Često sam čuo kako se nekome govori da nije normalan. To u pravilu bude izgovarano u negativnom kontekstu. Kao da ne biti normalan nije dobro.
Što znači normalno?
To bi trebalo značiti da je u okviru normi ili pravila, pisanih ili nepisanih. Pisana su zakoni i razni drugi propisi, a nepisana su u širokom spektru. Uglavnom to nepisano znači uobičajeno.
Što je uobičajeno?
To je ono što se radi i o čemu se misli da tako treba biti i da je tako ispravno. To znači da sud o normalnosti donose ljudi putem institucija ili javnim mnjenjem.
Normalno je dobro, jer tako je uobičajeno i tako se živi i opstoji. To je opće vidljiva sigurnost i prepoznatljivost.
Čovjek je društveno biće i svijestan je potrebe priznanja od drugih. I to je normalno. Na taj način mnogi stvaraju svoju poziciju u društvu, a to im znači sigurnost i po materijalnoj osnovi. To je kao osnovni obrazac.
Naravno, postoje među normalnima normalni i oni normalniji. Oni normalniji su, normalno uspješniji, jer ujedno je normalno težiti uspjehu.
Što je uspjeh?
Normalmo je da ću ovdje govoriti što je u normalnom životu uspjeh. Za normalnost postoje neki obrasci, ali oni su uobičajeno nepisani. Tako je normalno težiti posjedovanju, biti bolji od drugih, pripadati narodu, koristiti dobra, raditi na svojim zadovoljstvima, ne razmišljati pino (često i ništa), uzimati, pa i očekivati da će to drugi uzeti, biti voljen i misliti da jesi voljena osoba, ne se zamarati, a posebno ne nenormalnim stvarima, voljeti novac i posebno što više ga imati, deklarirati se vjernikomm, … Ustvari znamo što je normalno.
Ali nismo svi jednaki. Neki su nešto više, a neki nešto manje normalni po ponekim normalnim pokazateljima normalnosti.
Eto, ja, dragi moji, uopće nisam normalan. Neznam jesam li ikada i bio. Koliko puta mi je rečeno: ‘Pa ti nisi normalan’. Kako često suosjećam sa omalovažavanima, imam osjećaj da sam još nenormalniji.
Normalnost rijetko donosi poboljšanja šire zajednice, jer za bolje su potrebni iskoraci. Svi oni koji su donosili nove vrijednosti bili su nekako čudni i nenormalni. Kao takovi se nisu uklapali u društvo i za života najčešće nisu ostvarili materijalni uspjeh, a uglavnom niti priznanje svoga stvaranja. Nekako mi najupečatljiviji u tome Isus. Dalje ne trebam nabrajati.
Danas je puno toga postalo normalno, što nije moralno. Posebno uspješni pune Remetinec. Često sam čuo, nažalost i od mlađih ljudi, da tako treba raditi i da je to put uspjehu. Red vrijednosti je već dugo narušen i čovjek, po kratkim zadovoljstvima i užicima, sve dalje ide u slijepu ulicu.
Pa da iskreno kažem nešto o sebi, da ne bude to samo vrtenje krigova u zraku. Ja sam nenormalan. Ustvari, ne želim biti normalan, ma kolika za to cjena bila. Ne po ovom redu vrijednosti. Iznad svega cijenim Istinu kroz suosjećanje, razumijevanje i ljubav. Danas to, nažalost, nije normalno. Mnogi će reči da je to dobro, ali malo ih je koji tako žive. Ne ‘isplati’ im se. Mnogi ne vide sreću i radost duhovnoga života po duhovnim vrijednostima. Ne deklarativno, niti govorom ili nadmudrivanjima, nego stvarnim životom.
A sada svima jedan nenormalan pozdrav i volim vas nenormalno… :)
Post je objavljen 29.09.2011. u 14:16 sati.