaze da je silom osvojena od Hrvata. (V, 520). Za posadu u Kostajnici kaze da su gazije,11 koji su dan i noc u borbi s Hrvatima. Isto tako za Novi kaze da su ga sagradili hrvatski plemici (V, 510). Za grad Bihac veli, da ga je sagradio Zrinski (V, 510), a za vlade Murada III. opsjednuo ga je bosanski namjesnik Hasan pasa, pa su ga Hrvati predali na vjeru (V, 511). I grad "Liku" su sagradili Hrvati (V 511). Govoreci o Zagrebu, za koji veli, da su ga sagradili hrvatski plemici, navodi kako u njemu i njegovoj okolini ima dosta velikih crkava. To je stoga, sto u Hrvatskoj ima mnogo krscana (V, 513). Tu opisuje borbe Rustem pase s Hrvatima i Slavoncima 1003. god. (poc. 16. rujna 1594.), - oko Zagreba i po Turopolju (V 514). Iduci iz Siska i Zagreba prema sjevero-zapadu, pise kako su ti krajevi Hrvatske kultivirani i plodni. Na tom putu spominje vise gradova. Za "Pudak" kaze da ga je osvojio bosanski vezir Mustafa pasa od Hrvata Zrinskog. Grad Zrin sagradio je ,"veliki Zrinski". I gradovi "Velim" i "Kolard" su hrvatske gradevine (V, 515). Turske posade u ovim krajevima odijevaju se drukcije nego li po drugim gradovima. Evlija potanko opisuje njihovu nosnju, pa medu ostalim kaze, kako na glavu stavljaju hrvatske kape od crvene cohe (V, 516). Za grad Cernik kaze, da ga je 946. (pocinje 19. svibnja 1539.) osvojio Mehmed beg Jahjapasic od Hrvata (V, 517.). U tom je kraju klima vrlo ugodna, pa se tu i tamo nailazi na hrvatske ljepotice (V, 518.). Pakracki je grad, prema Evliji, sagradio "erdeljski kralj i austrijski car, pa ga dao hrvatskim hercezima" (V, 519). Iz Pakraca je dosao u grad Sirac. Tu prijeki put vodi preko planine Gravice, ali se on bojao hrvatskog zla, pa je okrenuo drugim putem i dosao u grad Stupcanicu (V, 520). Viroviticu su takoder sagradili hrvatski plemici (V, 521). Djakovo opisuje kao tvrd grad, pa kaze, da je to bila jaka tvrdava hrvatskih i slavonskih zemalja. Tu je od djakovackog pase Ibrahima, koji se izgovarao da ne pripada pod Bosnu, jedva isposlovao da mu dade od svoje posade pratnju. Kad mu je najzad dao tri stotine momaka, trazio je da mu ih sto prije vrati, jer da je Hrvatska "zemlja gladi i skupoce" (V, 523).

Na putu banu Nikoli Zrinskom u Cakovac opisuje kule-motrilje na Muri, Dravi i Savi, pa kaze, s koje god se strane pojavi neprijatelj, iz svih 367 kula, koliko ih ima, zapucaju topovi, pa se zapali sva Hrvatska i za cas je tu spremno citavo more ljudi (V, 525). Kada je iza povratka od Zrinskoga dosao u Carigrad, u audijenciji kod velikog vezira medu ostalim su citani izvjestaji iz Bosne. Na jednom se mjestu u tim izvjestajima kaze, kako su gazije s granice iz Knina, Pakraca i Nadina, njih oko pet hiljada, iz "Duduske" provalili unutra u Slavoniju, Hrvatsku i Medjimurje, popalili te krajeve, mnogo imetka
napljackali i doveli bezbroj zarobljenika (V 538). Opisujuci Osijek kaze, da tu sjede zastupnici od sedam banova (hercega), a na prvom mjestu navodi hrvatskoga (VI, 179). Za rijeku Dravu kaze, da dolazi sa dva kraja, od kojih jedan dio dolazi iz gora Hrvatske (VI, 184). Kad je zapovjednik odreda, u kojemu je bio Evlija, Ibrahim pasa Kadic, stigao sa svojom vojskom u Osijek, odrzan je mimohod njegove vojske pred velikim vezirom Fadij Ahmed pasom Cuprilicem. Opisujuci taj mimohod Evlija spominje 770 sejmena iz Hrvata, Bosnjaka i Arnauta, od kojih svaki pojedini nalici na velikog lava (VI, 186). Opisujuci Budim govori o borbama koje su se vodile oko njega, pa pri jednoj opsadi spominje hrvatske plemice, koji su u tome ucestvovali. (VI, 218). 19. travnja 1664. krenuo je Evlija Celebija iz Biograda, da ponese neka pisma i naredbe velikog vezira hercegovackom namjesniku Suhrab Mehmed pasi. Na tome putu po svome obicaju, opisuje pojedina mjesta, sad opsirnije, sad krace. Na putu iz Foce preko Ustikoline na Zagorje CengiCa odzacima opisuje neki starinski grad "Plac", koji je za vlade sultana Mehmeda II. Fatiha osvojio Ahmed pasa Hercegovic. Mjesto je vrlo vrletno, a citav kraj opasan i nesiguran, jer ga ugrozavaju katorski uskoci. U tome mjestu su dali Evliji za pratnju pedeset hrvatskih junaka (VI. 436).

