Pregled posta

«Hvala Canonu na podršci!», «Hvala Nike!» (Dan 3, 27.09.2011., Azrou)

Čim sam pročitao da se u obližnjem Azrou utorkom održava velika tržnica, morao sam tamo otići. Još otkad sam po crnoj Africi vidio te tjedne predstave života, zagrizao sam udicu i, ako sam blizu neke tržnice, ne volim ju propustiti.
Azrou je svega sat vremena vožnje na jug od Meknesa. Dok se grand taxi uspinje u brege srednjeg Atlasa, promatram novo i nanovo maslinike. Dokaz da je ovo zaista regija maslina. Međutim, zapanjuje da se i usred tog suhog ništavila povremeno pojavljuju i posve zelena polja nečega, iz daljine, nalik na krumpir ili rajčicu. I vinova loza. Puno vinove loze. Čovjek jednostavno u muslimanskoj zemlji ne očekuje alkohol, ali Maroko proizvodi i pristojne količine vina. Barem tako piše u vodiču. Jer sinoć je moj pokušaj da naručim neko od tih marokanskih vina u jednom od restorana/kafića oko trga bio popračen onim tupim pogledom: «Koji kurac želi ovaj stranjo?». U konačnici sam of kors završio na coca coli. Ali vina mora negdje biti.
Azrou je gradić od pedesetak tisuća duša čiji bi se pojedini stambeni blokovi mogli savršeno uklopiti negdje na Zapad. Gotovo savršeno. Trebalo bi ih malo oprati šmrkom, skupiti svo ono smeće, uglavnom plastiku, što leži uokolo, i malo naparfemirati i voila! Ukratko, gradić je živa dosada i da nema te tjedne tržnice, sasvim sam siguran da se ovdje nikada ne bih ni pojavio.
Kilometar i pol. Toliko ima pješke po uzavrelom suncu i bez imalo hlada do velike poljane gdje se odigrava tržnica. Ubrzo sve je više kamiona punih ovaca, kokoši, svakojakih stvari koji nam idu u susret. Znak da se približavamo.
U usporedbi s ostalim afričkim tržnicama ova u Azrouu je jad i bijeda. Princip je doduše isti: nema štandova, već se sva roba prostire na prostirkama na prašnjavom podu, a iznad se improvizira šator, najčešće toliko nizak da sam par puta dobrano opalio glavom o konope i šipke koji ga pridržavaju. Od toliko saginjanja na kraju me i leđa počinju zajebavati. Uglavnom je tu odjeća i obuća, dosta voća i povrća, a ostalih stvari je malo. Bit će da je sajam živina završio u jutarnjim satima. Nas strance pokušavaju ignorirati, ali znam da je to teško jer nas stranaca na čitavoj tržnici možda ima petero. Dvoje od tih petero smo Tihomir i ja. Poneki nam ponudi da probamo žutu dinju, čija je očito sezona jer se na svakom drugom štandu žuti od njih. Rado, ali znam da bih onda trebao kupiti barem jednu, ako ne i dvije ili tri. A kamo bih onda s njima?! Neki čiča pokušava nam uvaliti velike pletene košare. A kamo bih pak s njima?!
Prašnjavo je. Moj novi novcati Canon 60D (volio bih sada reći nešto tipa «Hvala Canonu na podršci!» bla bla bla, ali ja nisam Šalković i kupio sam ga svojim zarađenim novcem) više nije crn. Kao ni što moje Nike tenisice («Hvala Nike!», hahaha) više nisu bijele. Osjećam na svojoj koži jednu lijepu patinu. Uff, kako je dobro došao tuš natrag u Meknesu...
Navečer počinju problemi. Očito je sinoćnja hladna riža na salatu, koju sam pojeo pola žlice, bila dovoljna da napravi darmar u mom stomaku. Počinju grčevi, proljev, ubrzo i vrtoglavica i temperatura. Gore sam se osjećao (tata, ovdje prestani čitati!) kada sam se žestoko napušio u Amsterdamu prije par godina. Bilo je to jednom i nikada više. Tako jadno se osjećam i večeras. Nesposoban za i najmanju aktivnost. Sposoban jedino za ležanje u krevetu u polumrtvom stanju.