Već mi je neko vrijeme u primozgu ideja za tekst potaknut stalkerima. No, dok u tom praznom prostoru dođe do tipkanja, prođe vrijeme :-)).
Stalkeri. Imamo ih svi. Ili smo ih imali ili ćemo ih imati. U jednu ruku, to je mjerilo popularnosti. U drugu, postoje oni koji ih više privlače. Zapravo, ne znam tko ne privlači stalkere. Dosadni, bez ijednog zanimljjivog retka. Ili možda, stvarno ugodne osobe koje svi vole. No, ne namjeravam tipkarati o tim (ne)sretnicima koji nisu stalkani.
O čemu planiram pisati? Moglo bi se to u dvije-tri rečenice, ali dugo me niste čitati pa ćete malo trpjeti :-)).
Kad god se netko brani od stalkera koristeći pri tome omiljenu taktiku: napad je najbolja obrana, uvijek se povede rasprava o količini vremena koju stalker troši na stalkanje. I ima li ta osoba svoj život, posao, obitelj, ljubav itd.
Da, slažem se. Stalker jako puno vremena troši na svoj hobi. Ali, koliko se prisjećam, iz onih davnih te nadam se nikad više vremena, kad bih privukla nekog takvog, koliko sam tek ja trošila vremena na stalkera. Jako, jako, jako puno. Vremena, živaca, svojih pa onda svojih frendova, svih živih i neživih koji su se našli u blizini.
Gdje god uočim sukob tih dviju strana, primjećujem skoro pa obrazac ponašanja. Odgovore, najčešće neduhovite, rasprave, pokušaje da se dotično neugodno stvorenje ukloni s neta, argumente, protuargumente, pravne savjete, kopanje i pozivanje na oflajn život koji tu nitko ionako nema jer su preveć okupirani ratnim strategijama i davljenjem slučajnih prolaznika. Začinite to sve nekom teorijom urote, zavjere, dodajte gmazovu krv i voila, možete utopiti sebe i sve prisutne:-)).
Zapitam se, čemu sve to. Sad slijedi ograda veličine Kineskog zida: Ne pada mi na pamet omalovažavati neugodnosti, osjećaj proganjanja, okretanje za vlastitom sjenkom koje je stalker prouzrokovao. Lako je meni pametovati, s odmakom od nekoliko god. Upitno je kako bih se sada ponašala da sam u takvoj situaciji, najvjerojatnije jednako glupo kao i prošlih puta.
Ovo nije tekst o tome. Ovo je tekst o poslovično prolazećim karavanama i lajućim psima. Koga u karavani zanima zbog čega psi laju? Samo žele da prestanu, kako bi mogli spavati, razgovarati, slušati glazbu, surfati, čitati nekaj zanimljivo.
Zanimljivo, a ne statistike koliko vremena i života netko troši na nekoga. Nekog s kim se ne slaže, nekoga tko mu nije ili možda ipak je zanimljiv, tko će to više znati :-)). Koliko li vremena je samo uložio statističar. Nažalost, tu se lako izgubi kompas. Pa nam se svijet svede na lajave pse. Isprika psima :-)).
Voajerski gledano, može biti zabavno, uz uvjet emocionalne neupletenosti. Gledati budale koje se svađaju je l' istok desno il' lijevo. Ak' je nos okrenut prema sjeveru, desno. Ak' je nosić gurnut tamo gdje se leđa prestaju pristojno zvati, onda lijevo :-)).
Tko zna, morti bi me trebalo zanimati zašto psi laju :-)). Digresija: Bit će jako zabavno, ako sam, po svom dobrom običaju pomiješala lijevo i desno :-)).
Ne pitaj za kim laju psi :-)) ...
Laju za tobom :-)) ...
Pametni psi za bedastim ljudima :-)) ...
Post je objavljen 05.10.2011. u 18:25 sati.