Iz Hercegovine je isao Evlija Celebija kao pasin izaslanik u Dubrovnik, pa je tom prilikom proputovao citavu juznu Dalmaciju. Opisujuci te krajeve kaze da je najveca vecina stanovnistva u Herceg-Novome Arnauti, Bosnjaci i Hrvati (V. 454). Iz grada Risna posla je tada vojska da upokori odmetnike po planinama Pive i Niksica, kojoj se prikljucio i Evlija. Najprije su stigli u nahiju Pivu. Tu kaze, da su to sve cisti, pravi Hrvati, kojima daje i pridjevak dusmani (VI. 467). Ovdje Evlija oznacuje dakle jugoistocne krajeve Crvene Hrvatske. S ovog pohoda stigla je vojska u Gatacko polje. Odatle je dubrovacki posjanik, koji je nosio ostatak blaga (danka) krenuo u Carigrad. Sutradan stigose glasonose od poslanika, da su ih napali kotorski uskoci. Suhrab Mehmed pasa naredi Evliji, da ide spasavati blago. U vojni odred, koji je posao tada u pomoc odredeno je i tri stotine "dobro opremljenih, savrsenih gazija Hrvata". Opisujuci grad Siget kaze, da su mu stanovnici Bosnjaci, a da ispravno i lijepo govore madzarski i hrvatski (VI. 517). Na putu iz Sigeta u Kanjizu spominje hrvatske camce na Dravi u luci moslavini (Vi. 518). Govoreci o pohodu na "Dudusku", koja granici s Mjecima i izlazi na Jadransko more, kaze da stanovnistvo tih krajeva govori ispravnp tri jezika: njemacki, hrvatski i "franacki" (VI. 452).

Kad na povratku s ovog pohoda govori u Koprivnici tumaci, kako to na hrvatskom jeziku oznacuje koprive (VI. 544). Sesti svezak zavrsava ponovnim dolaskom u Kanjizu, gdje je odrzano vijece i odatle odaslan sin tatarskog hana Ahmed Gizaj, da hara i pustosi susjedne zemlje, medu kojima se spominju Hrvatska i Slavonija kao i zemlje Zrinskoga. Naprijed smo vidjeli, kako Evlija spominje posebne cete u turskoj vojsci, koje su sastavljene od Hrvata. On ih redovito naziva hrvatskim junacima. Za nasu rijec junak, on gdjekada upotrebljava turski jigit, sto znaci hrabra, mlada covjeka, dakle junaka uopce, a nekada izraz gazija, sto znaci junaka pobjednika. Samo se ovaj posljednji pridjevak daje jedino muslimanima. Sudeci po tome i po onome muhamedanskom ratnom pokliku, sto ga je uzviknula jedna ovakva ceta, kad je posla prema Drnisu, ovi su Hrvati primili islam, ali su i u turskoj sluzbi sacuvali svoje nacionalno ime i karakter. Ovdje je upravo vidna tragika hrvatskog naroda, koji je podijeljen u razlicne vjere stajao u srednjem vijeku u dva neprijateljska tabora i medu sobom se krvio.

Na danasnjem je narastaju da izbrise sve ove tragove tragicne proslosti, pa da svaki Hrvat, i musliman i krscanin zna brata za brata i da se zbog vjere ne cini nikakva razlika. Osim vec naprijed spomenutih odreda, sastavljenih od hrvatskih junaka koji su operirali po nasim zemljama, on ih spominje i na drugim krajevima. Tako u Erdelju, gdje ih nazivlje "nase hrvatske gazije" (VI. 29). Na putu iz Vidina u Biograd, spominje, kako se njegov zapovjednik Ibrahim pasa Kadic u palanci Radini odvojio od svoje vojske i otisao naprijed u Biograd velikom veziru s hiljadu aga konjanika i 670 hrvatskih junaka sejmena (VI. 171). U Ugarskoj, opisujuci jednu postavu vojske u blizini Ostrogona (Gran), kazuje i kako su ovi hrvatski junaci bili opremljeni: nosili su crvene prsluke i crvene kape, koje su se zvale "brata" ili "bartula", a puske im bijahu od sedam do osam pedalja (VI. 286). Osim toga ih istice kao hrvatske gazije pri osvajanju Ujvara u septembru 1663. (VI. 334).

Na kraju da navedemo i onaj najtugaljiviji i najtezi polozaj Hrvata, u kojemu ih Evlija Celebija spominje, a to je ropstvo. On vrlo cesto govori o robovima, prica o provalama u tudje zemlje i dovodjenju roblja, muskog i zenskog, stara i mlada, o prodaji dovedenih robova i najzad o njihovoj sluzbi kod njihovih vlasnika. U ovom posljednjem polozaju spominje Hrvate na dva mjesta. Za robinje u Sarajevu, kaze, da su velikom vecinom srpskog i bugarskog podrijetla, a ima dosta i Hrvatica. U Budimu su robovi Madzari, Nijemci i Hrvati, a robinje Erdeljke, Svedjanke, Madzarice i Hrvatice. - Ali, hvala Bogu, davno je nestalo ovog srednjevjekovnog ropstva, pa ce doci kraj i robovanjima druge vrste. Eto, i domovina nasega Evlije, nekada mocna autokratska carevina, u kojoj su ovisili ljudski zivoti o volji i hirima pojedinih vlastodrodrzaca, danas je slobodna republika.

Post je objavljen 06.10.2011. u 13:40 sati.